Drevni narodi vjerovali su da imenovanjem pojave stičemo određenu moć nad njom. Neznanje je bilo najveća opasnost. Kada zagrmi i zatrese naš svijet, a mi ne znamo šta se dešava, prelijepa munja postaje noćna avet, i spremni smo da bježimo od onoga što bismo inače ljubili.
Sudbina je htjela da Adnan upiše Medresu. Odličan učenik iz ateističke porodice bez ikakve vjerske naobrazbe. Nit je bio bunt, nit je bio nagovor, nit on dan danas zna zašto je htio da ide u Medresu. Al’ tako je bilo i tako je moralo biti. To pitanje Zašto je upisao Medresu? njemu je prvi put došlo po ulasku u školu, čim se susreo sa učenicima treće godine. – Vidi fazana. – To ti je onaj što je na štelu upisan. – Je l’ to mene gledaš? I prije nego je shvatio šta se dešava bio je okružen grupom od pet visokih momaka koji su ga gurkali i postavljali pitanja na koja nije stizao da odgovori. Koja nije stizao da čuje. – Mirza, ostavi ga. Začuo se glas pomiješan sa zvukom ubrzanih koraka. – Otkad ti braniš fazane? uzvratio mu je ovaj po inerciji. Ali, umjesto odgovora, novi momak mu je prišao, unio se u lice i gledao ga direktno u oči. Pognute glave i sasvim drugačijeg tona, do maloprije nasilnik, a sada kao dijete što je u igri slomilo vaznu, počeo je polako da se povlači. – Hajde, Tarik, šalio sam se, nisam znao da ga znaš. Nismo ništa uradili. Grupa vicematuranata polako je otišla bez riječi dok ih je ispraćao Tarikov hladan pogled. Tek kad su se izgubili u dugim hodnicima Medrese Tarik se okrenuo Adnanu. – Jesi li dobro? – Ma jesam.
Prvih nekoliko dana bilo je čista patnja. Živjeti daleko od porodice, brinuti se o sebi, biti sluga starijim momcima i pritom ne znati ništa od onoga što se u Medresi podrazumijeva bilo je nepodnošljivo. Nije bilo momenta da neka briga ne sjedi na Adnanovoj glavi, plećima, ramenima, na jeziku ili licu. Navečer, kada bi legao, pritiskalo ga je sve tako jako da je mislio da će se ugušiti. Glavom su mu prolazile slike mame, kuće, braće, zvuk očevih riječi odzvanjao je iznova i iznova prostorom između njegovih uši: Šta ćeš ti u Medresi? Ko te na to nagovorio? Htio je da plače ali nije smio – čut će ga ostali fazani pa će se i oni okomiti na njega. Još mu samo to treba. Profesori ga ne poštuju jer znaju da ne zna ništa o islamu. Učenici ga maltretiraju jer je mlađi. Roditelji još nisu prihvatili njegovu odluku i nadaju se da će se predomisliti. I onda kada bi krenuo da plače, kada plač nije bilo moguće suzbiti, stiskao je vilicu da priguši jecaje, pluća su poskakivala, a nekad brze, nekad spore suze bježale niz lice na jastuk kao što je njegova svijest bježala u jedino moguće utočište. U snove.
Kako nije bilo moguće da uči zajedno sa drugima, jer nije posjedovao osnovna znanja potrebna za Medresu, profesori su na nagovor njegovog oca pristali da mu dozvole da se tokom prvog polugodišta snađe i stigne kolege. Neće biti ispitivan niti ocjenjivan. Haram bi bilo da ga izbacimo ako ima toliku želju, govorili su. I ponovo, kao rukom sudbine posloženi, događaji su se počeli od očaja kretati prema nekim sretnijim okolnostima. Pojavio se učenik četvrte godine – maturant koji je tražio od profesora da on pomogne Adnanu da nauči ono što je potrebno. Maturant da pomaže fazanu, estakvirullah, govorili su profesori iza njegovih leđa. I sigurno to ne bi dopustili nikom drugom, ali ovo nije bio obični maturant. To je bio Tarik, jedan od najboljih učenika Medrese koji je znanjem parirao čak i nekim profesorima. Njemu je sve bilo dopušteno, pa su mu dozvolili i da podučava Adnana Arapski, Kirajet i Šerijatske zakone. Glavno je bilo da nauči arapski jezik da može samostalno čitati i učiti.
Nakon nastave učenici Medrese imali su vrijeme posvećeno učenju. Uz budan nadzor nastavnika ili starijeg kolege, u mrtvoj tišini, čulo se samo listanje i maženje olovke i papira. Jedino u momentima kada bi se neko nakašljao ili kihnuo učenici su se bar na tren budili iz transa i prisjećali da izvan tih zidina postoji i drugi svijet koji ih čeka nakon svega nekoliko sati. Adnan je buljio u te knjige, u to zavijeno, čudno pismo i nije znao odakle da počne. Da čita – ne zna, da uči – ne može. Ali kad već mora da sjedi tu može bar da bulji u te knjige ne bi li mu šta od tog svetog znanja Allahovom milošću ušlo u glavu. I baš kad je mislio da će izgubiti razum jer mu se od buljenja u zakrivljena slova počelo mantati, u učionicu je ušao novi učenik, dosta stariji i ozbiljniji od fazana. Adnan je u njegovom licu odmah prepoznao svog spasioca ali brže-bolje pognu glavu. Tarik je klimnuo nastavniku i ovaj mu je uzvratio u istom maniru. I prije nego je Adnan shvatio ovaj momak se našao tik uz njega i nešto mu pokazivao. Zbunjen i gledajući odozdo ništa nije shvatao. – Pomakni se, prošaptao je Tarik da ne razbije tišinu. Adnan skoči i oslobodi mjesto pored sebe. – Tarik, prošapta ponovo pružajući mu ruku. – Adnan. – Drago mi je. Ja ću ti pomagati da naučiš arapski i neke druge stvari.
Od tada tri i po sata koja su svaki dan bila predviđena za učenje Adnan je provodio s Tarikom. Ili je Tarik sjedio do njega ili je bio korepetitor i nadzirao grupu mlađih učenika prilikom učenja. Nakon svega nekoliko časova Adnan je počeo učestvovati u redovnoj nastavi i u učionici je sve više ličio na bilo kojeg drugog učenika. Naravno, njegovo čitanje je bilo sporije, teže je razumijevao zadatke koje bi profesori stavljali pred njega, ali vremenom bi ih rješavao. Konačno, profesori nisu marili za to što njemu treba nekoliko minuta više, bili su presretni njegovim brzim napretkom i voljom da postane bolji i bolji. Zahvaljujući Tariku Medresa je postala više od škole – dom i sigurno mjesto. Svi maturanti bi se na hodniku pozdravljali s Adnanom i pitali za Tarika što ga je činilo najpopularnijim fazanom u školi. Ne samo fazani, već i gušteri i vicematuranti rado bi mu pravili društvo. Njegov školski uspjeh bio je sada vezan za Tarikov, baš kao i njegova sudbina. Nakon dva mjeseca više nije ni prisustvovao časovima učenja. Tarik bi ga vodio u svoju sobu gdje su imali privatne časove. Postojao je za to dobar razlog. Tarik je morao Adnanu objašnjavati lekcije što je narušavalo inače tihu i pospanu atmoseferu u kojoj su učenici ponavljali gradivo, ali, u suštini, takav izuzetak bio je moguć samo zbog Tarikovog statusa u školi. Pričalo se tu i tamo da je njegov otac bitna ličnost, prijatelj profesorima i direktoru, te da često donosi poklone, ali za to učenici nikada nisu našli potvrdu. Adnan je zaista vjerovao da poštovanje dolazi od znanja, koje je bilo neupitno. Pored toga, Tarik je kapiten fudbalskog tima i momak s kojim se nije bilo ugodno sukobiti. Bio omiljen u društvu, naročito kod djevojaka, pa su mnoge počele slati poruke Adnanu i zapitkivati ga o njegovom prijatelju. Adnan bi im odgovarao ono što je zaista znao, a to je bilo vrlo malo, naročito kada je riječ o tome šta njih zanima – u koga je zaljubljen. Dani su prolazili a njihovo prijateljstvo postajalo je sve jače i jače, a časovi sve ozbiljniji i ozbiljniji. – Ne mogu više, umorio sam se. – Imamo još jednu lekciju. – Ne mogu. Sutra ćemo. – Možeš, možeš. – Ne mogu Allaha mi. – Sjedi tu i uči. Nećeš se pomjeriti dok ne završiš ovo. Koliko god se trudio da skrati časove učenja, to je bilo nemoguće. Onoliko vremena koliko bi proveo u učionici, provodio je intenzivno učeći s Tarikom, ponekad i više. Pokušavao je da se našali, da mu ispriča problem, da ga nešto pita, ali ništa nije palilo. Čim bi čas završio, Tarik je postajao druga osoba, pravi prijatelj spreman da ga sasluša i pomogne. – Dobro, a što si se rasplako? – Pa udario me. – Pa? Što ti njega nisi udario? – On je maturant. – Pa šta? – Pa ne mogu ga udariti. – Što ne možeš? – Ne znam. – Haj udari mene. – Ne mogu. – Udari me. – Neću!
Zima je došla brže nego što je Adnan očekivao. Pahulje su nosile miris novog početka. U drugom polugodištu počet će dobivati prave ocjene što ga je uzbuđivalo. Sve manje i manje mu je falila porodica. Sve više je postao vezan za Medresu i prijatelje koje je tu stekao. Nakon sankanja i grudvanja ležali su dvojca prijatelja u snijegu, zagrljeni, i gledali plavetnilo koje se talasalo nad njima. Odozdo studen, a odozgo neka neobjašnjiva toplota. Odjednom, bez ikakvog objašnjenja, Tarik je uhvatio Adnana za glavu i uronio je duboko u snijeg da mu se cijeli vrat nakvasio. Jedva skupivši snage da se odupre moćnom stisku, Adnan je iskočio iz snijega, pao na leđa i počeo da viče. – Jesi ti normalan? Mogo sam umrijet! Znaš kako je hladno debilu jedan! – Ma ko ti je debil? Tarikovo lice se skroz promijenilo. Je l? Adnan je zanijemio jer mu je prišao i gledao ga direktno u oči. Nije odgovarao. Nije mu ni padalo na pamet. Misli su se, kao i riječi, negdje izgubile u zujanju koje je gušilo sve u glavi. Tad ga Tarik uhvati za jaknu i kao plišanu lutku baci u duboki snijeg. A potom sjede na njega i poče ga udarati šakom u rame toliko jako da je ovaj počeo jaukati. Sekunde su se maskirale u sate. Kada je napokon ustao sa njega Adnan je ostao da leži i kuka u snijegu. Pičko jedna ustani. Kao po zapovijedi, motiviran hladnoćom snijega, bolom i strahom, Adnan je polako ustao. Plači, samo plači. Samo to i znaš. I prije nego je dozvolio svom napadaču da mu priđe, Adnan je otrčao prema Medresi, putem brišući suze s lica skupa sa uspomenama na prelijepi dan.
Narednu sedmicu izbjegavao je Tarika. Profesorima je rekao da ne želi da mu pomaže oko učenja jer treba da počne da uči sam. Oni su to podržali i objasnili Tariku. Uprkos stalnim pokušajima da razgovara s Adnanom, to jednostavno nije bilo moguće. On je bio toliko ljut da kada ga je Tarik uhvatio u wc-u i ugurao u kabinu on nije progovorio ni riječi cijelih pet minuta. Nije htio ni da ga pogleda. Tarik je pokušavao da objasni ali riječi kao da nisu dolazile do njegovih uši. Tvrdoglav is ko vo, govorio mu je, haj me bar saslušaj. Ali ni govora. U kratkim susretima na hodnicima škole Adnan se pravio da ga ne vidi. Da ne postoji. To je potrajalo skoro deset dana. – Mogu li ući? Adnan je klimnuo. Sjeli su na krevet. – Htio sam samo da objasnim što sam ono uradio. – Ne zanima me. – Molim te. Adnan ga je po prvi put nakon onog događaja pogledao u oči. Dvije tuge su se gledale. – Adnane, ti si dobar i fin momak, ali, kako da ti to kažem, preslab si. – Šta sam? – Pa kad god se nešto desi ti zoveš mene. – Ja sam mislio da si mi ti prijatelj. – Jesam, ali ja neću zauvijek biti tu. Tarik je sjeo na krevet pored Adnana i spustio ruku na njegovo rame. Za nekoliko mjeseci ja odlazim. Ko će te onda štititi i braniti? Adnan je šutio i gledao u pod. Moraš naučiti da uzvratiš. Da se suprotstaviš čak i kad je neko jači od tebe. Kad sam bio šesti razred mene je učenik iz osmog razreda stalno udarao na hodniku. Ja sam to rekao bratu, a on mi je samo rekao da mu vratim. Iako me volio, nije htio da mi pomogne. Nakon nekoliko dana osjetio sam da mi je neko opalio čvoku. Okrenuo sam se i šakom ga udario u vilicu toliko jako da je pao na pod. Nikada me više nije dotako. – Ja to neću i ne mogu. – Možeš; moraš. Kad ja odem svi će te zadirkivati. Stariji učenici će opet tražiti da radiš ovo ili ono za njih. Ne trebaš se uvijek tući, ali moraš znati da uzvratiš kada te neko udari. Tišina je mijenjala prostoriju. Nisu čuli ni disanje ni inače bučan zidni sat. Ništa. U tih nekoliko sekundi koliko je vječnost trajala, snijeg koji je onog dana Adnan progutao i koji se zaglavio negdje oko srca polako se topio. Osjetio je kako ga Tarikova ruka privlači sebi u zagrljaj kojem se prepustio kao majci nakon dugog puta. Pao je na krevet i tu ostao na Tarikovom ramenu. Pluća su počela disati. Sat je počeo kucati.
Dešavale su se slične situacije u narednim mjesecima. Udario bi ga Tarik u rame toliko jako da bi mu oči zasuzile. I nekada bi se naljutio jednako tvrdoglavo kao prvi put. Ali su se svađe sve brže rješavale pod teretom spoznaje da imaju još samo nekoliko sedmica. Sve su više vremena provodili zajedno. Uglavnom ležeći na krevetu, gledajući film ili čitajući lektiru. Tarikov zagrljaj postao je sigurnost i utočište; mjesto gdje se najlakše zaspi. Maštali su tako isprepletenih ruku i tijela o ljetu, moru i slobodi daleko od knjiga i zidova Medrese. U njihovim glavama jedan iz drugog pretakali su se nevjerovatni pejzaži u kojima su njih dvojca odlazili na udaljena mjesta i provodili dane i noći zabavljajući se. Samo su ti snovi ostali da čuvaju Adnana od straha koji se ponekad penjao uz zidove Medrese i ulazio u njegovu sobu dok spava. Straha da će ostati sam. Straha da će Tarik biti daleko. Straha da se nikada neće vidjeti. I kao i uvijek, snovi su jedan za drugim ustuknuli pred strahom i došao je dan kada je Tarik morao da ode. Oni su se pozdravili, izgrlili i obećali da će uvijek biti tu. Vezani obećanjem, kao brodica užetom, ni jedna bura ih nije mogla razdvojiti. Cijelo ljeto Tarik je dolazio u Medresu i provodio vrijeme sa Adnanom, a Adnan bi koristio svaku priliku da ode kod Tarika ili da izađu zajedno. Bilo je i bolje nego što je bilo u Medresi. Tarik je imao svoju sobu pa su satima mogli ležati zagrljeni i gledati šta su htjeli. Adnanu se to više sviđalo jer nije morao misliti na to da li će ući neki od dosadnih cimera i poslije ga zadirkivati da je našao momka. Iako, znao je, ne bi ni pomislili da tako nešto urade pred Tarikom. Ali sredinom ljeta brodica se odvezala i otplovila u daljine Saudijske Arabije. Isprva, Adnan je bio presretan. To je ono što je Tarik oduvijek želio. Da ode tamo, da upozna tu kulturu o kojoj je sanjao i da tamo započne studije. Ali kada je zaista otišao oni strahovi su se počeli vraćati. A snovi ko snovi, vremenom su postali nedovoljna zaštita. Jedino što ih je održavalo bile su povremene i rijetke situacije kada bi na časovima informatike ugrabio priliku da Tariku ostavi poruku i pročita ono što mu je on posljednje napisao. Ali i poruke su postale rjeđe i vremenom su utihnule. Nadvila se nad Adnanovim mislima nekakva teška mora pa ga nije puštala ni danju ni noću. Budio se i nalazio mokro lice i jastuk nakvašen davnim uspomenama. Učenje je postalo sve teže. Svaka krivina na arapskom pismu podsjećala je na učitelja i prijatelja. Iza očnih kapaka redale su se scene razgovora i susreta, jedan nevjerovatniji od drugog. Jednoga dana, dok je koračao hodnikom, pored njega je prošao učenik treće godine. Imao je parfem koji je toliko ličio na Tarikov. U tom trenutku svjetla u hodniku su nestala i jedino što je mogao čuti bili su bubnjevi koji su lupali iz njegovog grudnog koša. Tup, tup, tup, borilo se srce za slobodu. Umivao se dugo, pokušavao da smiri disanje. Govorio je sebi da će sutra biti lakše i da će se navići, ali tako nije bilo ni sutra ni prekosutra. Svaki put kada bi ugledao poruku na informatici srce je htjelo da iskoči iz kaveza rebara, samo da bi saznao da poruka nije od Tarika nego od brata ili nekog druga. Tada bi ga oblio hladan znoj, a misli, koje su postale jedina stvarnost, počele bi kasati livadom njegove svijesti kao divlji konji.
Rasplelo se klupko sudbine. Srce se umorilo pa umirilo. Još jednom Adnan je mogao da nauči da se sve mijenja i da ništa nije vječno, pa ni njegova bol ni sreća. Jedna drugoj su pratnja i baš kao nekada Adnan i Tarik, jedna drugu uče i jedna bez druge ne mogu. Adnan sada završava drugu godinu i jedan je od najboljih učenika Medrese. Danas ima mnogo obaveza, ali u prvom planu je učenje za sutrašnji test. Više je nego spreman pa neće biti problem da samo ponovi gradivo a potom odleti na utakmicu koju je dogovorio sa jaranima. Ako požuri do svoje sobe možda i stigne vratiti knjigu u biblioteku. Ubrzanim korakom prolazi kroz hodnike Medrese i pokušava se probiti kroz redove učenika koji idu u suprotnom pravcu, kao da ga iz nekog razloga pokušavaju spriječiti da dođe do tih vrata. Ali uspio je i sada rovi po torbi u nadi da će što prije naletjeti na ključ. I baš kada je ključ bio nadomak ruke, čuo je jednog od cimera da nešto govori u sobi. Ruka poleti prema kvaci, vrata se otvoriše i dočeka ga osmijeh o kojem je napokon prestao sanjati. – Hej. Adnan je samo stajao pred vratima, bez riječi, bez izraza. Tarik mu je prišao i zagrlio ga tako jako da je mislio da će se ugušiti. I njegove su ruke, iako im Adnan nije dao dozvolu, snažno stisnule Tarika. Stajala su dvojca prijatelja kao jedno, na pragu koji je nestao. Zatim je nestala i Medresa. Nestalo je i vrijeme.
– Kako ide u školi? – Odlično, jedan sam od najboljih. – Bravo, tako sam te učio. Svi planovi za taj dan su otpali. Sjedili su na livadi, na istom mjestu gdje ga je Tarik uronio u snijeg i prepričavali svoje živote. Činilo se kao da Tarik nikada nije otišao. Kao da je to samo sanjao. – Što mi se nisi javio? Pisao sam ti na MSN-u. – Ma nisam imao vremena. Studij je težak. Jedno vrijeme nisam mogao naći internet. Svašta je bilo. Napokon je čuo riječi koje je trebao čuti. I kakve god riječi da su bile on bi u njih vjerovao. U njegovoj svijesti za drugo nije ni bilo prostora. – Hajmo kod mene. Tarikova kuća nije bila daleko od Medrese, a njegovi roditelji obično su bili na vikendici ili negdje vani, pa je to bilo idealno mjesto za njihova druženja. Čim su ušli u Tarikovu sobu Adnana je zagrlio dobro poznati prostor u koji se često vraćao u svojim snovima koji su ga ove godine i budnog proganjali. Bacio se na krevet, a za njim i Tarik i tako su se valjali po tim oblacima cijelu vječnost. Sjene su se pomijerale dok nisu nestale, a Tarik se jedva protegnuo da dohvati daljinski sa stola. Ležali su tako jedan na drugom pod izgovorom da gledaju film. – I kao sad on joj je otac? – Ma nije bolan nego je laže da bi mu povjerovala. – A što da mu povjeruje? – Pa da krene s njim. Gledaš li ti film il spavaš? Nije bilo potrebe da odgovori. Znao je Tarik da Adnan često sklopi oči kada leži na njegovim prsima i kad mu ovaj upliće prste u gustu smeđu kosu. Čak i kad mu ne može vidjeti lice, osjeti da je počeo duboko disati. Onda otvori oči i pravi se da sve vrijeme gleda film. – Znaš šta sam htio da te pitam. – Šta? Adnan je zanijemio. Dok je Tarik tražio prave riječi on je pokušavao da stiša svoje disanje samo da bi što pažljivije čuo njegovo pitanje koje je zvučalo tako ozbiljno. Kucanje srca je nadglasalo sat. Decenija šutnje. – Hoćeš da idemo na more zajedno? – Kad? – U naredni petak. Čim ti škola završi. – A kako ćemo? – Idemo mojim autom. – Ko ide? – Samo ti i ja.
Imati odličan prosjek ocjena postala je sporedna stvar. Nagovoriti roditelje da ga puste na more postalo je prioritet. Čak i ako mu ne daju pare, Adnan je skupio nešto novca pa će se snaći. – Kako prođe? – Neš vjerovat, kezio se Adnan. – Idemo? – Daaa. Dat će nam i pare za gorivo. Napokon je patnja koju je Adnan tako dugo osjećao imala smisla. Sve je to bilo priprema za ovaj trenutak. O onome što je preživio u Tarikovom odsustvu nije pričao. Kad god bi htio da pronađe riječi za to činilo mu se da nije mogao. Jednom kada je pokušao izgovoriti zvučalo je previše čudno, tako da je ostalo nerečeno, neimenovano. A i zašto bi? Bilo pa prošlo. Bitno je samo da je on sada tu. Cijelu noć oka nije sklopio. Prvo se valjao po krevetu, a kad je shvatio da ne može zaspati i da se samo umara prevrčući se s jedne na drugu stranu, ustao je i upalio televizor. Na njegovo iznenađenje, u roku od deset minuta mu se prispavalo. Isključio je TV i ponovo legao samo da bi saznao da mu se opet ne spava. Noć je proveo u nekom polusnu sve dok ga nisu u isto vrijeme umili svjetlost i zvuk Tarikove sirene. Sletio je niz stepenice, a otac je već stavio stvari u gepek i dao nešto novca Tariku da im se nađe. Uskočio je u auto, kao u kakvu barku, spreman da zaplovi u svoje snove. – Imam jednu lošu vijest. – De ne seri, šta je sad bilo? – Bio ja sinoć s ovim drugom. Bezveze onako prošetali. – Iii? – I spomenem mu ja za more. Ne znam ni sam što. Valjda od uzbuđenja. – Ja? – On me pita može li s nama. – Šta si mu reko? – Pa šta sam mogo reć? – Da ne može. – A što ne može? Adnanu se grlo odjednom osušilo. Činilo mu se da je prilika zahtijevala da se izgovore neke riječi koje on nije mogao naći, a noćima ih je tražio. I taman kad bi se protego u taj mrak, da se činilo kao da ih može dotaći, opipati, vratio bi ruku na sigurno mjesto i odlučio da se ne igra s nepoznatim. Sada, iz mraka njegovog grla, te nepoznate riječi htjele su prvi put da izađu na svjetlost jutarnjeg dana. Ali Adnan se bojao tih riječi: kako će zvučati u njegovim ušima, kako u Tarikovim? Ma mislim znam što ne može, dugo smo planirali da idemo sami, ali pitam šta njemu da kažem – što ne može s nama? – I reko si mu da ide? – Jesam. Al fin je lik. Mirza se zove. Sad ćemo po njega. Adnanu se cijeli svijet srušio. Ali najgore nije bilo to što je njemu san upropašten, što bi se najrađe vratio kući i odustao od mora, već to što ne zna zašto se tako osjeća. Vjetar je puhao u njegovu kosu, ali nije mogao otpuhati te misli. Mirzu je zamrzio čim ga je vidio. Činilo se da njegova mržnja sve više i više raste što je ovaj ljubazniji prema njemu. Ali nije to dao pokazati. Zato je odlučio da se pravi da spava dobar dio puta. Slušao je njih dvojcu kako govore i čak i onda kada je uspio suzbiti svoju čangrizavost zbog iznenadnog uljeza u njegov savršen odmor, nervirala ga je oduševljenost u Tarikovom glasu dok je pričao s Mirzom o kojekakvim temama koje su morale biti dosadne. – Probudi se, granica, ljuljkao ga je Tarik. A on se pravio da se budi iz dubokog sna. – Evo ti lična. – Mirza, daj mi svoju ličnu. Mirza? I čim se okrenuo da vidi šta je s Mirzom po njegovom licu shvatio je o čemu se radi – lične karte nije bilo u novčaniku.
Na putu kući skoro nisu ni pričali. Mirza se izvinio po deseti put na šta bi mu Tarik ponovo rekao da je sve uredu i da ne brine. Istina je bila da su svi jedva čekali da izađu iz tog auta pretrpanog polomljenim snovima i nadama. Vratili su se, činilo im se, brže nego što su došli do granice, odbacili Mirzu kući i parkirali na parkingu u blizini. – Kako ću sad kući, šta ću reći starcima? – Pa ne moraš kući. – Pa neću u autu spavati sedam dana. – Nećeš, moji su na vikendici. Možeš spavati kod mene. Adnan se samo nasmijao i klimnuo glavom. U kuću su unijeli torbe, bacili se na krevet i tu napokon našli odmor nakon cijelog dana vožnje. – Hoćeš da ti pokažem nešto? – Hajde, znatiželjno ga pogleda Adnan. Tarik skoči sa kreveta, ode do neke torbe i poče da rovi. Kroz minut izvadi nekoliko prašnjavih kaseta, ode do kasetofona, ubaci jednu, leže pored Adnana i poče ga češkiti po glavi. Sobu ispuniše egzotični zvuci muzike koju Adnan prije nije čuo i baršunast glas njemu nepoznate pjevačice. Tekst nije razumio ali se osjećao kao da razumije svaku riječ. Arapski, koji je bilo nemoguće naučiti govoriti, postao je odjednom tako lagan i lijep. Riječi su se prelivale jedna iz druge kao med. – Ja sam u nju zaljubljen. – U koga? – U Waed. – Ko je ona? – Pjevačica iz Saudijske Arabije. Znam sve njene pjesme napamet. Prelijepa je. Imam negdje i njenu sliku, pokazat ću ti poslije. – Kad završiš studiji, hoćeš se vratiti? – Hoću. – Obećavaš? – Obećavam. I dok se spuštao mrak, uljuljkan Tarikovim češkanjem, posljednje što je čuo prije nego je utonuo u san bili su stihovi pjesme koju mu je Tarik prevodio na uho:
Navikni da budeš daleko od mene
Vrijeme nam je prošlo
Jednoga dana ćeš doći i reći mi „upravu si“
Neću te pitati gdje ti je savjest bila
Niti ću voljeti drugog kao tebe
Svi su oni kao ti
Nisu za mene
Ljeto je prošlo brže nego ikada. Tarik je otišao. Adnan se pripremao za treći razred. Mali gušter postaje vicematurant, i kako je Tarik rekao, a to je veliko. Kao kad klupko vune padne, mjeseci su se razmotali i pobjegli u nepoznatim pravcima. Sa Tarikom se nije čuo pa je odlučio da mu piše pisma. Međutim, svaki put kada bi pročitao pismo nije ga mogao poslati. Nešto mu je tu bilo previše. Plašio se da se to pogrešno ne protumači, ili da, ne do Bog, kome trećem ne dopadne u ruke. Tako su se pisma slagala kao mjeseci, dani, sati i sekunde, a od Tarika ni traga ni glasa. Uvukla se u Adnanovu glavu nekakva sumnja: da ga je zaboravio, da ga više ne treba i da ga se ni ne sjeća. Došlo je ljeto hladnije nego zima – Tarika nije bilo. Gdje ćemo na more, pitao ga je prijatelj dok su sjedili u bašti kafića. – Ma ne znam, Naida kaže da idemo na Makarsku, Toni i Haris hoće u Neum. Kažu jeftinije. Meni je svejedno. – Ma ja sam prošle godine bio u Neumu s Damirom. Što ti nisi išao s nama? – Trebao sam ići s Tarikom u Crnu Goru. – A ja, jest. Jesi se vidio s njim? – Nisam. – Nije ti se javio kad je došo? – Zar je ovdje? – Jeste, ima nekoliko dana. Vidio ga ja neki dan. Nije se pozdravio. Znaš da se on ne pozdravlja s našom godinom. I taman kad je mislio da je načisto sa Tarikom i da se pomirio sa njegovim odsustvom i nejavljanjem, navališe osjećanja kao kad je otišao prvi put. Ostatak razgovora proveo je pokušavajući obuzdati misli koje su navaljivale i osjećaje koji su pokušavali da preplave svijest do te mjere da je često zaboravljao gdje se nalazi, s kim i o čemu razgovara. Tražio je u svojoj glavi rješenja i opravdanja pa se ponovo uključivao u razgovor praveći se da je sve vrijeme tu i da tačno zna o čemu pričaju. Kada je, napokon, došao kući i sjeo na krevet shvatio je da nije pametno da on njega zove prvi. Da je htio da ga nazove to bi i uradio. I samo što je to shvatio podigao je slušalicu i okrenuo njegov kućni broj.
– Halo.
– Tarik, jesi to ti?
– Ej, jesam, šta ima?
– Ma ništa evo bio na kafi.
– Aha, evo i ja odoh napolje.
– Kad si došao?
– Prije par dana.
– Aha.
– Drago mi je da si nazvao. Sad žurim pa se vidimo ovih dana.
– Važi. Vidimo se.
Ali naredni dani nisu donijeli ništa novo i Adnan je prestao da se nada. Izlazio je sa svojim društvom, Tarik sa svojim. Kada bi se sreli pozdravili bi se ali ništa nije bilo kao prije i Adnan je, čini se, napokon spreman to prihvatiti. Nije mu bilo jasno šta se desilo, ali je znao da on tu ništa ne može. Tako završi i to ljeto.
– Adnane traži te drug, vikala je mama kroz kuću.
– Ko?
– Tarik.
– Silazim.
Odkud ti?
– Idem danas pa sam došao da se pozdravim. Hajde da prošetamo.
– Haj, samo da se presvučem.
Miris cvijeća opija, krošnje se klanjaju prolaznicima, vjetar češlja travu, a hlad se kao piknik dekica prostro pod dvojcom prijatelja.
– Kako ti je tamo?
– Dobro, snašao sam se.
– Jesi upoznao nekog?
– Jesam, imam društvo, izlazimo.
– Mislim djevojku?
– Aha, imao sam jednu djevojku pa smo raskinuli. Sad sam s drugom, ima već godina dana, planiramo se uzeti.
– Super, čestitam.
– Hvala. Ti?
– Šta ja?
– Jesi našao djevojku?
– Nisam.
– Polako, naći ćeš. Teško je to u Medresi. Sva ta pravila.
– Ma ja.
– Ima li neka koja ti se sviđa?
– Ne znam. Nema. Što ideš ovako rano?
– Moram počinje mi semestar, a i dugo sam ovdje bio. Hajde da se pozdravimo, moram na ručak da se vidim sa svojima pa da idem.
– Kako su oni? Kako ide? Je l’ se još svađate?
– Ma sve isto, drago mi je što ne živim tu. Ali ih poželim, jebiga.
– Znam.
– Hodi.
Kao i cijeli dan, taj zagrljaj je bio nešto najljepše i najtužnije u Adnanovom životu. U momentu kad ga je pustio, znao je da ga je pustio zauvijek.
Prošlo je od svega toga petnaestak godina. I isto kako je ona ruka sudbine jednom slagala kockice, sada ih je raspršila tako daleko da su se neke izgubile a neke polomile. Igrala se sudbina kao kakvo dijete. Adnan je već odrastao čovjek, ima svoj stan u Sarajevu. S Tarikom se više ne čuje niti o njemu razmišlja. Iz ove perspektive čini se to kao neko davno vrijeme, kao neki prošli život. Pokušavati da to promijeniš bilo bi kao truditi se da utječeš na ono što si sinoć sanjao. Koliko god bio ljut ili sretan, to je prošlo i kao da nije ni bilo. Rekli su mu neki prijatelji da se oženio u Saudijskoj Arabiji i da je zadovoljan. Nije znao šta da radi s tom informacijom. Da ga nazove i čestita? Dugo se ta misao vraćala u njegov život, naročito u onim danima kada se prisjećao škole. Ali je polako izblijedila, kao i svaka zakasnjela čestitka. Ovaj dan odlučio je da posveti pospremanju stana. Napokon je sam. Odvrnuo je muziku i bacio se na rad. Spremanje, koje je bilo njegova meditacija, prekinuo je neobičan zvuk. Isprva mislio je da je to muzika, ali kako se približavao sobi shvatio je da je to zvuk telefona koji se nalazio blizu zvučnika. Obrisao je ruku od trenerku i pažljivo pritisnuo ekran da ga ne umaže pjenom.
– Halo.
– Hej, šta ima? Kako si?
– Ko je to?
– Adnane, je l’ mi to ne prepoznaješ glas?Halo. Jesi tu? Čuješ li me?
– Čujem, čujem, nego mi nešto vamo…
– Pa kako si?
– Super, super, dobro sam. Kako si ti, šta ima?
– Ja dobro, znaš mene…
– A znam. Jesi još tamo?
– Jesam, ti?
– Ja sam sad u Sarajevu. Radim. Evo upravo čistim kuću.
– Zar nemaš ženu da ti čisti?
– Hahaha, nemam. Čuo sam da si se ti oženio.
– Jesam. Sad će dvije godine. Zato te i zovem.
– Zašto?
– Pa da mi čestitaš.
– Šta da čestitam?
– Dobio sam sina.
– Ej… pa… čestitam, baš mi je drago. Kako je?
– Hvala, hvala. Allahu dragom hvala: živ i zdrav.
– Mašallah. Kolko ima?
– Sad će mu godina.
– Ih, već veliki.
– Ahaa, nije ni na noge stao a razbija sve po kući. Šejtan pravi. Vragolan.
– Vragolan. Na ćaću.