Mirno
je
napolju
na ljekovima.
Mačka
sa prozora
što je vidim
se raspade.
Puknut
krpljen sav,
meditiram.
Komšija
ispred zgrade
ode
da ubije.
Nemam
želju
ni govna
sa sebe
da sperem.
Fale
zidovi tvoji,
kada,
supa što grije.
Nesigurno
vrata
doma
otvaram.
Bože
što te živim
i nemam
u praznoj kući
skupljam
u tebe
da pretvorim.
Tek rođen,
bez igdje ikoga,
sebe u kolicima
guram.
Sa burekom
u šetnji,
vlast rušim,
kada dođu novi,
kiflicu samo.
Ovđe
po malo recnu,
da curiš,
da se ne zakrpiš.
Doma,
ručak,
mir,
tako bih se pljaštio.
Bićeš lud
od svijeta dijete,
ovi što s tobom se igraju
ima govnima
kuću da ti pune.
Iza zgrade
hvataju psa
da ga ubijemo,
djeca mala,
tek prohodala.
Bolesna
je kuća
i nada
što će doći,
prženice su pune ulja.
Crknut
živim,
tuđincu
sendvič pravim.
Tatom
od groblja
do kuće,
da me hrani,
da me gasi.
Dom
u molitvama
i usisavanju,
sve čisto,
sterilno.
Da volim
u nekom
lakšem životu,
da se držim,
nikad da se ne ispustim.
Glibav
u zagrljaj
da ne odem.
Da ne puknem,
da me razvlače,
ranjenom
u lice
da mi se smiju.
Da me čuvaš
hranom
i slušanjem,
da leđa mi pereš
u kadi
što nas je držala.
Pile
u frižideru
da mi potraje,
da mi ne ode,
pIle moje
nadanje moje.
Zemljom
da te časte
u grlo
da ti je nabiju.
Pun
loja
i nerođene djece.
Para nemam,
da ako iskoči,
tata mrtvi
da mi iskoči.
Paprikaš
u šerpi,
sjeckani luk,
dosta krompira
i depresija.
Paštetom
se guram
suđe da operem.
Život
u kuću
da mi uđe.
Mala gurmanska,
ulaz gdje su
ono dijete ugušili,
urmebes, majonez, kupus.
Ka nečemu
nježan
da se zaputim.
