PROFIL
Idućeg dana, 2. decembra, kako je bilo i planirano, odvezli su me u Sandholm. Žena za volanom je imala vitke noge, blag glas i ogromne podočnjake. Zvala se Tina, Tine ili Trine. Trebala mi je jedna takva žena, pa sam je zamišljao golu u toplom krevetu, dok vani vjetar fijuče, a u kaminu vatrica pucketa.
Ušli smo u skladište robe i dobili spisak odjeće koju sam imao pravo uzeti. Pravo, srećom, ne obvezu. Korištena odjeća u skladištu hrvatskog Crvenog križa bila je uvijek iznošena i isprana, ali je makar ličila na odjeću mještana. Ovdje se očigledno radilo o novoj, nepoznatoj kolekciji, specijalno dizajniranoj za ljude u nevolji. Grupa Afrikanaca se vukla u futrovanim, platnenim čiz- mama nalik onima u kojim se Neil Armstrong gegao po Mjesecu. Gledajući ih, još sam više zavolio svoje razgažene vojničke čizme i uske farmerke koje su jasno davale do znanja da nisam samo izbjeglica, već i metalac, sa simpatijama prema punku, rocku i grungeu.
– Valjda ćemo naći nešto što ti se sviđa – rekla je Tina, Tine ili Trine.
Izabrao sam posteljinu najživljih bolja, zeleno-bijelu, prugastu, i jednu tamnoplavu jaknu s kapuljačom.
Nešto kasnije, dok je Možda-Tina čekala u dvorištu, šutljivi čuvar odveo me je u drugu prostoriju, gdje je mladić blijedog lica s maramicom u ruci sjedio ispred TV-ekrana. Ispostavit će se da je bio Albanac s Kosova.
Čuvar nam je pustio VHS-kasetu i izašao, a tip se nagnuo prema meni i upitao me na tečnom srpskom:
– Šta misliš, će nas vrate nazad, a?
Slegnuo sam ramenima:
– Meni je prevoditeljica rekla da neće odmah.
Film je bio neki dosadni dokumentarac o Danskoj i danskim pravilima za dobijanje azila, o tome kakva će biti procedura s našim molbama. Uopće nisam pratio šta se govori. Mene se to ionako nije ticalo.
Potom se čuvar vratio i obojici nam dao po formular molbe na srpskohrvatskom. Trebali smo odgovoriti na ista ona pitanja koja mi je dan ranije postavio Henning i potpisati se.
Kosovski Albanac je tuberkulozno kašljao dok smo sažeto – zbog nedostatka prostora u rubrikama – ispunjavali molbe. Jedino što sam mogao razaznati iz njegovih obrazloženja bilo je: a kad sam vidio šta Srbi rade. Bio sam siguran da će taj bolesnik dobiti odbijenicu. Šta drugo učiniti s tako nečitkom molbom?
Ja sam finim, velikim slovima ponovio sve ono što sam na saslušanju ispričao Henningu. Jedva sam imao snage ponavljati priču. Danska me nije zanimala. Čim se vratim u Centar za djecu bez roditelja, ponovo ću nazvati Nenu, mislio sam. Danska će ostati iza mene poput manje prepreke na putu.
U Centru su nas čekali jedna doktorica i prevodilac, nizak tip s nabreklim žilama na vratu. Žalio se što kasnimo. Uskoro je imao drugi sastanak.
– Idi ti slobodno – rekao sam mu. – Znam ja engleski.
Ipak je ostao. Imao je makedonski naglasak i problema s padežima, posebno genitivom.
Doktorica mi je rekla da je pregled uobičajena procedura u Danskoj i da, kao tražilac azila, moram imati medicinski karton. Onda mi je postavila niz pitanja: o vakcinama koje sam kao mali primio, o stanju mojih zuba, o bolestima u porodici i još mnogo toga.
Razgovarali smo i o tome kako se osjećam, i o drugim temama o kojima nikad ranije nisam pričao s doktorom. Naprimjer, o kondomima. Da li znam šta je AIDS? Naravno. Znao sam da Freddie Mercury više nije bio među nama. A znao sam i zašto.
– No u zadnje vrijeme imam preča posla. Ne osjećam se baš ugroženim od te bolesti, ako znate šta hoću reći.
Prevodilac je preveo. Doktorica se nasmiješila. Zadnji dio razgovora odnosio se na važnost korištenja kondoma i iznenada mi je uručen jedan primjerak – sivi, marke Profil. Made in Denmark.
Izvodio sam, zezao se i glumatao, ali svijest o tome da se možda desilo nešto strašno mučila me cijelim putem do Sandholma i natrag. Jer ovo nije ličilo na Nenu. Gdje je nestao? Što me ne zove?
Rekao sam Tini ili Trini da moram nazvati očevog rođaka i dobio dozvolu. Ali sam prvo nazvao Švedsku.
– Mogu ga potražiti – rekla je Bosanka koja se javila na telefon. – Ali sigurno je još na pecanju.
– Pecanju?!
– Da. Ili na pecanju ili u šetnji.
– Jeste sigurni… da je otišao na pecanje?
– Jesam.
– A kako to?
– Pa… imao je ruksak, štap za pecanje, gumene čizme – odgovorila je žena, čudeći se mom pitanju. – Vidjela sam ga jutros kad je krenuo.
To mi nikako nije imalo smisla. Istina da smo odrasli na rijeci, ali da je otišao na pecanje sad kad ja dolazim – to mi je zvučalo sasvim suludo.
Kako nisam znao s kim razgovaram, pretpostavio sam da ga je s nekim zamijenila. Valjda je bilo i drugih ribara u njihovom centru.
Malo kasnije, kad se pokazalo da Neno stvarno nije u svojoj sobi, dao sam joj broj telefona Centra za djecu bez roditelja i zamolio je da mu napiše poruku: “Ja sam u Danskoj. Nazovi me što prije.”
Zatim sam nazvao Ziju. Ništa novo. Opet me pozvao da dođem u posjetu. Ovog puta sam zbunjeno i neodlučno odgovorio:
– Možda. Ako mi dozvole.
ANEL
Za večerom sam upoznao Anela i odmah ga zavolio. Starci su mu ostali u opkoljenom Goraždu, on se izvukao zadnjim konvojem s jednim komšijom. Komšija i njegova žena, oboje inženjeri, nedavno su dobili radnu vizu za Australiju. Dan ranije je bio kod njih da se oproste.
– Za Australiju? – čudio sam se. – Zar nisu mogli ovdje nać neki poso?
– Ma kakvi, ovdje se ne smije radit. Osim toga, uzjebo se ovaj naš narod. Ne zna kud će sa sobom!
Imao je neobično velike ruke i nezgrapan hod, duge nokte nalik polumjesecima. Bilo je nečeg hormonski poremećenog i prezrelog u njemu – kao da je pubertet ostavio za sobom kad i porušenu domovinu.
Večerali smo zajedno i izašli van da protegnemo noge.
– I? – upitao me povlačeći rajsferšlus jakne sve do brade. – Kako si došo u Dansku?
– Pa reko sam ti.
– Helikopterom? Ma nemoj.
– Prvo helikopterom, a onda padobranom.
– Što nećeš da kažeš?
– Svi imamo svoje tajne.
– Al’ ja sam ti zemljak. To je drugo. Baš si pizda ako ne kažeš.
– Reko sam ti već: helikopterom!
Hodali smo osvijetljenom, asfaltnom promenadom duž obale. Švedska je sijala s druge strane vode. Žarila se poput tanke pukotine na horizontu.
– Čim dobijem azil – rekao je Anel smrtno ozbiljan
– spalit ću sva ova govna! Mrzim onaj centar. A onaj Thomas ti je pravi nacista!
– Thomas? Onaj debeli?
– Ja, ba. To svi znaju.
– Hm.
– Jesu ti dali kondoma?
– Jesu, jedan.
– Koje stipse, jebote! Ja ih imam kol’ko hoš.
Stigli smo do muzeja koji je nosio ime jedne američke države. Prošli kraj nekoliko – za nas premladih Dankinja. Smrznute uši sam jedva osjećao. Hladnoća se probijala čak i kroz dugmad naših košulja.
Te noći, dok je jedna ogoljela grana grebala po oknu prozora, Anel i ja smo sjedili na podu njegove sobe i jeli banane. Maznuli smo ih iz kuhinjskog skladišta; Anel je imao ključ.
– Napravio sam kopiju u gradu. Poslije vratio original na mjesto, tako da niko ništa ne primjećuje. Šopam se vitaminima kad mi je ćeif.
– U Hrvatskoj smo krali grožđe i smokve – rekao sam i ugledao Majbule pred sobom: onaj idilični zaljev i centar u njemu. Gotovo da sam osjetio miris smole i kreme za sunčanje, čuo glasove turista na plaži. Ah, svi ti dani kojih više nema! Kaća, Zlaja, Gogi. Ko zna šta sad rade dok ja sjedim ovdje, između svog drugog i trećeg života – između onog što sam ostavio i onog što me čeka s druge strane vode.
– Kod kuće – reče Anel – moj dedo je imo jedan šljivik. Pred berbu bismo on i ja čuvali noćnu stražu. S lovačkom! Već sama glasina o pušci bila je dovoljna da se niko ne približi.
– U Hrvatskoj…
– Bilo je to ljeti. Spavali smo vani.
– Gdje je on sad?
– Ponekad – nastavi Anel neizmijenjenim tonom – ponekad se osjećam tako sam. Tako jebeno sam. Kao da sam jedini čovjek na svijetu.
Iznenadio me taj njegov neočekivani monolog i odsutni pogled. Htio sam reći nešto u smislu kako se svi mi ponekad osjećamo tako, ali on se prenuo, uzdahnuo i preduhitrio me:
– Šteta što moraš dalje.
– Šta da radim, brat mi je tamo. Nisam ga vidio dvije i po godine.
– Pričaj mi kako si došo ovamo.
– Ne mogu. Stvarno. Radije bih o ribama.
Grana je monotono mlatila o prozor. Anelove riječi su me čudile dok smo dijelili sočnu narandžu. Nikada ranije nisam čuo petnaestogodišnjaka koji kaže: “Ponekad se osjećam tako sam.” Ta rečenica mi je odzvanjala ušima kad sam kasnije ležao u donjem krevetu kraj prozora s pogledom na Eresund. Lijepila se za mene poput zaraznog refrena dok je Afrikanac mrmljao neku molitvu u mraku. Kružila mi mislima i kad je bjeloruski Židov svojim slavenskim naglaskom rekao:
– Good night, guys. Sweet dreams!
I još dugo, dugo poslije.
LUNDSLEV
Voz se otrgnuo iz zagrljaja Kopenhagena i pojurio ka sredini Danske. Kondom marke Profil nalazio se u džepu mojih hlača, jakna iz Sandholma na polici iznad sjedišta. Nenina spitfajerka, jorgan, jastuk i posteljina bili su složeni u veliku crnu kesu pokraj torbe. Prtljaga mi se povećala otkako sam prije dva dana stigao na kopenhaški kolodvor s osamnaest kaseta i jednim šrafcigerom u torbi.
Nisam znao šta da mislim o odlasku u Lundslev. Putovati dvije hiljade kilometara u jednom pravcu, a onda se okrenuti i poći dvije stotine u suprotnom bila je neka vrsta poraza. S druge strane, govorio sam sebi: Smiri se, čovječe, to je samo na par dana. Shvati to kao međustanicu, kao kratku posjetu. Možda je Zijo govorio s Nenom. Možda ti može pomoći dalje do Švedske. U svakom slučaju, večeras zoveš starce i moraš im reći istinu. Polja i zgrade duž željezničke pruge izgledali su mi istovremeno i poznati i strani. Prije dva dana sam se vozio po istim šinama, samo u suprotnom pravcu i uglavnom zatvorenih očiju. Tada je sve bilo ukočeno, smrznuto i prekriveno tankim slojem leda. Sada su padale nove snježne pahulje.
Dvije starije žene, svaka sa svojom verzijom trajne i halkastim naušnicama, potiho su pričale na sjedištima prekoputa. Naoštrio sam uši pokušavajući čuti bar jednu riječ engleskog prizvuka, ili bar neku latinskog korijena. Ali ništa, baš ništa, nisam uspijevao razlučiti. Sve sama grmljavina slogova iz dubine grla.
U Hrvatskoj se oko mene često govorio talijanski. Fabio je bio Talijan, a i Zlaja ga je govorio perfektno kad bi Talijanke bile u blizini. Ja sam razumio vrlo malo, ali sam uvijek mogao ponoviti svaku riječ. Samoglasnici su bili jasni i razumljivi. Ove danske očigledno valja roktati i hraktati.
Fala bogu da ne moram ovdje živjet, mislio sam. Ovaj jezik nikad ne bih naučio. Nema šanse da švedski zvuči ovako ružno.
Nakon sat vremena morali smo izaći iz dugačkog tamnocrvenog voza i ukrcati se na trajekt koji je vodio do Zijinog otoka. Gledao sam kroz prozor trajekta misleći kako niko u Vešnji neće razumjeti šta znači hladno kad im uskoro budem pisao. Niko neće moći osjetiti ovu hladnoću.
Kad staroj i starom budem pisao da sam do Lundsleva išao vozom, oni će zamisliti onaj naš voz s dugačkim uskim hodnikom i kupeima s jedne strane. A voz koji me dovezao do trajekta nije bio takav. Ovdje je cijeli vagon jedan veliki kupe sa sjedištima i prolazom u sredini.
“Ovdje je sve drugačije, Kaća”, pisat ću joj uskoro. “Sve, od utičnica do kuća i vozova. Sve je čisto, uredno i drugačije oblikovano. A opet ima isti naziv, istu funkciju.”
Na otoku nas je čekao drugi voz, kopija prethodnog. Onih pričljivih gospođa više nije bilo. Sad sam sjedio nasuprot podebljem portiru ili poštaru, ili šta je već bio. Frajer je izuo cipele i otvorio duguljastu zelenu bocu s crtežom sove na etiketi: Krudtugle Pilsner. Sladunjavi miris hmelja mi je ubrzo zagolicao nosnice.
“Dragi Fabio, ovdje ti se piju samo mala pivca. Još nisam vidio nijednu bocu od pola litre. Tako da, kad ti odsad kažem ‘pivo’, zamisli zelenu flašu gaziranog soka s duguljastim vratom. Zaboravi onu našu poput granate bucmastu polulitrenku.”
Ostali putnici u kupeu bili su tihi koliko i pivopija preda mnom. Neki frajer i njegova lijepo građena prijateljica s druge strane prolaza nisu ni a rekli cijelim putem. Ona je sjedila sa slušalicama u ušima, tapkajući o prozorsko okno vrhovima prstiju. On je pak čitao neku debelu knjižurinu.
Niko od tih ljudi nije čuo za Fabija, Kaću, Brunu i ostale dobre i loše ljude koje sam napustio. Nisu znali ko je Neno i zašto sam ga toliko puta zvao u ova zadnja dva dana. Pojma nisu imali da sam ostavio roditelje u onom bijednom izbjegličkom centru u Hrvatskoj, da sam lebdio poput duha dvije hiljade kilometara i da i dalje lebdim, nemiran – živ i mrtav istovremeno.
Je li Zijo juče uspio dobiti Nenu? Ding, dong, dung!
Iz nevidljivog zvučnika se konačno začula razumljiva riječ:
– Lundslev!
Ime grada se pojavilo, ne jednom, već bezbroj puta, na tablicama duž perona.
Obukao sam jaknu, uzeo torbu i prebacio crnu kesu s jorganom preko ramena. Zatim sam krenuo za pivopijom, knjiškim moljcem i njegovom prijateljicom. Sve troje su, začudo, izašli u Lundslevu.
Šator za jednu osobu’ (Buybook, 2019)
Prijevod s danskog: Đurđica Žlebačić Sørensen
Prijevod obradio: Autor
