Ne moram mnogo da se naprežem da bih se do sitnica sjetio kišnog jesenjeg sutona kad sam stajao sa ocem u jednoj od najprometnijih ulica i osjećao kako mnome ovladava čudna neka bolest. Nikakav bol ne osjećam, ali mi noge klecaju, riječi zapinju u grlu, glava nemoćno pada na rame… Očigledno ću sad pasti i onesvijestiti se.
Da sam se tada nešto našao u bolnici, doktori bi morali napisati na mojoj tablici: Fames (glad) – bolest koja ne postoji u medicinskim udžbenicima.
Kraj mene na pločniku stoji moj rođeni otac u iznošenom ljetnjem kaputu i pletenoj kapi iz koje viri bjeljugavi komadić vate. Na nogama su mu velike, teške kaljače. Tašti čovjek je, od straha da ljudi ne bi vidjeli da on nosi kaljače na bosu nogu, stavio stare kamašine.
Taj jadni, priglupi čudak, koga ja volim utoliko više ukoliko je odrpaniji i prljaviji njegov letnji nekad kicoški kaput, prije pet mjeseci je došao u prestonicu da traži pisarsku službu. Svih pet mjeseci je tumarao po gradu, molio da mu daju posla i tek danas se riješio da izađe na ulicu – da prosi…
Nasuprot nama je velika trospratna kuća sa plavom firmom „Kavana“. Glava mi je ovlaš zabačena, tako da i nehotice gledam gore u osvijetljene kafanske prozore. U prozorima svaki čas promiču ljudske spodobe. Vidi se desna strana orkestra, dvije reprodukcije uljanih slika u bojama, viseće lampe… Zagledavši se u jedan prozor, spazih kako se kroza nj bjelasa nekakva mrlja. Ona je nepokretna i svojim pravolinijskim konturama jako odskače od ostale tamnomrke pozadine. Naprežem pogled i u toj mrlji raspoznajem bijeli plakat na zidu. Na njemu nešto piše, ali šta upravo – to se ne vidi…
Čitavih pola sata ne skidam očiju sa plakata. On svojom bjelinom privlači moj pogled i nekako kao da mi hipnotizira mozak. Trudim se da pročitam, ali su moja nastojanja uzaludna. Najzad čudna bolest čini svoje.
Tandrkanje kočija pričinja mi se kao grmljavina, a u uličnim mirisima razlikujem hiljade zadaha. Kafanske lampe i ulične svjetiljke se pred mojim očima pretvaraju u zasljepljujuće munje. Svih mojih pet čula su napregnuta i preosjetljiva. Počinjem da vidim ono što ranije nisam vidio.
– Ostrige… – razabiram na plakatu.
Čudna riječ. Proživio sam na zemlji ravno osam godina i tri mjeseca, ali nikad nisam čuo za takvu riječ. Šta li ona znači? Da nije prezime vlasnika kafane? Ali firme sa prezimenom se stavljaju na vrata, a ne po zidovima.
– Tata, šta znači ostrige? – pitam promuklim glasom, upinjući se da lice okrenem ocu.
Otac me ne čuje. On se zagleda u pokrete gomile i pogledom prati svakog prolaznika… Po njegovim očima vidim da bi htio nešto da kaže prolaznicima, ali sudbonosna riječ kao teško đule visi na njegovim usnama i nikako ne može da se otkine. Čak je i koraknuo za jednim prolaznikom i dodirnuo ga za rukav, ali kad se ovaj okrenuo rekao je „izvinite“, zbunio se i ustuknuo.
– Tata, šta su to ostrige? – ponavljam ja.
– To je životinja… živi u moru…
Ja istog trenutka zamišljam tu nepoznatu morsku životinju. Ona mora biti nešto ni riba ni rak. Pošto je morska životinja, od nje se, naravno, pravi vrlo ukusna topla čorba sa mirisnim biberom, nakisela riblja čorba sa hrskavicom, sos od raka, hladan sa renom… Vidim kao živo pred sobom kako donose sa pijace tu životinju, brzo je čiste; brzo stavljaju u šerpu, brzo, brzo, jer se svima strašno jede. Iz kujne se razliva miris pečene ribe i čorbe od raka.
Osjećam kako mi taj miris golica nepce, nozdrve, kako postepeno ovladava cijelim mojim tijelom…
Kafana, otac, bijeli plakar, moji rukavi, sve to miriše tim mirisom, miriše tako jako da ja počinjem da žvaćem. Žvaćem i gutam baš kao da mi je u ustima komadić morske životinje….
Noge mi klecaju od uživanja koje osjećam, i ja, da ne bih pao, hvatam oca za rukav i naslanjam se na njegov mokri kaput. Otac drhti i stresa se. Hladno mu je…
– Tata, jesu li ostrige posne ili mrsne? – pitam.
– Jedu ih žive… – kaže otac. – One su u ljušturama kao kornjače, ali iz dva dijela.
Ukusni miris odjednom prestaje da golica moje tijelo i iluzija se ruši… Sad sve razumijem…
– Kakva gadost – šapćem – kakva gadost.
Dakle to su ostrige. Zamišljam životinju nalik na žabu. Žaba je u ljušturi, gleda iz nje velikim sjajnim očima i igra svojim odvratnim čeljustima. Zamišljam kako donose sa pijace tu životinju sa kliještima u ljušturi, sa sjajnim očima i ljigavom kožom…. Djeca se kriju, a kuvarica se gadljivo mršti, uzima životinju za kliješta, baca je u tanjir i nosi u trpezariju. Odrasli je uzimaju i jedu… jedu živu, s očima, sa zubima i šapama. A ona pišti i trudi se da ih ujede za usnu…
Mrštim se, ali zašto moji zubi počinju da žvaću? Životinja je gadna, odvratna, strašna, ali ja je jedem, jedem požudno, bojeći se da odgonetnem njen ukus i miris. Jadna životinja je pojedena, ja već vidim sjajne oči druge, treće… Jedem i njih… Najzad jedem salvetu, tanjir, očeve kaljače, bijeli natpis… Jedem sve što mi je pred očima, zato što osjećam da će samo jelo suzbiti moju bolest. Ostrige prijeteći gledaju i odvratne su, drhtim pri pomisli na njih, ali hoću da jedem. Da jedem.
– Dajte ostriga. Ostriga mi dajte. – Otkida mi se iz grudi krik i ja pružam ruku.
– Pomozite, gospodo – čujem u taj par potmuo prigušen očev glas. – Stid me je da prosim, ali, bože moj, nemam snage.
– Dajte ostriga – vičem vukući oca za peševe.
– A zar ti jedeš ostrige? Tako malen? – Čujem pored sebe smijeh.
Pred nama stoje dva gospodina u cilindrima i sa smijehom me gledaju u lice.
– Ti, derane, jedeš ostrige? Stvarno? To je zanimljivo. A kako ih jedeš?
Sjećam se samo kako me je nečija snažna ruka povukla prema osvijetljenoj kafani. Kroz trenutak se okupila gomila svijeta i gledala me radoznalo i sa smijehom. Ja sjedim za stolom i jedem nešto ljigavo, slano, što miriše na vlagu i buđ. Jedem pohlepno, ne žvačući i ne obazirući se na to šta jedem. Čini mi se da bih, čim bih otvorio oči, neizostavno ugledao sjajne oči, kliješta i oštre zube…
Odjednom počinjem da žvaćem nešto tvrdo. Čuje se ruskanje.
– Ha, ha, ha. On jede i ljušture – smije se gomila. Glupan, zar se to može jesti?
Poslije ovoga osjećam strašnu žeđ. Ležim u svome krevetu i ne mogu da zaspim od žgaravice i čudog ukusa koji osjećam u svojim upaljenim ustima. Otac tumara s kraja na kraj sobe i maše rukama.
– Čini mi se da sam nazebao – mrmlja on – nešto tako osjećam u glavi… Kao da mi neko sjedi u glavi… A možda je to zato što nisam, što nisam… ovaj… nisam jeo danas… Baš sam nekako čudan, glup. Vidim da ta gospoda plaćaju za ostrige deset rubalja… Zašto im nisam prišao i zamolio nešto… na zajam. Sigurno bi dali.
Pred zoru sam zaspao i sanjao sam žabu sa kliještima, u ljušturi nemirnih očiju. Oko podne se probudih od žeđi i potražih očima oca. On je još uvijek tumarao i mahao rukama.
S ruskog prevele: Mila Stojnić i Nada Bogdanović, Svjetlost Sarajevo, 1965.
