ZRELOST Naše iskustvo nosi tugu pred kraj dana, kada u mukama svjetlost porodi daljinu i budemo blaženi. Od minulog ostaje samo sjenka na licu, i znaci na rukama. Ispod sklopljenog oka, u grlu: Bože!, podaj nam smrti naše nasušne! Previše smo ozbiljni i stari da i dalje vjerujemo: - spas je u lijepom. Previše umorni da izgovorimo riječ koja kida okov i robove izvodi na crvenu svjetlost dana kada osvaja tišina i kada u zaborav polažemo nadu
