PLOVIDBA
Ona me rađa!
U njenoj sam utrobi, i najgori sam od svih.
ali kao da se već desilo
jer sve je tako,
i drsko, i znano,
kao stih,
i ova ulica, i lica,
i zlatna vlas njene kose.
Ne znam!, ja više ništa ne znam!
Zar ne poželjeh da sve ovo
bude pokopano?
Jednom već.
ili opet ja sudim prerano, ali otkud mi u grlu
ovo moje nemirno bilo
uraslo u bol?
Stani!
Neka!
Neka krvi, i grijeha, i vina!
i neka smijeha.
u iznajmljenoj sobi jednog gospodina
koji s mukom diše u snu.
Više ništa nije važno.
Neka dani budu, i neka minu!
Tražićemo i mi
tu našu zavjetrinu,
Ako želiš!
Tragaćemo, tragaćemo, bez prestanka!
da jednom se već okameni i ovaj ustajali
miris mraka
jer, ona me rađa
Hej!
u sobi sam, na ulici, u tijelu pajaca i pustinjaka,
na putevima, na rubu, u lirici,
pri vrhu bijele planine
gdje je led, i gdje nam ponestaje zraka
i nižu se, kao na traci: i krici, i mir, i uskoro će poteći krv
kada i ovaj riječni vir, ispod pramca, pokida moja barka
dok plovi ka ušću u ona mora
gdje je zora
tako vječna i stvarna
kao san
ONO ŠTO SE ĆUTI
Sve teže se naviknem kada odeš.
Bude juli
i zakomadaju se vreline
niz liticu, bunilom
do sna.
Ponekad gledam u zaključana vrata.
Govorim u sebi:
Oslonjen sam na njeno ludilo.
A ona: kao da to dobro zna,
ili sluti – sve će da mine
Ono u spisima
i ono o čemu nema ni znaka
jer nas ne bi ni bilo bez ovog sunovrata
ali to se ćuti, u stihu
u jutra ili barem
u vrijeme prije mraka
Pogledaj:
Ovaj krug biva sve veći
a na sceni su ostali još samo oni silni
i dovoljno grlati.
Ponestaje nam zraka, ali ja
kao da uspjevam stati,
u sijenku
poput djeteta koje u sreći
dlanom miluje svijet
Sve teže se naviknem kada odeš.
Probudi pticu.
Pogledaj u ruke.
Dovrši svoj započeti rad.
Ako s večeri šetaš
sa tvoje lijeve strane, dole, u svjetlu
treba da ostane grad.
Samo budi ono što treba.
Mi nismo ludaci, ne mnogo
i ne bez muke.
Kada odeš
Postoje znaci
Oslonjen sam na njeno ludilo
Kao što se i sluti: jedna ulica
i kuća i njena vrata
Govorim u sebi i dajem prisegu:
Nas ne bi ni bilo
Bez sunovrata
Ali to se ćuti, u stihu.
ili u vremenu
prije mraka.
IZMEĐU
Bio sam
kafanski svirač
jedno ljeto, cijelo
između Requiema
i Prediva
iz labirinta.
Nije trač.
Bio sam
onako, smjelo
kako i priliči
i jedan Malik pijani
na poetskim susretima mudraca
u Užicu
gradu nekog
mrtvog Maršala
Pitao sam:
Gdje je sunčevo srce?
Koliko je
duboko.
Nije to šala.
Možeš li ga dotaći?
Zar je ovo ponor
koji nema svoje dno.
Tvoji su prsti od slonovače.
Pitao sam:
Gdje je sunčevo srce?
Pričaj mi slobodno
o bojama
koje su budne
stvarne
i vrele
Potom sam
bio vratar
i čuvar i pas.
Pisao:
U ime svih izbrijanih
što noćas
bdiju
u čas
kada je grad tih
i kada su budni samo oni kužni
za četiristotineiosamdeset
ili nešto više.
Mene iskustvo
ničemu
nije poučilo.
Od proroštva
ostalo mi je:
ništa.
Bio sam
kafanski svirač
cijelo jedno ljeto
između Requiema
i Prediva
Potom sam
Sreo nju.
Tkanu od ćutnje
što je dugo tinjala
pod načetim prstima.
