ISAKOVICA
Rođena kad se žito sijalo,
upisana kad se bralo
i Mehmed na konjima
odvukao par vreća do varoši
da proda.
Rekli su joj da treba znati
tek poneko ćirilično slovo,
radi potpisa,
i da je nauka:
zamijesiti hljeb, oplesti čarape,
udati kćer čistog obraza
i izvesti sinove na pravi put.
Udajom za Isaka izgubi identitet
i nadu da će ostariti sa čovjekom kojeg voli.
Tugu je liječila gledajući
osmijehe sinova,
kćerkino lijepo lice
i kršno tijelo ispod širokih haljina.
U sebi vidje ostvarenu ženu.
I pucanj.
Top.
Granata.
Odvedoše i Mehmeda, i Isaka, i sinove.
Sa kćerkom je vođena,
od žice do žice,
od kuće do kuće,
od šume do šume.
U jednoj je posljednji put ubijena,
gledajući vojnike kako joj kćerkin prljaju obraz.
Umrla, nakon što je spustila u zemlju,
i najmlađeg sina pronađene kosti.
GALERIJA BOLI U SARAJEVSKOM TRAMVAJU
Crvena, žuta, plava, zelena…
ove – nikada neće biti boje dječije sreće
nego će u sebi kriti galeriju boli,
po parče sa svih strana svijeta
budeći u meni ratište nemira.
Pognute glave dozivam majčine riječi:
“Ne bulji mnogo u ljude po tramvaju,
nikad ne znaš kad će neko nož izvaditi.
Uzalud dozivam,
ne zbog noža,
nego zbog tužnih dječijih i ljudskih očiju,
koje pogledom zaraze moje srce
i režu me,
živu.
Crveni
Noćima ne spavam zbog tog čovjeka,
kome su se djeca smijala
dok je opijen suzama pjevao:
“A ti si k’o i ostale izabrala njega…”
I zapisah taj stih,
i noćima ne mogoh spavati
tražeći izvor njegove boli.
Žuti
I dođe novi da više boli.
Baščaršija, oboje uđosmo,
prvo mu se nasmijah
zbog izgleda pomalo šašavog.
Telefonski poziv,
i obrtaj,
čuh
banka mu ne dozvoljava obećanu isplatu
a bio je branitelj u ratu, kaže,
život ostavio na Trebeviću,
ostalo mu je samo tijelo
sa ponekim gelerom i vječnim bolom.
Završi riječima:
“A danas nemam ni kore hljeba.”
Predsjedništvo, tu izlazi,
odlazeći suprotno od njemu zabranjene zone.
Plavi
Stanica Muzeji,
obuzima me sreća,
zbog onog Azrinog šarenila
i onog majčinskog zagrljaja
poklonjenog tuđem djetetu.
Ljudi su dobri, kažem
i ulazim u tramvaj,
vrisak jedne žene
nadrasta sve glasove svijeta,
ne podnosi prisustvo djeteta s Downovim sindromom,
na sjedištu pored,
i moli da ga maknu od nje.
Bol.
Ne želim nikada postati žena,
želim odrasti sa dušom djeteta,
kao Azra.
Zeleni
Trica, Ilidža – Baščaršija,
okrenuta prozoru,
da izbjegnem lica boli,
slušam Indexe i pjesmu “Da sam ja ne’ko”,
u nekom drugom svijetu,
sretna izmišljam imena bojama,
i vidjeh na zgradi velikim slovima napisano:
“Zaštita od ptica”,
i sve prestade.
MUŠKO DIJETE
Imali su sretan život
i kćerku sa njegovim očima i nosićem.
Voljeli su miris zemlje nakon kiše,
zvuk šume,
u jesen kada vjetar sa lišćem
izvodi smrtonosne korake
ostavljajući krvave tragove zemlji
da tu, u proljeće, iz boli
cvijet iznikne.
Imali su imanje,
u koje može stati stotinu dječaka i djevojčica,
bez kuće
zajedno sa svojim igračkama,
koje grle onako kako se majke grle
i još ostane mjesta za duplo više njihovih snova.
Ima li su i jednu želju,
da njihova krv teče i muškim djetetom.
Rodila se i druga sa njegovim očima
i nosićem,
i treća,
i četvrta.
“Piše su lijepe” – kažu njegovi
“ali one nisu djeca, ganjajte dok se ne rodi sin” – završiše.
I rodi se,
i nije imao njegove oči,
ni njegov nosić,
i nije volio kiše,
ni jeseni,
ni proljeća.
Volio je umjetnost
i ništa više.
I imao jednu želju
da ostavi sve
i ode tamo gdje
zvuk gitare
gradi imanja.
