Brate,
Nadam se da u tebi i dalje gori svjetlo. Napravio sam pitanja za Strane, ako želiš i imaš volje, odgovori.
Ako si umoran od svega, samo ignoriši.
Pozdravljam te iz Leipziga i nadam se da će uskoro biti prilike da se konačno vidimo.
Srđan
*
Drago mi je reći ti da svjetlo, zapravo mnoga svjetla gore u meni, i dalje, iako su imala zatišje zbog umora koji si spomenuo. Danas se taj umor ne odnosi na sve, tu je u onoj mjeri koliko MS traži. Ima nekog mira u povratku sebi novom, biti meko ć jutra.
Alen
(iz prepiske mejlom)
STRANE
Alene, iza tebe su četiri zbirke pjesama. Da li si kroz njih osjetio ličnu evoluciju, ne samo u zanatskom smislu, već i onom duhovnom?
ALEN BRLEK
Kad god čujem taj broj, čini se prevelikim, koliko jedan čovjek ima za reći, čemu. Slažem se tu s Danilom Lucićem, postoji neka neuroza u tom stvaranju, a i kako ja vidim, sve je to ispisivanje jednog života u raznim njegovim fazama, moguće uvijek isto nastojanje da se kaže jedna rečenica koja će sve nemire i anksioznosti, strahove i pitanja, svijet, pretvoriti u duhovnu penziju i vrt. Onda jest evolucija, u oba smisla. Dogodila se stanka tog putovanja prema naprijed u zanatu i u sebi s Halal zumrom. To je knjiga bez samoglasnika, metaforički rečeno, grgljanje jutra samome sebi i čekanje da se dođe do vrha stepenica. Otada, volim vjerovati, onaj plamen koji ljude podsjeća na svetost, a koja je uvijek zabluda, tu je i raste. Došao sam do svog krijesa i zapalio ga, noć će biti duga.
STRANE
Tvoje pjesme su nalik mladicama hrasta u šumi, ako se mogu tako izraziti. Njih oblikuje jezična umreženost i sada već prepoznatljiv stil. Koliko je priroda utjecala na tvoje stvaralaštvo?
ALEN BRLEK
Utjecala je jako. Zabavno mi je što se ovo pitanje javlja u trenu kada često koristim riječ “flora”. Od prve zbirke priroda se nekako javila kao glavni motiv i metafora kroz koje najlakše dolazim do svog jezika, s nadom da je istovremeno i jezik koji će čitatelju biti poznat, iako ponekad zamaglim sva značenja. Ali i to je priroda, magla legne i izmislimo maglenke jer nas zanima što je u njoj. Lijepo je što si mladice straha, koje su pokretači pisanja, presložio u mladice hrasta. Ne grlim stabla, ali volim kad me netko zagrli.
STRANE
Rođen si 1988. godine, u trenutku kada se svijet oko tebe počeo mijenjati na dramatične i bolne načine. Jasno je da je tvoja generacija nastradala u onome što je došlo nakon grušanja ratne buke. Kako je živjeti s osjećajem da nosiš nasljeđe kolektivne traume?
ALEN BRLEK
Taj će ugrušak zauvijek putovati tijelom, čini mi se, taj grumen teško bolesne buke koja se pretvorila u jezivu tišinu, uplela se u DNK kolektivnog. Nisam siguran znam li kakav je osjećaj, jednostavno je tu i život teče dalje. Danas znamo mnogo o tom podmuklom trenutku u kojem smo se svi našli. Sjećam se kako se prozori tresu, zvukova sirena koje pokore apsolutno svaki pedalj ljudskosti i probude životinju koja bježi, i sjećam se jednog vučjaka u dvorištu gdje je bilo jedno od skloništa. Ono što znam jest da mi je zaista mučno znanje da se ta trauma koristi u političke svrhe, kada bilo kome od tih kriminalaca zatreba da se skrene pažnja s nečega, da se mlade truje verzijom povijesti koja je laž, koja oštri zaborav i namjere tih mladih ljudi negdje “niz ulicu”, ne dopušta im da budu samo djeca. Mučno mi je slušati ikoga kada govori o svemu tome sada kada više nema Freda Matića, koji je prošao pakao, a govorio s toliko pažnje i shvaćanja, nježnosti o svemu. Na koncu, mislim da je moje mišljenje potpuno irelevantno, na mojoj i mlađim generacijama je da se brinemo za tu traumu, da pokušamo uhvatiti svaki krak lažnog narativa i svaki “naš narod” ispravimo u “nevini ljudi”.
STRANE
Koliko je poezija način da se suočimo s vlastitom prolaznošću?
ALEN BRLEK
Vjerojatno koliko i svako drugo stvaranje, nema ona prednost tu. Otkako znam za sebe progoni me misao da nemamo vremena, poezija ju usporava i daje mi neku prednost, ili samo tako mislim. U jednom se razgovoru ta misao da nemamo vremena pretvorila u šalu kako sutra sigurno umiremo, pa eto, i šala je izniman način za suočavanje s prolaznošću. Neizbježno je, i kada kao sada u dubokoj noći razmišljam o tome, sjetim se svakodnevnih članaka o besmislenim smrtima, tragedijama koje izaziva kapitalizam, koliko mladih nestaje svaki dan, možda u svom najsretnijem trenutku, možda na putu da nekome saopće nešto za njih veliko, i shvaćam da je privilegija moći misliti o i suočavati se s prolaznošću.
STRANE
Sloboda u umjetnosti često dolazi s odgovornošću. Kako ti doživljavaš slobodu u pisanju?
ALEN BRLEK
Kao odgovornu divljinu, jer je stvaranje, i ne mislim da se trebamo suzdržavati. Ali i pisanje je govor, a sloboda govora podrazumijeva veliku odgovornost i shvaćanje da riječi u trenutku mogu postati zalutali metak. Riječima se ne raznosi, nego okopava.
STRANE
Snaga se može manifestirati u tišini, u stihu koji ostaje nedorečen. Kako ti razumiješ snagu tišine u svom pisanju – kao snagu kontrole, odsutnosti ili nečeg dubljeg?
ALEN BRLEK
Vjerujem pomalo od svega. Kao snagu kontrole jer ne mora sve biti rečeno, postalo bi uzaludno i promašeno jer se u suštini ne može sve reći. Treba znati stati. Kao odsutnost jer živimo u takvom svijetu gdje mi je potrebna velika doza odsutnosti, sve veća kako prolazi vrijeme. Pisanje je sasvim dovoljno, uz ono minimalno prisutnosti da se razgovara i čita. A kao nešto dublje jer mi je oduvijek bitna tišina. Iskoristit ću tvoju riječ pa reći mladice, mladice tišine. Volim ih saditi u pisanje jer su mali predasi, nevidljivi zarezi, misli, čitave pjesme u kojima onda možemo stajati i samo biti, izvan nesnosne buke svijeta i hiperprodukcije zvuka. Dođe kao metaforička eutanazija, na trenutak, na koju imamo pravo ma koliko nas egzistencija, koju potkrada kapitalizam pod obećanjem da je rad spas i odlika boljeg čovjeka, uvjeravala u suprotno.
STRANE
Postoji li autor čiji je utjecaj na tvoje pjesništvo neizbježan, a da možda nije u potpunosti vidljiv na prvu?
ALEN BRLEK
Mili Đukić.
STRANE
Kako započinje i završava jedan dan u životu Alena Brleka?
ALEN BRLEK
Počinje kao pucanje zrelog nara u slow motionu, doručkom i tabletama. Završava u nedostajanju jutra i sunca, kad će opet sve popucati kao nar.
