PROLOG
Legli smo rano, jer smo brzo ispričali sve priče koje smo znali. Struje je nestalo još oko podneva. Dvije svijeće su bile dovoljne da osvijetle malu kuću. Kada smo ustali nije bilo vode.
Ubacio sam drva u šporet i spremio joj jaje. Nisam uspio skuvati kafu za sebe. Drva su bila mokra, odbijala su da gore. Rekao sam: „Idemo, kočija te čeka.”
Već dugo je vožnja jedina simulacija bijega i slobode za koju si sposoban, misliš. Uspne se u kola i smjesti u sjedište za djecu.
„Skini kapu”, kažeš kada je vežeš.
„Pusti moju muziku”, zahtijeva.
Na prevoju se zadržao snijeg. Dok se drugom brzinom spuštaš niz stranu, gledaš špalir vjetrenjača na susjednom brdu. To je izgradio predsjednikov sin. Kad se križevi zavrte, biće struje za sve.
Njihova djeca završiće najbolje fakultete u Evropi i Americi, misliš. Njihova djeca gradiće vjetrenjače, brane i solitere. Tvoje će dijete završiti osnovnu školu u oronuloj zgradi koju su podigli komunisti. Predavaće joj umorne nastavnice koje mirišu na ručak što su to jutro skuvale i ostavile na šporetu, da ga djeca podgriju. Onda će četiri godine sjedjeti u oronuloj zgradi srednje škole koju su podigli komunisti, misliš. Otići će u Podgoricu i tamo završiti fakultet u zgradi koju su podigli komunisti. Zaposliće se i za četiristo eura opsluživati njihovu djecu u zgradi koju su podigli komunisti, a sada pripada njima.
Tako će biti i ti tu ne možeš ništa, misliš. Takva su vremena: tako mnogo vjetrenjača i niti jedan Don Kihot.
„Ova je spora”, kaže. „Neću sporu.”
Prebaciš na brzu pjesmu. Svira Walk Away, Bad Religion. Ona pjeva.
Kada je bila mala, posve mala, znalo se desiti da ne može zaspati. Obično bi je uspavao zvuk fena ili usisivača. No ponekad bih je morao odnijeti do kola, smjestiti u sjedište za djecu, pustiti muziku i voziti. Tako bi zaspala. Kružio bih oko grada, trudeći se da ne dodirujem kočnicu, jer bi je zaustavljanje probudilo. Kao da je mogla sanjati samo dok se kreće. Ponekad smo se vozili do Bara, čak do Budve, ne bi li se naspavala.
Kada je bila mala, posve mala, njena omiljena pjesma bila je This Is How It Feels, Inspiral Carpets. Kasnije je voljela Lost in a Moment, Sad Lovers and Giants i Bleeding Blue, Woods. Toj smo pjesmi nadjenuli ime– Trube. Zajedno bismo je pjevali, imitirali zamišljeni hor pasa koji imitira duvače. Prolazili smo kroz odvratne mahale Ulcinja, provlačili kroz njih muziku kojoj tu nije mjesto, kao što tu nije mjesto ni meni ni njoj. Ali moja je slabost tu zarobila najprije mene, potom i moje dijete.
Sada voli The National, iako sviraju spore pjesme. Dok pjeva Pink Rabbits i Vanderlyle Crybaby Geeks misliš: nikada, zapravo, nisi bio sretan kao tokom vaših vožnji.
Gledaš u put ispred sebe: sve, dokle pogled seže, beskrajno je ružno. Divlja naselja bez kanalizacije. Kuće bez fasade, ili sa rozim fasadama, kuće bez krova iz čijih zidova viri željezo, jer će vlasnik, čim dođe do novca, podići još jedan sprat. Svaki put kada prođete tim putem, bilo kojim putem, sve je samo još ružnije. Jer siromaštvo je ružno. Pohlepa je ružna. Bezakonje je ružno.
Vozimo zaleđem Velike plaže. Pješčane dine, koje su nekada mirisale rijetkim biljem, pretvorene su u deponije. Ispred nas je traktor koji na zakonom zaštićene cvjetove, što rastu samo tu i nigdje više u svemiru, istovara otpad: malter, slomljene pločice, WC šolju, kadu.
Vjetar po putu kotrlja plastične boce. PVC kese lebde u zraku, kao bijele zastave koje je podigao Bog lično, rekavši: „Od ove gadosti i ja dižem ruke.”
Tu će, sred tiranije ljudske bezobzirnosti i bestiđa pred kojima je Bog svojim armijama naredio predaju i povlačenje, živjeti tvoje dijete, ponavljam. U zemlji u kojoj kradu sve, od vode do izbora. U zemlji u kojoj svako krade od svakoga, u kojoj biti pristojan znači biti jagnje koje krvari. Ovdje se na fino građansko vaspitanje baca hiljade razjapljenih čeljusti. Odgojićeš je onako kako su odgojili tebe: da ovdje bude stranac, bez šanse, čak ni volje, da postane dio čopora. Učićeš je moralu srednje klase, učićeš je vrijednostima prošlog vremena i svijeta koji više ne postoji. Guraće je, gaziti i gristi, zato što ćeš je naučiti da je bolje biti plijen nego zvijer.
Zaustaviš kola na plaži. Pogledaš u retrovizor: pjeva zatvorenih očiju, na engleskom jeziku koji je ona izumila. Sjeverni vjetar trese automobil. Čini se da bi vas svaki čas mogao podići i spustiti na krijeste talasa. Čini se da bismo se mogli skriti, zauvijek nestati u bijeloj pjeni koju bura diže dok galopira površinom mora.
U tom trenutku, dok tananim glasom pokušava otpjevati the words of the prophets are written on the subwaywalls, osjetiš kako te preplavljuje spokoj. Misliš: na svijetu, uprkos svemu, postoji i ljepota. Koja upravo sada pjeva samo za tebe.
“Mimeziz, Odlazak”, Partizanska knjiga, 2020.
Knjigu možete kupiti na: Partizanska knjiga
