POZORIŠTE LUTAKA
Za jednu marku. Nedjeljom ujutro.
U jedanaest sati. Kao i u proljeće, 1998′
Djeca se drže za ruke, pa se bore za prva mjesta;
Pored pjesme zumbula, u kući nasmiješenog lica.
Na dosadi prebiru očima, po mirnoj stonozi na zidu.
Ili sjedeći, u grupama, kroz koljena provlače glave.
Da gledaju u mrave; i bube s crveno-crnim tačkama,
Kako jedna drugu nose na leđima.
Možda pljuvačkom, na svoje nokte, lijepe travke.
Dok se listići ne osuše, imat’ će ruke svoje majke.
Ili preko ograde izbijaju svom snagom lopte, dok
Pod njima, trava, upinje se šutke; teni šapće bajke.
Jedanaest je sati. Možda baš sada! U Brankovcu
I teatru iznad grada. Dijete sred’ gužve, odsutno,
Sjedi, oko njega nestaju i mladi i sijedi. Srce mu
Usamljeno; tijelom drma sve jače – jer
Labuđe pače za guskama skače.
