Mezozoik
Teško je sad to čak i zamisliti
Ali postojali su
Cvrčak i žaba
Škorpion i gušterica
Možda ipak samo obična dva jelenka
Uhvaćena u točki prostora
Mreži nepromjenjive, zamrznute stalnosti
U zaustavljenom klatnu sata
što i dalje kucka u sinapsama sjećanja
Prije kaplje jantara
Superljepila, igala i eksponata
Vrijeme, što je to uopće?
Nešto daleko i mutno
Kao zaprašeno staklo
Ili mrena, sablasno bijela
Što prekriva
Zaboravljene artefakte
Iskopišta s nizankom prizora
Naših prošlih života
Koji odbijaju umrijeti
Preludij u katastrofu
Ti i ja
Isprepleteni prošlošću
Što seže tako davno unatrag
Da se jedva sjećam
Kako je bilo prije toga
Praćakati se u praoceanskoj juhi bez tebe
Čini mi se da smo oduvijek plivali zajedno
Stasali zajedno
Rasli
Iz dvoje djece
U odrasle ljude
Ja sam te naučila voljeti blitvu, tikvice i kelj
Zbog mene si pristao sandalama dati šansu
Ponekad obući košulju
Ti si mene naučio voljeti planine i topli čaj iz termosice
Davao mi instrukcije iz vožnje i muške anatomije
Preda mnom se nisi sramio plakati
Tebi sam mogla reći sve
Onih dana dok još nismo postali ni vojnici
A kamoli generali nakon bitke
Prijenos
S tobom dijelim
Prijatelje, džempere i novčanice
Sendviče na pola, zadnju kocku čokolade
Noći i crno-bijele fotografije
Ali najviše nas spaja
(I razdvaja)
Tvoja ljutnja
Tamna reakcija prirode
Izlijevaš mi je niz oluk
Otresaš sa sebe kao željeznu prašinu
Puniš mi njome dlanove
Džepove
Nosnice
(Makar bih radije udahnula kišnicu)
I praviš se da više nije tvoja
Da s tobom nema veze
Ti si kanal u kojem praska i sijeva
Odbija se i ječi
Protječe i vječno kruži
Gdje izgaram u plamenu
Tvog verbalnog pražnjenja
Odlazak
Obnoć su se sjurili pljuskovi
Isprali boje jutru
Hortenzije kraj plota blijede u blatu
Bujicom razlokani puteljci izdišu
Kao nasukani kitovi
Razgrnut korijen bukve što viri iz tla
Poput aveti širi artritične prste
Stigla je jesen
Moja ciganska stopala čuju zov čvoraka
Vrijeme je
Jednom kad se uvuče u kosti
Vlagu više ne možeš istjerati
Posvuda je u meni
Duž hodnika
Pod stubištem
Na prozorima kupaonice
A najgore je u spavaćoj sobi
Plijesan ju je proglasila svojom
Sa stropa me gledaju crne Rorschakove mrlje
Zvijezde u smrtnom grču
Stranica iz albuma tuge
Ruke koje odguruju
Okretanje glave
Šutnja što pritišće teže od bloka mramora
Plava igra prvih zraka kasnojesenje svjetlosti
Dok se sporo probijaju kroz procjepe roleta
A jutarnja studen ne otpušta iz zagrljaja
Jedna šalica kave za stolom
Tvoja omiljena marmelada na dnu hladnjaka
S tankim slojem plijesni na vrhu
Hrđa natisnuta u grlu
Kaša neizgovorenih riječi
Za doručak
Toksično
Kad primaš ljubav
Kao napukla stolica pilu
Kao sveto pomazanje šamarom
Kao čekićem lijek za uhobolju
Zamjenu jastučnog perja čavlima
Kao potvrdu posvećenosti Njemu
Jer On rado čita o moćima starih siddhija
Zanima se za budizam
I vježba za viši stupanj nanbuda
Kad pružaš ljubav
Duhovito poput nadimka dragoj Pičko jedna
Poput poljupca šake u trbuh za laku noć
Kao Tor kad sijeva nježnošću malja
I gasi oganj svojih bjesova
Među njenim ispretiskanim bedrima
Kišobran
Čvrste ručke, nepokidivih žbica
Što lako odolijevaju buri
Njegov kišobran iz kuta ureda
Krišom joj predan.
Usred strke završnih izvještaja
Izmjena dvije sekunde duža nego je nužno
Dodir preko zategnutog plavog platna
Kraj tjedna zove na predah u separeu kavane
Tri ulica dalje za svaki slučaj
Gdje se i dvoje jedva ugura za klimavi stol
A voda s kišobrana kapa po linoleumu
Ulična svjetla ljeskaju se kroz mutno staklo
Poslijepodne klizi u večer
Ona odsutno gladi kišobran
Njegovo bedro grije njeno
I ona ne uzmiče
Sutra će njen kolega tražiti kišobran
Naslijeđen, očev, postojan, što dobro leži u ruci
Ono dvoje će šutjeti
Šef joj je jučer rekao
Odlazeći iz stana u noć:
Zadrži ga
Mali znak pažnje
