Nada Zelenina se vratila s mamom iz pozorišta, sa predstave „Evgenija Onjegina“, popela se u svoju sobu, brzo se skinula, rasplela kosu i, kad je ostala samo u bluzici, brzo sjela za sto da napiše pismo kao Tatjana.
„Ja vas volim – napisala je – ali vi mene ne volite, ne volite!“
Napisala je to i nasmijala se.
Bilo joj je tek šesnaest godina, i još nikoga nije voljela. Znala je da nju voli oficir Gornij i student Gruzdjev, ali sad je, poslije opere, željela da sumnja u njihovu ljubav. Biti nevoljen i nesrećan – kako je to interesantno! U tome što jedan voli više, a drugi je ravnodušan ima nečeg lijepog, dirljivog i poetičnog. Onjegin je interesantan zato što uopšte ne voli, a Tatjana je divna zato što mnogo voli, a kad bi oni oboje podjednako voljeli jedno drugo i bili srećni, onda bi to bilo dosadno.
„Nemojte me uvjeravati više da me volite – pisala je dalje nada misleći na oficira Gornog – Ne mogu vam vjerovati. Vi ste vrlo pametan, obrazovan, ozbiljan, imate talenta i možda vas očekuje velika budućnost, a ja sam nezanimljiva, ništavna djevojka, i vi sami dobro znate da vam ja u životu mogu biti samo prepreka. Istina, vi ste se oduševili mnome i mislili ste da ste u meni našli svoj ideal, ali to je bila greška, i vi se već u očajanju pitate: zašto sam sreo ovu djevojku? I samo vas vaša dobrota sprečava da to priznate!…“
Nada se ražalila nad sobom, zaplakala i produžila:
„Meni je teško da ostavim mamu i brata, inače bih se pokrila odjećom monahinje i otišla kud me oči vode. A vi biste ili slobodni i zavoljeli biste drugu. Ah, kad bih mogla da umrem!“
Kroz suze nije mogla da vidi šta piše; po stolu, tavanici i podu treperile su dugine boje kao da je Nada gledala kroz prizmu. Nije mogla više da piše, zavalila se u naslonjaču i počela da misli o Gornom.
Bože moj, kako su interesantni, privlačni muškarci! Nada se sjetila kako oficir ima lijep izraz lica, blag, pokajnički, mek, kad diskutuje o muzici, i kako se onda uzdržava da ne govori vatreno. U društvu gdje se hladna uobraženost i ravnodušnost smatraju znacima dobrog vaspitanja treba skrivati svoju strast. I on je krije, ali mu to je polazi za rukom i svi znaju odlično da on strasno voli muziku. Beskrane diskusije o muzici, smjeli sudovi ljudi koji je ne razumiju stalno ga druže u napregnutnom stanju, on je uplašen, stidljiv, ćutljiv. On prekrasno svira na klaviru, kao pravi pijanista, a da nije oficir, svakako bi postao slavan muzičar.
Suze su joj se osušile. Nada se sjetila da joj je Gorni izjavio ljubav na simfonijskom koncertu i poslije kod garderobe, kad je sa svih strana duvala promaja.
„Vrlo sam srećna što ste se najzad upoznali sa studentom Gruzdjevom – nastavila je ona da piše. On je vrlo pametan čovjek i vi ćete ga svakako zavoljeti. Juče je bio kod nas i sjedio do dva sata. Svi smo bili oduševljeni i meni je bilo žao što i vi niste bili tu. On je govorio mnogo divnih stvari.“
Nada je spustila ruke na sto i naslonila na njih glavu tako da joj je kosa prekrila pismo. Sjetila se da je i student Gruzdjev voli i da on ima isto tako pravo na njeno pismo kao i Gorni. Zaista, možda je bolje da napiše Gruzdjevu? Bez ikakvog razloga je osjetila radost: radost je bila isprva mala i valjala se po grudima kao gumena lopta, zatim je postala šira, veća i razlila se kao talas. Nada je već zaboravila i Gornog i Gruzdjeva, misli su joj se brkale, a radost je rasla, rasla, iz grudi je prešla u ruke i noge, pa joj se činilo da pirka prohladan vjetrić i leluja joj kosu. Ramena su joj uzdrhtala od tihog smijeha; zadrhtao je i sto i staklo na lampi, i na pismo su poletjele suze. Nije bila u stanju da zadrži taj smijeh i da bi samoj sebi pokazala da se ona ne smije bez razloga, žurila je da se sjeti nečeg smiješnog.
– Kako je smiješna pudlica! – progovorila je osjećajući da će se ugušiti od smijeha. –Kako je smiješna pudlica!
Sjetila se kako se Gruzdjev juče poslije čaja igrao s pudlicom Maksimkom a poslije ispričao: kako je neka vrlo mala pudlica pojurila vranu, a ova se okrenula i progovorila: – Ah, ti, mangupe!
Pudlica koja nije znala da ima posla s dresiranom vranom, strašno se zbunila i neudoumici ustuknula, a onda naglo zalajala.
– Ne, bolje da voli Gruzdjeva – odlučila je Nada i pocijepala pismo.
Počela je da misli o studentu, o njegovoj ljubavi, ali su joj se misli u glavi nekako topile i ona je mislila o svemu: o mami, o ulici, o pisaljci, o klaviru… S radošču je mislila kako je sve divno, lijepo, a radost joj je govorila da to još nije sve, da će kroz neko vrijeme biti još ljepše. Skoro će proljeće, otići će s mamom u Gorbike, doći će na odsustvo Gorni, šetaće se s njom po vrtu i udvarati joj se. Doći će i Gruzdjev. S njime će igrati kroket i kuglati se, a on će joj pričati smiješne i čudne stvari. Odjednom je zaželjela vrt, mrak, čisto nebo, zvijezde. Opet su joj ramena zadrhtala od smijeha i učinilo joj se da je u sobi zamirisao cvijetni prah i da je grančica udarila u prozor.
Pošla je u krevet, sjela, i ne znajući šta da učini sa svojom radošću koja ju je mučila, gledala je ikonu koja je visila na krevetskom naslonu i govorila:
– Gospode! Gospode, Gospode!
S ruskog prevele Mila Stojnić i Nada Bogdanović
