Sve je počelo s očima. Bila sam na tečaju joge i povezivala se sa svojim tijelom. Kad smo završili, instruktorica je sklopila ruke, naručivši ženama u krugu da se sa ljubavlju pogledaju u oči. Moj vrat bio je ukočen i nisam ga mogla pomaknuti. Pokušavala sam otjerati zjenice nadesno, ali one se nisu micale tako da sam škiljila očima i pokušavala ih šutnuti vrhom lijeve obrve, kao stopalom.
– Stojana, zašto ne gledaš?– upitala je instruktorica ptičjim glasom.
– Ne mogu.
– Pobijedi svoje strahove, draga.
Pokušavala sam pomaknuti oči i baš me je bilo sram što mi se tako ukočila glava. Neko vrijeme sam ih stiskala i, dok sam to radila, žene pored mene su kašljucale i osjećala sam da im je neugodno. To je u meni probudilo bijes. Nisam mogla razumjeti kako ljude nije sram da im je neugodno, a vide da se borim s vlastitim neugodama. Počela sam jače stiskati i sve više me obuzimao bijes, a one su kašljucale i opet me obuzimao bijes. Naposljetku sam iskolačila oči, ali izgleda da sam bila gruba. Iskoračile su kao klikeri i vrat mi se počeo brzo okretati.
– Evo, gledam – graknula sam jednom rukom svladavajući oči, a drugom vrat, i nisam ih više mogla ukrotiti. Desna mi je zjenica odletjela u gornji lijevi kut bjeloočnice, a druga se pomaknula iz centra prema nosu pa sam istovremeno vidjela komad plavog stropa i pod njim zamagljene glave žena; malo pora na svome nosu i preko njega učiteljicu joge koja je i dalje imala sklopljene ruke. Pokušavala sam pogledati u nju cjelovitim pogledom, ali nije išlo. Zadovoljila sam se da je gledam jednim okom, iako to nije bila neka perfektna slika zato što sam drugim gledala strop pa je sve to remetilo moje utiske.
– Eto, sada smo se pogledale i možete ići – rekla je i ja sam nekako pokupila svoju prostirku i bocu s vodom, iako sam se dugo mučila da procijenim udaljenost između predmeta novim očima.
Kad sam ponovo izišla na ulicu, sve je bilo dobro. Zapravo ne sve jer su mi oči i dalje malo letjele i svijet sam vidjela nekako u kolažu. Ali to mi nije tako smetalo jer sam većinom bila u mislima i gledala sam samo onoliko koliko mi je bilo potrebno. Zapravo, uopće nije zdravo toliko gledati. Meni se kad gledam, uvijek izrode neke misli, koje izrode nove, i tako unedogled.
S takvim sam utiscima hodala i u različitim komadićima kolaža pokušavala nazreti put koji me vodio kući. Neko vrijeme je funkcioniralo, a zatim sam počela dobivati sve više utisaka i sasvim sam se izgubila.
Probudila sam se u našoj spavaćoj sobi. Marko se naginjao nad mene i gledala sam ga kao da gledam kakav Picassov portret. Izgledao je kao da bi ga kakvo dijete nalijepilo od različitih fragmenata ljudskih tijela, izrezanih iz dnevnog časopisa. Uši su mu bile na ustima, rijetka kosa na bradi, veliki nos mu je stršao iz očnih šupljina i nisam znala cijede li se iz njega suze ili slina. Samo su obrve bile na svome mjestu i imale su isti izraz u svim prilikama. Dotaknuo me vrućom rukom i vidjelo se da je zabrinut.
– Miška moja mala, dobro da sam baš tad prolazio cestom i pokupio te. Je li te prošla glava?
– Jest – rekla sam. Kamen mi je pao sa srca. Tiho sam se nadala da ću dobiti moždani udar. Dugo već sanjam o tome, ali izgleda da sam žilava. Često se razljutim od pomisli šta mi je sve život uzeo, a ne mogu dobiti nijedan moždani udar. Moždani udar bi me sigurno riješio – čula sam, da se ljudi promijene nabolje kad dožive neku bolest i kad im život visi o koncu. Neki preko noći napuste sve ono što ih je mučilo i otpočnu novi život. Bolest im daje izgovor da se konačno posvete sebi i otjeraju sve nadležnike bez grižnje savjesti. Počesto sam obolijevala od kakve teže gripe, a u zadnje vrijeme imam i želučane probleme. Ali takve slabićke bolesti čovjeku ne pružaju dovoljno jakog izgovora – štoviše, moraš biti zahvalan nadležnicima jer brinu o tebi. Treba mi neka teža bolest – možda čak i neka gdje nadležnici sami pomišljaju da daju ostavku. U slučaju moždanog udara sigurno bi se sami prestrašili da moraju brinuti za mene cijeli život. Možda čak i rak u početnom stadiju, gdje ti doktor kaže da se još možeš izvući, ali moraš pobjeći od stresa i tako dalje. Dakle, teška bolest koja je još izlječiva, a otjera nadležnike. Inače ih se nikad ne možeš riješiti. Uvijek nađu izgovor da ostaneš s njima. Šta ti fali, kažu.
Pokušavala sam čak s različitim mentalnim bolestima. Tjerala sam se do krajnjih rubova sabotaže i više puta na dan osjetila kako želim povratiti krv iz grkljana. Odgovor je bio: nije tako strašno ili up and down, moraš naučiti kontrolirati svoje osjećaje,ili: sam sam se tako osjećao i prošao kroz sličnu fazu, mogu ti pomoći.
Tad mi je dolazilo da si razrežem grkljan, ali slaba sam i za to. Ostalo mi je da čekam bolest.
Gledala sam u Marka kao u kolaž i nije mi palo na pamet da mu kažem. Neka mi oči žive dok mogu. Same su se odlučile da podivljaju i ja više nemam nikakvog utjecaja. Nije da sam si sama prouzročila ovu bolest pa da mogu biti odgovorna.
Cijeli sam sljedeći dan vidjela u kolažu. Marko je dva sata kasnio s posla. Nisam morala brinuti jer sam imala dovoljno svojih briga. Dok se ja brinem, on je možda s kakvom drugom ženom, prostrijelila me misao. Ovaj problem s očima nije dovoljno jak, posumnjala sam, ne može me udaljiti od Marka. Briznula sam u plač i poželjela sam si razrezati grkljan, ali otkud mi moć da uradim nešto takvo. Ne zaslužujem bolest, mislila sam, natapajući kolažni vidokrug suzama. Činile su mi se kao farsa.
Sljedeće jutro ruka mi je razbila ogledalo u kupaonici. Bila je sva krvava i nastavljala je razbijati, iako su se komadići stakla zabijali u nju. Razbijeno ogledalo u mojim je kolažnim očima dobivalo savršeno ravan oblik i prvi put sam mogla vidjeti da su mi zjenice kao razbijene kugle na bilijarskom stolu. Moja je ruka nastavljala mlatiti i nije me boljelo jer to nisam ja, nego moja ruka. – Šta se to lomi?! –vikao je Marko na vratima, zadihan u pidžami. Moja je ruka obavljala svoju stvar, a ja sam pokušavala priviknuti oči na njegov lik. – Što to radiš, jesi luda?! – povikao je još jednom i požurio me zaustaviti. Držao me i vikao na mene. – Ali to nisam ja – govorila sam. – Kunem ti se, Marko, nisam ja.
Još sam nekoliko trenutaka govorila takve stvari, a onda ga je moja ruka ošamarila i nastavila šamarati sve dok je nije obuzdao. Počela sam plakati jer nisam psihopat, ja Marku sigurno ne želim nikakvo zlo. – Marko, ja ti ne želim nikakvo zlo – plakala sam u njegovu naručju i svoje ruke nisam više osjećala.
Bojala sam se da će ruka napraviti neku glupost. Marko je sjedio u dnevnoj sobi i nije ništa radio. Nije čak ni smetao. Igle su mi se probijale kroz kožu od njegove prisutnosti. Negdje sam čitala o energijama i o tome kako se energije nekih ljudi nikako ne slažu. Čovjek mora gledati na ono što paše njegovoj prirodi, to je najveći moralni nauk. Da, to je najveći moral, to su govorili i filozofi. Ja moram biti moralna, raditi u skladu sa svojom prirodom. Nije on ništa kriv, ja ga samo ne volim. Ustvari volim, ali nije on za mene. Marko me pogleda istežući vrat iz druge sobe, očima punim ljubavi. – Miška moja, muahmuahmuah – šalje mi poljupce u zraku. Kako te nije sram, sumnjati u ljubav pokraj takvog čovjeka! ukorila sam samu sebe. Naravno da ga voliš. Što sam bogu skrivila da me baš on voli? Samo grižnju savjesti mi nabija. Neka voli nekog drugog, a ne da meni ovdje skraćuje život. U glavi su mi se rojile misli. Što ako osjeti moju energiju i ostavi me?Pogledala sam na sat – već je tri, a nisam ništa napravila. Evo, sve je on kriv. Da se ovako ne mučim, imala bih energiju baviti se nečim drugim. Vampir jedan sebični, pola života mi je isisao. Sjedi ovdje i voli me na moj račun. Neka se goni u pičku materinu.
Ruka se počela koprcati tako da mi je skoro iščašila rame. Vukla je prema noževima i srce mi je ispalo iz grudi kao zaleđena jabuka. Pohlepno, poput hiljadu mrava pipcima je tapkala po drškama i ledenom metalu, nastojeći se za nešto uhvatiti, režući kožu na vrhovima prstiju. Krajičkom oka gledala sam Marka i potajno sam se nadala da će ruka zgrabiti oružje i razrezati mi grkljan, ali odakle joj moć… Napokon sam počela frktati iz beznađa. Frktala sam u nekom čudnom smijehu dok sam desnom rukom krotila lijevu i gledala ih kako se tuku kao da gledam kakav meč. Potajno sam se nadala…
– Miška, što to lupa? – dovikivao je Marko. Kad je to čula, ruka se prestala svađati s drugom i zakvačila se za vrat kao ogromna pijavica. Pokušavala sam je skinuti, ali to je bio samo instinktivan refleks. Nekako sam se dovukla do hodnika, ali ne mogu previše izdržati u hodnicima, od toga poludim. Sva sreća da su vrata od kupaonice bila otvorena i ruka je hitro poletjela, kao da je mami kakva kost. Mali prozor stajao je na bijelim pločicama kao crkva na kakvoj čistini. Ruka je poletjela i zgrabila prozor za kvaku, vukla ga je i čupala iz zida. A ondase, kao da je shvatila da nema koristi od tako malog otvora, bacila na vrata, nije znala od kojih početi. Čupala je brave i trgala vrata iz drvenih okvira; lomila kvake i bacala ih u zidove u kojima su se stvarale rupe i pukotine šireći se i raspadajući poput zadebljanih vena. Frcali su čavli i komadi pravokutnog metala, nato se ruka latila i ključeva, lomeći ih žestoko, po više puta i nikad po sredini – dobro pazeći da ih zdrobi i potopi svojom krvlju tako da ih se nikad više ne može ponovno sastaviti. Čula sam Markov glas, uvijek je ovako udarao i ranjavao sve što je počelo nicati iz zemlje, sličan višku vode koji nitko ne treba, a opet nije poplava. Čula sam kako dolazi, govori: Ti znaš da to nije istina, samo jak temperament imaš. Za dvije se minute opet predomisliš. Smiri se. Up and downs osjećajima, ali takvi su svi temperamentni ljudi. Baš zato te i volim.
– Nisam temperamentna – čula sam svoj glasi iz daljine. – Ja te samo ne volim, pusti me na miru! Vidiš li kako mi je, bježi od mene već jednom!
Čula sam svoj plač. Usta su mi bila razjapljena, oči stisnute kao dvije smežurane smokve. Iz njih nije izlazio ni glas ni suza. Što sam ih više stiskala, to je više nade curilo iz mene. Pokušavala sam nečim začepiti otvor kroz koji je istjecala. Činilo mi se da se nalazi u glavi, tamo gdje se rađaju sjećanja kao potvrde nemoći. – Koliko si puta to isto rekla– govorio je Marko. – Ali si i dalje tu. Znaš da to nije istina.
Ruka je sve više uništavala, sve žešće je lomila ključeve i vrata, svjesna toga da ne ide nikamo. – Ali vrata su ti uvijek otvorena, ako hoćeš ići – rekao je Marko.
U bolnici su mi podvezali ruku. Rekli su da je ozlijeđena. Odgovorila sam da sam pala niza stube i razbila vazu. – Miška moja – rekao je Marko. – Nekako moramo pobijediti tu tvoju duševnu nestabilnost. Moramo pomagati jedno drugom. Ja ću biti tvoja čvrsta stijena –nasmiješio se sluzavim očima. Mogla sam razmišljati samo o tome je li ruka sve razbila nizašto.
Ujutro sam se probudila u spavaćoj sobi. Marko je duboko hrkao. Gledala sam u njegove crvene obraze i logično da su bili crveni kad je meni pio krv. Gledala sam u njih kao u ukraden novac. A onda sam razmišljala kako me voli i od grižnje savjesti mi je odmah proradila jetra. Moja je koža već sva bila žuta, a on je bio crven. Ne mogu ga ni mrziti kako treba kao što ne mogu mrziti ni poklone koje neću, a moram uzimati. Ako postoji bog, onda je sigurno neki perverznjak. Nikad ne daje ono što hoćeš, a onda počinje obmanjivati obiljem nekih poklona koje nikad nisi tražila. Nato zahtijeva da mu zahvaljuješ svaki dan jer nemaju svi ono što ti imaš.
Šutnula sam ga nogom dok je spavao i osjećala sam se dobro. A onda me opet žignula savjest kad se okrenuo i zagrlio me. – Ti malo perverzno govno od boga – psovala sam stišćući usta. – Misliš da mene možeš obmanuti nečijim zagrljajima. Kada nisi zahvalna, bog ti namjerno uništi sve i onda da nekom drugom, nastavila sam misao. Ili drugoj. Tad mi je pukao film. Stiskala sam žuč u sebi sve dok se Marko nije otrijeznio i zagalamio: Ej, što me udaraš …što ti je?! Pokušavala sam maknuti nogu, ali više nije bila moja. – Marko, oprosti, ne mogu… Šutirala sam i razmišljala kakav će biti današnji dan. Sve mi je bilo crno pred očima. U sljepoočnicama su mi hodali mravi. – Hej…prestani… – naprezao se Marko dok se hrvao sa nogom. – Što je, i sad moraš biti tako sebičan – povikala sam. – Bojiš se da ćeš dobiti koju masnicu, je li? Ne brini, živjet ćeš ti još dugo, a ja ću umrijeti tvojom krivnjom – zasiktala sam pokazujući na zamotanu ruku. Razmišljala sam da mi jetra već otkazuje od žuči, da ću umrijeti, a on će se oženiti drugom ženom, opet na moj račun. E, ne može tako. Prvo mi je oduzeo pola života, a sad bi se ženio drugom.
Moja noga ga je prestala tući i izvukla me iz kreveta. Sve je izgledalo kao da me neka nevidljiva ruka vuče za nogu, a moj trup kliže po podu do hodnika. Vukući me tako, moja kosa je zapinjala za različite stvari i ispadala. Prije nego što izađem, ova će me kuća potpuno očerupati tako da nema smisla da uopće izlazim, razmišljala sam. Kada me dovukla u hodnik, moja je noga počela zamahivati lijevo i desno, a moj je trup udarao čas u jednu, čas u drugu stranu. Bila sam sva u modricama. Zatim me je tresnula od zid i razbila sam sljepoočnicu. Zamišljala sam kako izgledam: s bilijarskim očima, bez kose, žuta i u gipsu. A Marko neka se licka, svako jutro neka vježba i gradi mišiće. Za tebe, miška moja. Razljutila sam se na tu pomisao – ja oronula, a on lijep, i nogaje opet udarila u zid, kao šamar.
Vrata su se otvorila i klizila sam kroz otvor osjećajući hladnoću pločica na bubrezima. Padala sam i tupi rubovi stuba udarali su me u trbuh, u pluća, u zatiljak, u koljena. Negdje na vrhu stubišta pojavio se Marko i stajao tamo kao začuđena avet.Vukući se preko praga na dvorište, osjećala sam da mi zatiljak krvari. – Kakav je smisao – graktala sam iz grkljana. – Uništena prije nego što sam se spasila, jesi zadovoljan, pizdune jedan?!
Noga me vukla po nemilosrdnom šljunku dvorišta. Pijesak mi se zarivao u kožu, upadao u usta. Zgrabila sam rukama gredicu od ruža. Oblijevao me sram, a bojala sam se da ću umrijeti. Iz daljine čuo se Markov glas: Stojana, jebemti, gdje si, Stojana?
Susjedi su se pomolili iz svojih skrivališta. Dotrčali su do ivice puta, tamo gdje im je nevidljiva granica dijelila dvorišta od ostalog svijeta, redajući se u liniju kao izgladnjele svrake. Krstili su se i ruke su držali bliže tijelu, kao da bi im zrak među nama mogao nauditi.
Moji su prsti krvarili, zarivajući se u hrapav kamen. A onda je sve popustilo, samo sekundu je trajala zasićena tišina kojoj je uslijedio niz tupih zvukova. Čula sam glasove ljudi kad su glasno uzdahnuli. Vidjela sam jedno stopalo kako trči po putu nestajući u magli glavne ceste.
*Treća nagrada na natječaju Marija Jurić Zagorka 2021.
