– Nemoj ti meni Bibliju tumačiti naopako, znam ja takve – reče crnokosa gospođa sitnih i još crnjih očiju sa srebrenim lančićem oko vrata. Odmah potom podiže desnu ruku i pomirisa si pazuh. – Uh, dobro je. S lijevom nemam problem pošto mi se bila oduzela, ali na desnoj strani se dobro znam oznojit’. Pih!
– Ko kaže da prorok mora biti muškarac? – razvila se rasprava među ženama – Kažu da antikrist okreće križ naopako. Ali ne! Ne, ne. Sve su pogrešno shvatili. Prorok će biti žena! I na njenom križu mjesto za ruke će biti veće od mjesta za noge. Tu će biti razapet anđeo s od sebe većim krilima.
– Biti skupa u vremenu kad su okupljanja zabranjena i crkve prazne… To je privilegija!
Zovem se Jelena. Najmlađa sam na odjelu sa svojih dvadeset i sedam godina. Moj slučaj niko nije baš najbolje shvatio. Svi kažu:
– Počelo je s brojevima.
Ustvari, oduvijek sam bila “senzibilna”.
– U 85% snova znam da sanjam i bude mi fenomenalno, ali onih 15% se više osjećam kao da svjedočim nečemu sličnom vizijama. To može biti dobro i može biti užasno zlo. Ovisi u čijoj sam glavi.
Tako sam govorila svojoj prijateljici. Sada, dok sjedim za stolom s drugim ženama, mislim o tome kako mi je deda nekoć rekao da mi lice podsjeća na Arhanđela Mihajla. U to sam se uvjerila ovog proljeća kada sam bolje pogledala ikonu obješenu u kući na selu, na zidu čardaka. Nad anđelom je bio masonski znak, piramida, Horusovo oko i jedna živa škorpija.
– Pričaj nešto, nasmij se malo! – prodrma me punija gospođa crvenih noktiju.
– Evo, evo – razvukla sam usne.
– Čini mi se ništa od toga – žena odmahnu rukom.
*
– Nagovori bela žena ciganina da ne luta drumovima, nagovorila… Nagovori otac sina da ne pije s kumovima, samo tebe nisam mogla ja… – ukošenih obrva pjeva crna žena, a zatim se trgnu – Šta je Srpkinjice moja mala? – nakezi mi se u lice kao da zna nešto što niko drugi ne zna…
Započe zveckanje viljuškama. Ručamo masne makarone na psihijatriji. Zidovi su goli i požutjeli od dima cigareta. Odložila sam tanjir i zagledala se ka prozoru s rešetkama.
– Tamo je moj dom! – rekoh punih usta.
U prozor udari ptica.
– Istina! – rekoše tri žene u isti glas.
Začuše se crkvena zvona.
– Vidite da je istina!
– Jelena, mogu li ja uzet tvoje ako nećeš više?
– Uzmi slobodno.
Vežem kosu u rusku pletenicu. Ruke moraju nešto raditi. Učvoriti nekako vrijeme. Hodam zvonkim hodnicima pažljivo gazeći svaku drugu zelenu pločicu. Pored mršavih biljaka u ćoškovima, pločice su jedino zelenilo u gluhoj bjelini, male plošne šume. Baš noćas, sanjala sam medvjede. Dvije goleme zvijeri pratile su me kroz planinu. Govorile ljudskim jezikom. Pjesme ili molitve.
– Pobjeda! – reče žena s crvenim karminom i crvenim noktima – Medvjedi znače pobjedu!
Sve žene puše i piju tursku kafu, osim mene. Dim mi smeta. Pojačava maglu u glavi. Kafa se pravi u trošnom, prljavom kuhalu bez poklopca. Pogled na njega dodatno rastužuje. Igram se kockama šećera dok žene nastavljaju raspredati o simbolici snova. Napolju preko neba bježe pepeljasti oblaci. Poput duhova odlaze u svijet. Voljela bih uvući zubato sunce unutra, ugrijati sobu i šećer pretvoriti u karamel.
Nakon sesije tumačenja snova, presrela sam starijeg doktora.
– Doktore, možete li mi reći koja je moja dijagnoza?
– Akutni poremećaj realiteta, Jelena.
– Šta to tačno znači?
– Pa vidiš, realnost je ovaj krug (pokaza rukom), a ti si bila van njega. Trebalo te vratiti unutra – rekao je doktor i poslao me u sobu da odmaram.
*
– Aaaaaaaaj! – začu se moja cimerica, Verica.
Oči su joj modre i rijetko trepću, ukočene od tableta. Ruke pune podljeva od bockanja iglama. Dijelimo sobu broj “3”.
– Šta je više?! Hoćemo li živjeti ili umirati? A, Verice? – upita punija gospođa.
Verica i dalje zapomaže gledajući u jednu tačku. Ona je na samrti. Lice joj ne pokazuje emocije. Užasnute oči gledaju u nešto što samo one vide.
– Trgni se! Imaš dva sina! – ponavlja gospođa.
Moja dioptrija se povećala, pa sam zamolila majku da mi pošalje još jedne naočale.
Stavila sam jedne preko drugih, pa provirila kako je Verica.
– Šta će ti dvoje naočale?
– Da te bolje vidim. Kao iz Crvenkapice.
– Ti si luda.
Verica se na čas ušuti, pa me opet upita:
– A šta će ti dvoje naočale?
– Pa da te bolje vidim Verice. Kao iz Crvenkapice.
– Ti si luda.
*
Noću Verica posebno intenzivno i glasno zapomaže. Pjevam joj falsettom:
– Nije mjesečina to što sja u noći, to su tvoje oči, pune ljubavi…
Verica stihove odšuti kao najbolja publika.
– Jel’ dobra ova pjesma Verice?
– Je.
– Nije mjesečina to što sja u noći, to su tvoje oči, pune ljubavi – ponavljam.
– Dosta Jelena! Kasno je – sestra proviri u sobu.
Verica opet krenu zapomagati.
Te noći sam sanjala anđela. Zagrlio me. Poslije sam sanjala Vericu, svu u bijelom. Čekala me ispod velikih stijena i zamolila da ju ispratim do vrha. Nismo se uspjele popeti do cilja.
*
U osam sati je poslužen tanki sendvič s još tanjim premazom marmelade. U nosnicama se miješa oštar miris sanitarija i svježe ugašenih cigareta.
– Uh, dobro je. S lijevom nemam problem pošto mi se bila oduzela, ali na desnoj strani se dobro znam oznojit’. Pih – ponovi crna žena i protrlja rukama pazuhe – Jedva čekam da izađem, pa da strusim topli dupli pelinkovac!
– A bi li ga slatko popila? Bi li?
Rukama odvajam koru od sredine i jedem mekani dio sendviča. Uz svaki zalogaj uzimam gutljaj čaja da ga istopi. Teško žvačem zbog dejstva tableta. Valjam hranu po ustima, a jezik kao da je prestao raditi, ne mogu otkotrljati zalogaj pod zub. Opet gledam kroz prozor svoju kuću i odlazim u sobu dočekati vizitu.
– I Jelena, kako smo danas?
– Dobro doktore, dobro.
– Nije bilo nikakvih noćnih mora?
– Ne.
– A kako nam je Verica danas?
Verica ne odgovara. Verica je mrtva. Strah nastani moje tijelo.
*
– Gdje nam je Kutmar? Jelena Kutmar! Donijeli su joj kesu! – začu se glas
tehničara iz hodnika.
– Evo me! Evo me! – hitro otrčim.
U isto vrijeme zvoni telefon.
– Jelena, telefon za tebe…
Vraćam se trkom i prisvajam slušalicu.
– Molim? Mama molim te pozovi popa da dođe po mene… Kako ne može? – nervozno jecam – Ne mogu preko telefona. Pa bolje sam. Malo mi je teško stajati dugo u mjestu. Jedem, jedem… Jesam, dobila sam kesu. Rođendan? – ridam s glavom u rukama.
Danas mi je dvadeset i osmi rođendan. Pored čistog veša, bombonjere i hrane, u pošiljci je i vrećica lavande. Trljam cvjetove prstima, mirišem ih i zatvaram oči. Miriše na nešto sveto. Opet se sjetih anđela kojeg sam noćas sanjala. Da li je to bila Verica? Oči mi se prepuniše suzama. Brzo vraćam lavandu u vrećicu i idem posjetiti Ivana, dedu iz susjedne sobe.
*
Mršav je, iscijeđen od života i skupljen kao vrabac. Potpuno sijed, crvene kože i bistrih plavih očiju. Spavao je kada sam došla. Opet sam među prstima stisnula i protrljala lavandu, pa stavila ruke pod njegov nos. Širom je rastvorio oči. Mirisao je lavandu i gledao me kao da sam Gospa. Ljudi na psihijatriji vjeruju u anđele. Obratila sam mu se tiho:
– Ako dovoljno dugo gledaš u nebo, moći ćeš vidjeti kroz njega. U spajanje kraja s početkom svijeta. I moći ćeš razumjeti anđele koji govore jezikom ptica.
– Jel’ to znači da ću brzo umrijeti?
– O, ne, ne. To znači da ćeš živjeti. – počinjem tiho pjevati – Da sam ptica i da imam krila, ja bih cijelu Bosnu preletila.
Ivanu se razli suza, a ja ju hvatam kažiprstom, pa liznem.
– Slano. Vama treba šećera.
Ivan se nasmija.
– Letjela bih, nikad ne bih stala dok se Bosne ne bih nagledala.
Uzela sam ga za ruku i nasmiješila mu se. Sestra priđe i upita:
– Šta misliš da im skupa nešto otpjevamo? I ja sam nekad pjevala? Znaš li ovu? Molitva kao žar na mojim usnama je…
Odgovaram:
– Nebo zna, baš kao ja, koliko puta sam ponovila…
Nastavljamo skupa:
– Nebo zna, baš kao ja, da je ime tvoje moja jedina… Molitva…
– A vidi sestre i glasa! – viče crna žena.
– Dobre ste! Hoćemo još! – dodaje ona punija.
– Jelena, znaš li Proud Mary? – upita sestra.
– I’ve left a good job in the city… – započinjem.
Pjevamo skupa harmonično. Cijelim se odjelom razliježe pjesma. Žene oduševljeno aplaudiraju u ritmu.
– Big wheel keep on turnin’, proud Mary keep on burnin’! And we’re rollin’…
Svi na odjelu pjevamo skupa refren:
– Rollin’, rollin’…
Na čas zaboravljam ljude u crnom, crvenom i bijelom. Došli su po mene i odveli me silom nakon što sam pokušala skočiti s desetog sprata. Za mene je to bio skok u zvijezde.
– Ukoliko postoji kakva bolest, ove tablete će to otkriti. – doktor je rekao mom suprugu, a zatim propisao tablete koje stimuliraju halucinacije bez upozorenja da bih mogla skakati u zvijezde. Pila sam ih na silu. I tjerala muža da mi ih daje kao hostiju. Dok sam pjevala “Proud Mary”, zaboravila sam na čudnu simboliku i povezanost u brojevima i formulama kao i misao da se tu nalazi za mene posebna poruka. Zaboravila sam na čas i na pjesmu koju sam pjevala dok su mi stavljali lisice na ruke. Bio je to “Psalam 137”:
– Na rjekah vavilonskih, tamu svjedohom i plakahom…Vnegda pomjanuti nam Siona, aliluja.. Na verbih posredje ego, objesihom organi naša, aleluja…
Jedan od muškaraca je tada rekao:
– Pa ova je stvarno opsjednuta!
Na intenzivnoj sam pokušala pregristi vene, no nije bilo tako lako kao na filmovima. Još uvijek imam ožiljak na lijevoj ruci. Crna žena je tada više puta ponavljala:
– Draga, ti si bila sva modra i izubijana kad si stigla! Tebe su namlatili!
Nastavila sam pjevati s loptom suza u grlu:
– Rollin’, rollin’…
A mrzila sam tu pjesmu. Podsjećala me na svatove. Kad smo prestale pjevati okupala sam tetu Zejnu i dala joj svoju odjeću. Žena mi je namigivala kao da gleda u sunce govoreći:
– Ti si jedna dobra djevojka.
Trideset i šestog dana boravka u bolnici donijeli su moje osobne stvari. Otišla sam u kupatilo, počupala obrve, umila se i stavila korektor ispod očiju. Nanijela sam olovku za usne, rasplela pletenice i počešljala kosu. Odsutno hodala lijevo-desno čekajući otpusni list. Sestra konačno donese papire. Hodam s torbama niz stepenice. Sve miriše na psihijatrijsku kuhinju. Zrak je prema dnu svježiji. Sunčan je dan.
Čas prije izlaska, sestra me povlači za rukav, primiče sebi i šapće:
– Voljena si, Jelena. Zapamti to.
Odgovaram:
– Maktub! Sve je zapisano istom rukom.
