Još jedan petak u Sarajevu. Ovoga puta sjedim sam, pijem kafu, i razmišljam kako sam prije tri godine, s velikom mržnjom i prezirom, ovaj grad nazivao zatvorom i jedva čekao da ga napustim. Danas ipak osjećaji su drugačiji. Možda je najbolji način da ih opišem jednom pričom, koja se često može čuti u gradu Bodrumu u Turskoj.
Vrijeme je bilo između dva velika rata, dok su se ruine nekad velikog carstva polako mijenjale u građansku državu, a nekadašnja velika Istanbulska bogomolja, koja je kroz vrijeme služila vjernicima dvije različite religije, prolazila je transformaciju u muzej. Kao i u svakom režimu, tako i u tom, novom i za narod boljem od carskog, čovjek poput Cevat Şakir Kabaağaçlıiua, učen u svojoj domovini a potom na prestižnom svjetskom univerzitetu, kao što je Oxford, brzo je postajao trn u oku.
Nakon što je 1925. godine u novinama kritizirao pogubljenje vojnih dezertera iz Oslobodilačkog rata, tadašnja vlast odluči ušutkati pisca, te ga posla na tri godine izgnanstva u malo ribarsko mjesto, koje je u grčkim vremenima nosilo ime Halikarnakus. Šta se u tom periodu desilo u životu Cevat Şakira nitko ne zna pouzdano, jer igrom sudbine i ironije, nitko nije zapisao… Ono što je bilo sigurno jeste da je selo blagih radnih ljudi, ribara i ronilaca u lovu na spužve priraslo srcu ovog pisca. Tako, po izdržavanju kazne, Cevat Şakir odluči ostati u svojem zatvoru, pišući pod pseudonimom Ribar iz Halikarnasa.
Danas, gotovo stotinu godina od ovog događaja, mnogi i dalje pokušavaju dokučiti istinu iza nesvakidašnje odluke autora 10 zbirki kratkih priča, 5 romana te niza eseja koji se našao čak i u jednoj ulozi u filmu 1950. godine. Jedni vjeruju da je ljepota tada mirnog mjesta, koje će postati Bodrum kakav mi znamo, presudila Ribaru iz Halikarnasa, drugi opet smatraju da je sistem uspješno utišao i slomio svog bundžiju.
Svjestan i potaknut onim što sam na svojoj koži osjetio prema rodnom gradu, koji mi se svakim povratkom doimao kao turobnom ali kratkotrajnom robijom, vjerujem u nešto sasvim suprotno. Ljepota prirode i duh naroda i vremena mogu utjecati na one koji pišu i promišljaju, ali to su kratkotrajne senzacije, proste i brzo promjenjive. S druge strane, ono što je u srži svakoga ko pisanje i pripovijedanje smatra svojim pozivom je jedinstveni osobni boj, teško prelamanje i presabiranje sa sobom, svojim postojanjem i svrhom. Tek kada onaj koji pripovijeda dobije boj sa sobom, pomiri se sa egom i postojanjem, naprosto stekne slobodu u sebi, tada sloboda i mir u vanjskome svijetu sami dolaze.
Dok prolazi još jedan petak u Sarajevu sjedim sam, pijem kafu, i razmišljam kako sam prije tri godine s velikom mržnjom i prezirom ovaj grad nazivao zatvorom i jedva čekao da ga napustim. Danas ipak osjećaji su drugačiji.
Iz rukopisa: Meddah i Fildžan
