LJUBAV DVA PODSTANARA
Hoćeš da se ljubimo? Jutro je,
dovoljno je svetla da zasija naše obraze i usne.
(zli gazda još trlja krmeljivo oko pred ogledalom,
riba rošavo lice dlakavim sapunom. dodiruje hleb u marketu,
uživa u pucketanju sveže, čvrste kore. zna da je unutra:
mekano i toplo.)
Hoćeš da te mazim po grudima i vratu?,
otkopčano dugme, tvoje bluze, kotrlja se na parketu
naše jedine sobe.
Preskočimo doručak u krevetu, neplaćenu kiriju,
rupe na asfaltu i nervozu u taksimetru,
telima prepleteni,
ti si zemlja, ja satelit,
okrećemo se oko jedne zvezde, gazdine zgužvane postelje.
Hoćeš da te čitam večeras?,
tvoje čelo, vrat i oči u mesečevoj rubrici,
na mojoj usni,
vetar sa prozora okreće list po list,
i trepavice kao zrikavci u sobi svetle.
Branim te od grada, pištajućeg semafora, košmara,
dnevnika sa jednim likom.
Za večeru servirao sam ti moje snove, slatke,
sebi ostavljam sve košmare i utvare,
gazdino hrkanje u sofi i vruće jogurte,
sve dok ne pokuca na vrata
u devet i petnaest izjutra, sa molbom
da naplati, sve.
EKSPONATI
Među nama nema ničeg zajedničkog osim
jednake sudbine da budemo neshvatljiva postavka
neoavangardnog umetnika na Menhetnu,
na mermernom podu spavamo hladni,
savijeni, zgrčeni,
kao leti, zimi,
na klupi rasejani
u minusu svesnosti
posle svedeni u krevetu,
ispavani
od ispričanog sna iz žvakaće gume
nadmenog kustosa
koji kazaće:
Čiča miča gotova priča.
Na ulici ispred
komešaju se glasovi
u zadahu besmisla utiska
o našima osmesima.
Šamnula si mi iza zavese
da oni ništa ne razumeju
i onda si plakala, spuštala suzu
niz crvenu traku
zabrane prilaska svima,
našim naježenim kožama.