I
Tokom odrastanja Marcello je poput kakve svrake bio fasciniran predmetima. Možda zato što kod kuće, više iz ravnodušnosti nego iz strogosti, njegovi roditelji nikada nisu razmišljali o zadovoljenju njegovog instinkta za vlasništvom; ili, možda, zato što su se u njemu neki drugi, dublji i još mračniji instinkti maskirali u pohlepu; neprestano su ga spopadale bijesne žudnje za najrazličitijim predmetima. Olovka s gumenim vrhom, ilustrovana knjiga, praćka, linijar, džepna tintarnica od ebonita, svaka sitnica bi mu podizala raspoloženje, najprije do intenzivne i nerazumne žudnje za željenom stvari, a zatim, kad bi se ta stvar našla u njegovom posjedu, do začuđenog, očaranog, nezasitnog zadovoljstva. Marcello je u kući imao sobu u kojoj je spavao i učio. Ovdje su svi predmeti razbacani po stolu ili zatvoreni u ladicama za njega imali osobine nečega još uvijek svetog ili tek djelimično grešnog, u zavisnosti od toga jesu li kupljeni u skorije vrijeme ili davno. Sve u svemu, nisu to bili predmeti poput onih ostalih koji su se mogli pronaći u kući, već prije fragmenti iskustva koje je trebalo doživjeti ili je već doživljeno, puno strasti i tame. Marcello je, na svoj način, bio svjestan tog jedinstvenog svojstva vlasništva i, dok je iz njega izvlačio neizrecivo uživanje, istovremeno je patio zbog toga, kao da ga je izjedala krivnja koja se stalno produbljivala i nije mu davala čak ni vremena da osjeti grižnju savjesti.
Ipak, od svih predmeta, možda zato što mu je bilo zabranjeno, najviše ga je privlačilo oružje. Ne lažno oružje kojim se djeca igraju – limene puške, praskajući revolveri, drveni bodeži – nego ono pravo, kojem ideja prijetnje, opasnosti i smrti nije povjerena pukoj sličnosti oblika, već je prvi i posljednji razlog njegovog postojanja. S dječijim revolverima igralo se smrti bez ikakve mogućnosti da se ona zaista izazove, ali s revolverima za odrasle smrt je bila ne samo moguća nego i neizbježna, poput iskušenja koje zadržava jedino razboritost.
Marcello je ponekad u rukama držao to pravo oružje, lovačku pušku na selu, očev stari revolver koji mu je jednog dana pokazao u ladici, i svaki put bi ga prošla jeza iščekivanja, kao da je njegova ruka konačno pronašla prirodni nastavak u stisku oružja. Marcello je imao mnoštvo prijatelja među djecom iz komšiluka, ali je ubrzo shvatio da njegova ljubav prema oružju ima dublje i mračnije porijeklo od njihove nedužne zaljubljenosti u vojsku. Glumili su vojnike pretvarajući se da su nemilosrdni i okrutni, ali su se u stvarnosti igrali iz ljubavi prema igri i oponašali te okrutne stavove bez ikakvog stvarnog sudjelovanja; kod njega se, međutim, dogodilo suprotno: nemilosrdnost i žestina su tražili izlaz u vojničkoj igri i, u nedostatku igre, u drugim zabavama koje su bile prilagođene apetitom za uništenje i smrt. U to je vrijeme Marcello bio okrutan bez grižnje savjesti i srama, sasvim prirodno; jer su iz okrutnosti poticali jedini užici koji mu se nisu činili bljutavima i ta je okrutnost još uvijek bila dovoljno djetinjasta da ne pobudi sumnju ni u njemu samom, a ni u drugima. Događalo se, naprimjer, da siđe u vrt u jedan od onih toplih sati, na početku ljeta. Bio je to uzak vrt, ali obrastao u velikom neredu gustim rastinjem, brojnim biljkama i drvećem, koje je godinama prepušteno da prirodno buja. Marcello je sišao u vrt naoružan tankom i savitljivom trstikom koju je otrgnuo sa starog klofača tepiha na tavanu; te je neko vrijeme lutao među razigranim sjenkama drveća i žarkim zrakama sunca, po šljunčanim stazama, promatrajući biljke. Imao je osjećaj da mu oči svjetlucaju, da mu se cijelo tijelo otvara osjećaju ugode koji kao da se stopio sa svekolikom vitalnošću bujnog i svjetlom ispunjenog vrta, i bio je sretan. Ali je ta sreća bila agresivna i okrutna, gotovo željna da se odmjeri s nesrećom drugih. Čim bi usred gredice vidio prekrasan grm tratinčica pun bijelih i žutih cvjetova ili tulipan s crvenim vjenčićem koji stoji na zelenoj stabljici ili čak biljku zove s visokim bijelim i mesnatim cvjetovima, Marcello bi zadao jedan udarac svom snagom, zbog čega bi se kroz zrak čuo zvižduk poput zamaha mačem. Trstika je spretno rezala cvijeće i lišće koje je uredno padalo na tlo u blizini biljke, ostavljajući obezglavljene stabljike da stoje. Na taj način doživljavao je udvostručenje vitalnosti, gotovo slatko zadovoljstvo koje donosi oslobađanje predugo potiskivane energije; ali istodobno nije znao koji je tačan osjećaj moći i pravednosti. Kao da su te biljke krive i on ih je kaznio, a uz to je imao osjećaj da je u njegovoj moći da ih kazni. Ali aspekt zabrane i krivnje ove razbibrige nije mu bio sasvim nepoznat. Svako malo, gotovo protiv svoje volje, krišom je bacao pogled na vilu, bojeći se da ga ne posmatraju majka s prozora dnevne sobe ili kuharica s kuhinjskog prozora. Bilo mu je jasno da se ne boji toliko prijekora koliko jednostavnog svjedočenja o djelima za koja je i sam osjećao da su nenormalna i misteriozno prožeta osjećajem krivnje.
Od cvijeća i biljaka do životinja prelaz se nije dao osjetiti, kao što je to slučaj i u prirodi. Marcello ne bi znao reći kad je shvatio da je onaj isti užitak koji je osjećao u lomljenju biljaka i sječi cvijeća intenzivniji i dublji kad se takvo nasilje provodi nad životinjama. Možda ga je puka slučajnost nagnala na taj put, udarac trstikom koji je, umjesto da osakati grm, pogodio po leđima guštera koji je spavao na grani ili su možda početak dosade i zasićenosti ti koji su ga prisilili da potraži novu tvar nad kojom će, još uvijek nesvjesno, provoditi okrutnost. Međutim, jednog tihog poslijepodneva, kada su svi u kući spavali, Marcello se iznenada, kao udaren gromom kajanja i srama, našao pred masakrom guštera. Ispred njega je stajalo pet ili šest guštera koje je na razne načine uspio pronaći na granama drveća ili na kamenju ogradnog zida i zadati im po jedan tupi udarac baš u trenutku u kojem su, posumnjavši u njegovo nepomično prisustvo, pokušavali pobjeći prema nekom zaklonu. Kako je do toga došao, nije znao ili, bolje rečeno, nije se želio prisjetiti, ali sada je sve gotovo i ostalo je samo žarko i nečisto sunce na krvavim i prašinom umrljanim tijelima mrtvih guštera. Stajao je ispred betonskog pločnika na kojem su ležali gušteri stišćući trsku u šaci, i još je u tijelu i na licu osjećao uzbuđenje koje ga je obuzelo za vrijeme pokolja, ali ne više ugodno i usijano kao tada, nego već izblijedjelo grižnjom savjesti i stidom. Također je shvatio da je ovog puta uobičajenom osjećaju okrutnosti i moći pridodan poseban nemir, njemu nepoznat, neobjašnjivo fizički; pa je, zajedno sa sramom i grižnjom savjesti, osjetio neki zbunjeni strah. Kao da je u sebi otkrio jednu sasvim nenormalnu osobinu koje se treba sramiti, koju je morao držati u tajnosti kako se ne bi stidio ne samo pred sobom nego i pred drugima i koja bi ga, posljedično, zauvijek odvojila od društva njegovih vršnjaka. Nije bilo sumnje da se razlikovao od dječaka svojih godina koji se ni zajedno ni pojedinačno nisu upuštali u slične zabave; dakle, bio je potpuno drugačiji od drugih. Zašto su gušteri mrtvi, u to nije bilo sumnje, ali je toj smrti okrutnim i suludim djelima koja je počinio da bi je uzrokovao bilo nemoguće ući u trag. On je, zapravo, bio ta djela, kao što je u prošlosti bio druga djela, posve nevina i normalna.
Tog dana, kako bi potvrdio ovo novo i bolno otkriće vlastite abnormalnosti, Marcello je želio razgovarati sa svojim malim prijateljem Robertom, koji je živio u susjednoj kući. Roberto je, pred sumrak, nakon što bi završio s učenjem, sišao u vrt; pristankom obje porodice, dva dječaka igrala su se zajedno, čas u jednom, čas u drugom vrtu sve dok ne bi došlo vrijeme za večeru. Marcello je nestrpljivo čekao taj trenutak, cijelo dugo i tiho poslijepodne, sam u svojoj sobi, ležeći na krevetu. Roditelji su bili vani, u kući se nalazila samo kuharica čiji je glas povremeno dopirao do njega dok je tiho pjevala u kuhinji u prizemlju. Popodneva je obično provodio učeći ili se igrajući, sam u svojoj sobi; ali toga dana nisu ga privlačili ni učenje ni igra; osjećao se nesposobnim raditi bilo šta, a istovremeno bjesomučno nije podnosio besposličarstvo: bio je paralizovan, uz to i nestrpljiv zbog zaprepaštenja otkrićem do kojeg mu se činilo da je došao i nade da će se to zaprepaštenje raspršiti do sljedećeg susreta s Robertom. Ako mu Roberto bude rekao da i on ubija guštere i da ih voli ubijati te da ne vidi nikakvu štetu u tome, činilo mu se da bi svaki osjećaj nenormalnosti nestao i da bi masakr guštera mogao gledati s ravnodušnošću, kao na nesreću bez smisla i bez posljedica. Nije mu bilo jasno zašto je Robertu pripisao toliki autoritet; negdje je u podsvijesti razmišljao da, ako i Roberto čini te stvari, na taj način i s tim osjećajima, to znači da ih svi prešućuju; a ono što svi rade normalno je, biva, dobro. S druge strane, ta razmišljanja nisu bila baš jasna u Marcellovoj glavi i pojavljivala su mu se više kao duboki osjećaji i porivi nego kao precizne misli. Ali činilo se da je u jedno siguran: spokoj njegove duše zavisio je od Robertovog odgovora.
Alberto Moravia, “Konformista”, s talijanskog prevela Jovana Šego, Buybook, 2025.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook