Do samih zvijezda doprli smo, da!
Al’ za nas ti je druže, prošlost sva
Duboka tajna što se otkrit ne da.
Što duhom nekog doba nazivate, to
u biti vaš je duh tek, gospodo,
u kom se neko doba samo ogleda.
(Gete, Faust)
U sukobu generacija, deca i starci često se udružuju: jedni izriču proročanstva, a drugi ih odgonetaju.
(Sartre, Reči)
Zaista, zaista vam kažem: ako pšenično zrno padne na zemlju i ne umre, ostaje samo; a ako pak umre, rodi veliki rod.
(Jevanđelje po Jovanu)
Najprije namjeravam iznijeti sklop ideja koje su me mučaljivo nagnale da promišljam o trenutačnoj distopijskoj budućnosti koja nam se poodavno i posigurno nameće u stvarnosti, kao i u okviru onoga što, izlišno, nazivamo naučnim mišljenjem. Teme XXI stoljeća su ljudsko nezadovoljstvo i put čovječanstva. Težnja za izgradnju zdravijeg društva, iz filozofske ili psihološke perspektive, a često uključuje i utopijske predstave iz popularne kulture. Otkako ispalo je prosvjetiteljsko zrno iz jedne krize duha, potiho je donijelo arhetipsko-utopijsku, (sa sablasnim obrisima), vjeru u sretan i racionalan život potpomognut novim otkrićima koja ne samo da nastoje objasniti svijet, već ga žele apsolutno staviti pod svoju kontrolu. Tome je doprinijela ona parodična i neuništiva svijest koja nalaže osjećaj posebnosti. Tako i mi, koji trenutno živimo u ovom dobu i pišemo, između ostalog, tekstove u okviru projekta „Preispitivanje“, osjećamo da je baš ovaj „trenutak“ u kojem živimo poseban u cjelokupnoj ljudskoj historiji. S tim da svu razliku čini optimizam od kraja IX i početka XX stoljeća, dok na drugom kraju stoji apokaliptični pesimizam „demokratske globalizacije“, već odavno obilježen sveprisutnom skepsom. Ukoliko razmišljam o utopiji nužno mi se nameću Platon i Aristotel, ali ih ostavljam po strani usuđujući se reći da sam ih se zasitila. Koliko smisla ima uopće misliti u ključu utopijskog društva nakon truleži Prvog svjetskog rata, preko napamet naučenog „svetog nasilja“ nad svime što je nečovjek, da bismo stigli onkraj legalnih, zakonski ovjenčanih koncentracionih logora (čitaj: fabrika) ?!
Prosvjetiteljstvo, čini mi se zauvijek, sakraliziralo je znanost. Dehumaniziralo je čovjeka.
U sociološkom pogledu historijske i društvene silnice druge polovine XVIII stoljeća koje su polagale vjeru u nauku kao jedinu moguću spoznaju svijeta bile su potpomognute sa dvije revolucije koje su izmijenile život. Francuska revolucija odnijela je trijumf nad svjetovnim idejama slobode i jednakosti, a industrijska revolucija trijumfirala je nad inovacijama tehnologije.
„Ubistvo kakvo odavno nismo imali!“
Georg Buchner piše svoju dramu Vojcek (Woyzeck) između 1835. i 1837. godine. Glavni lik, vojnik Vojcek prikazan je, s jedne strane, u ogoljenoj svakodnevnici: živi siromašno sa nevjenčanom ženom Marijom sa kojom ima dijete; zarađuje pomalo tako što brije Kapetana; i dobrovoljno služi nekom Doktoru kao eksperiment: četiri godine jede samo grašak i mora što duže zadržavati mokraću. Vojcek je fragmentaran čovjek: član potrošačkog društva, dio naučnog optimizma, kao i dio društvene vrline, on je anorgansko, on je muž i otac, on je vojnik i frizer. Istovremeno postaje jasno da su ti fragmenti protivriječni i da se čovjek ne sastoji od utvrđenog sistema, čak će u pojedinim scenama vojnik Vojcek poetično govoriti o nebu, filozofirati, citirati pjesnike i Bibliju. Na kraju, Buchner uspješno transponira svoju proročansku viziju o raspadu Čovjeka kada njegov lik ubija svoju ženu Mariju i ostavlja sina u krilu idiota. Simbolično rastakanje čovjeka je dovedeno, opet, do vrhunca kada na kraju drame sudski poslužitelj donese konstataciju o „divnom, lijepom, pravom ubistvu, kakvo odavno nismo imali.“Ovakvo dehumanizirano poimanje smrti kod Buchnera najavljuje mrtvačnicu Gottfrieda Benna.
Fragmenti,
dušíni ispljuvci,
ugrušci krvi dvadesetog veka – (Benn, Fragmenti)
Sve tri Buchnerove drame, koje je napisao tokom kratkog životnog vijeka, reprezentativne su u smislu promjena i novih razmjera čovjekovog kako biološkog, tako i socijalnog bića nakon rušenja tradicionalnih obrazaca. Iako je napustio rano ovaj svijet, proročki pogled 24-godišnjeg Buchnera proteže se do našeg vremena. U pojedinim dijelovim svojih drama ostavlja i svijetle nijanse čovjekova bića koje na neki način obećavaju i tješe. Istovremeno zvučne boje situacije u Vojceku u kojoj se, niko drugi do sudski poslužitelj divi ubistvu zasjenjuju one nijanse koje svjetlucaju u pukotinama. Slijedi potpuno zanemarivanje stvarnosti i, također, pojavljuje se jedan oblik gubljenja vjere u moralni progres. Iz čega primjećujem kako se sva filantropija, empatija i humanizam modificiraju i mijenjaju svoj fokus – prelazena sve ono što izvan je čovjeka. Možda zato što se djelić„vanjskog“ svijeta nalaze i u čovjeku. Takvo što vidjećemo u Benovoj poeziji. Njegov položaj utoliko je specifičan što tokom Prvog svjetskog rata radi kao medicinar na mjestu gdje okružen je mrtvim tijelima. Ukoliko se sada pokušamo staviti u takvu situaciju iz koje se nema gdje pobjeći, jasno nam je da Benn mora ogoliti ta socijalna bića, i posmatrati ih isključivo kao biološka, jer drugačije je nemoguće podnijeti težinu ratnog stanja. Još jednu stvar Benn radi: ne priznaje tu stvarnost. U eseju „Životni put jednog intelektualca“ on će reći: U ratu i miru, na frontu i u pozadini, kao oficir i kao lekar, među crnoberzijancima i ekselencijama (…) nikad me nije napuštao trans da te stvarnosti nema… Rečenica me navodi na odbranu ovog pjesnika koji je shvatio da su od „vjerovatne stvarnosti“ ostali samo dronjci, a od „vjerovatnog čovjeka“ samo meso osuđeno na truljenje. Možda ga je takvo poimanje i nedostatak želje za iznalaženjem smisla, odvelo ka nacističkom pokretu, ili, prije da ga je odvela ljudska slabost nad kojom se toliko gadio. No, to nije tema. U literaturi ćemo naći njegove misli koje kažu da pjesma nije nikome upućena, niti da pjesma teži promijeni svijeta. Iako nije vjerovao u uticaj i moć umjetnosti, ostavio je pjesme u kojima, kaže jedan kritičar: slova postavljena jedna kraj drugih, akustički i emocionalno udaraju u našu svijest.
1912.- 1921.
MALA HRIZANTEMA
Utopljenog raznosača piva položili su na sto.
Neko mu je među zube zatakao
svetlo-tamnu ljubičastu hrizantemu.
Kad sam, započevši od grudi,
ispod kože,
dugačkim nožem
isekao jezik i nepce,
biće da sam je gurnuo, jer ona skliznu
u mozak koji je bio u blizini.
Dok su ga zašivali,
stavih mu je u grudnu duplju
među šuške.
Napij se do mile volje u svojoj vazi!
Počivaj u miru,
mala hrizantemo!
Ovo je jedna od njegovih najnježnijih pjesama, stihovi prizivaju slike koje su bijedne i izopačene. Volim o ovoj pjesmi misliti kao o slici koja u donjem dijelu rustičnim linijama izražava napetost i dinamiku, a u svojim bojama nosi bol, gađenje, ludost i nepovratnost. Dok se povrh formata slike nadvija magličasto-plavičan nanos kolorističkih sazvučja u daljini mozaički ansambl sa naglašenom deformisanom linijom najavljuje Tjelesnu Hrizantemu, koja čudnim namazima trodimenzionalnosti postaje centar lirske naracije. Prvi stih već izražava jednu lirsku bezbojnost, i na prvi pogled mehaničnost spuštanja ljudskog tijela na sto gdje treba da se izvrši seciranje. To ljudsko tijelo dolazi sa jednim elementom socijalnog: raznosač piva. Ne znamo kako je umro, ko je bio s njim, da li se patio ili je umirao sa blaženim smiješkom, nije nam dato ni da znamo da li ga je neko negdje čekao. Da ovo nije poezija, prvi stih zabrazdio bi u bezličnom, medijskom izvještavanju: poginulo oko 1000 civila. Dakle, pjesnik potpuno dehumanizira čovjeka- poslijednja naslaga društvenog identiteta nestala je sa polaganjem trupla na sto za seciranje. Nastavak pjesme kaže: neko mu je među zube zatakao/ svetlo-tamnu ljubičastu hrizantemu. Pjesnik uporno ne želi pisati o čovjeku, mada ova neodređena zamjenica sa sobom nosi obrise te osobe. Baš kao da se dva svijeta isprepliću – ovaj koji je bio stvaran postaje sjena i trans. Čak i odrednica: svetlo-tamno ljubičasta hrizantema na jednom nivou može dozvati poluotvorena usta iz kojih izbija bjelina zuba. Suptilnost kojom je ocrtana pjesnička slika u kojoj osjećamo da „nešto nije uredu“ zasigurno je nož, koji nije nož za seciranje već dugački nož kakav se često može vidjeti u klaonicama i mesarama. Uostalom, znajući proces seciranja prilikom obdukcija, znamo i da se ovaj nož kreće u pogrešnom pravcu: Kad sam, započevši od grudi,/ ispod kože,/ dugačkim nožem/ isekao jezik i nepce. Pjesnik započinje od mjesta na tijelu gdje se čovjek rukom drži kad odaje vjernost, kad se kune, kad ga boli i kad najplemenitije osjeća, da bi linijom unikatne kože došao do jezika i nepca. Opet dolazi do mjesta preko kojih ljudsko biće osjeća ukus, gorčinu, zadovoljstvo da bi ta mjesta pjesnik jednostavnim zarezivanjem noža isjekao. Kad se to desilo, mala hrizantema skliznula je u mozak- ali ne zato što vjeruje u naučno mišljenje, već naprosto zato što je mozak bio blizu. Zadnji dio pjesme, neočekivanom inverzijom u pjesničkom jeziku obraća se i čovjeku koji leži na stolu za seciranje kao i maloj hrizantemi. Iako postoji vidljiva distanca među njima, postali su jedno. Dio Prirode. Dio Postojanja. I to im čini pomirljivu partituru, u kojoj je moguće poželjeti mir maloj hrizantemi, a gledati u ljudsko biće. Zatim, pripremiti se da će tog dana, i dan poslije, i poslije tog dana …. doći još ljudskih tijela, i da neće sva imati mali cvijet zasađen u grudnoj duplji, među šuške.
Vjeruje li moderni čovjek u Boga ili šefa jedne svjetske tvrtke?
Prethodno sam ukazala na jedno novo osjećanje za svijet koje se pojavilo tokom Prvog svjetskog rata. Nemoguće je zamisliti da je ono tek tako nestalo, ili pak da se još više nije intenziviralo poslije Drugog svjetskog rata! A danas kulminira ?! Još jedna dimenzija tog osjećaja da stvarnost nije stvarna, gadljivost nad tim svijetom i uporna protivriječna želja za preciznim utvrđivanjem svih elemenata tog svijeta, ustvari, prikazana je u romanu, Bennovog savremenika, Roberta Musila Čovjek bez svojstava, a naslov: Vjeruje li moderni čovjek u Boga ili u šefa jedne svjetske tvrtke, jeste naziv jednog poglavlja pomenutog Musilovog iznimno obimnog i nedovršenog djela. Kad sam prvi put pročitala ovu rečenicu nasmijala sam se, jer ona zahtijeva više elemenata o kojima se treba misliti: traži svijest o historijskoj perspektivi, također izmamljuje promišljanje o pojmu : moderni čovjek, i onkraj nosi parodijski modus podrugljivog smiješka kad ovu rečenicu izgovorite naglas. Probajte ! Čovjek ima nevjerovatnu sposobnost da mu samim izgovaranjem naglas sve bude jasno. Već negdje na samom početku autor otkriva zašto je glavni lik romana –Urlich- čovjek bez svojstava. Naime, imao je školski zadatak u kojem je trebao napisati već utvrđene ideje koje bi značile samo jedno: rodoljublje i patriotizam. Zar svu djecu ne uče svuda isto ?! Međutim, naš junak napiše malu kritiku na rodoljubne ideologije rekavši im da jedan ozbiljan rodoljub nikad ne bi smio da svoju domovinu smatra za najbolju; štaviše, on je munjevitošću koja mu se učinila osobito lijepom, premda je bio više zaslijepljen njenim sjajem nego što je uopće bio kadar da vidi šta se tu zbiva, onoj sumnjivoj rečenici nadovezao još jednu, da vjerovatno i sam bog o svome svijetu radije govori u conjunctivus-u potentialis (hic dixerit quispiam – ovdje bi tko mogao primijetiti…), jer bog stvara svijet i misli pri tom da bi isto tako moglo biti i drugačije. Narator u nastavku objašnjava zgranutost tadašnje školske uprave, koja nije znala da li je to hula na boga ili klevetanje otadžbine, te je mladi Urlich bio promptno prebačen u drugu školu, gdje je naučio da na sve narode proširi svoj prezir prema tuđim idealima. Urlich je shvatio da domovini pripisujemo tajanstvenu sposobnost da sve čovjekove pomisli učini samoniklim i starosjedilačkim, i on se u njoj nastanio s osjećajem putnika koji sjeda na klupu kao da će zauvijek tamo ostati, iako zna da će u tili čas opet ustati. Urlich i njegovi odnosi sa ostalim likovima vrlo su važni u književnosti, kao i ono što sam Urlich jeste- matematičar. No, ovdje ću da se bavim isključivo njegovim idejama i promišljanjima, kako bih pokazala prividan trijumf naučnog optimizma, koji se neće svršiti dok god postojimo, ali će (odnosno, već jeste) svako razočarenje u mogućnost potpunog shvatanja svijeta i postojanja porađati nove slojeve čovječanstva. Cjelokupna filozofija u nekoj svojoj sukcesiji shvata dijelove, i nastoji ih objediniti. Usudila bih se reći da smo davno ubili boga (ali ne u potpunosti), a da smo na sceni Prvog svjetskog rata ubili konačno i Čovjeka (također, ne potpuno naravno), pa nam ostaje još samo da vjerujemo u šefa jedne svjetske tvrtke (ali ne apsolutno). Naravno, danas govoriti o bilo čemu mora da podrazumijeva jednu dozu ironije, barem tako mislim.
Izbjegavam da ukratko prepričam djelo, jer mi se čini nemogućim odrediti njegov kostur. Možda zato što roman zahtijeva više čitanja, a njegova nezavršenost čini bitnu razliku. Što se tiče same forme romana, ona je jako važna, jer Musil piše roman-esej. Esej u svom nastanku obilježen je bio racionalizmom, individualizacijom, i najvažnijim faktorom „savremenosti“ koji je, naravno, skepsa. Esej je forma koja ne donosi definitivne zaključke, te zbog toga pogodan je za promišljanje svega, bilo da se radi o samom procesu razmišljanja gdje Urlich kao naučno odgojen čovjek apsolutno razumije da je njegovo znanje nesavršeno, ali ne može bez nastojanja da dokuči nedokučivo, jer Urlich se nada da će možda već sutra raspolagati nekim novim iskustvom na osnovu kojeg će morati misliti drugačije negoli danas. Priznaću da nešto univerzalno postoji u čovjeku bez svojstava i da sam intelektualno bila zabavljena njegovim meandričnim, ponekad tjeskobnim, ali u konačnici vedrim spletovima misli. Urlich će se kroz roman baviti moralom kao djelom i djelovanjem, misliće o mogućnosti da ljudi u izvjesno vrijeme mogu postati vrlo inteligentni, a s druge strane, pak, mistici, podsjetiće nas na romantičnu Platonovu ideju o polovicama duša koje lutaju svijetom u želji da se spoje jedna s drugom, rekavši nešto što što čini tu ideju manje bajkovitom: Ta niko živ ne zna koja mu od onih mnogih polovica što lutaju svijetom nedostaje. Uhvati jednu koja mu se čini poznatom, i onda se na sve načine muči da se s njom ujedini sve dok zabluda ne postane potpuno očita. Ako se od toga rodi dijete, one dvije polovice nekoliko godina misle da su se ujedinile barem u svom djetetu; ali ono je samo treća polovica koja uskoro pokazuje želju da se što dalje udalji od one druge dvije, da pronađe četvrtu. I tako se čovječanstvo i dalje „polovljuje“ fiziološki, dok suštinsko ujedinjenje ostaje i dalje kao mjesec pred prozorom spavaće sobe. Snaga Urlichovih misli leži u svjesnosti dvoznačnosti svijeta koji se giba kroz misli, djela, moral, progres, zabludu, različite poretke, giba se i kroz rat, kao i kroz različite mogućnosti, a po mom mišljenu, takvo gibanje postoji zahvaljujući sumnji. I uvijek postoji mogućnost da nije zahvaljujući sumnji. Urlich, u jednom od mnogobrojnih dijaloga sa Drugim likovima (čitaj: drugim svjetovima ?) kaže: Svaki put kada smo kakvu djelimičnu istinu odabrali kao jedinu prohvatljivu, poslije smo se pokajali. No, s druge strane, jedva bismo ikada došli do te djelomične istine da je nismo najprije precijenili. I tako je povijest istine u mnogo čemu povezana s poviješću osjećaja, ali povijest osjećaja je pri tome vazda ostala nejasna i zagonetna. Čovjek bez svojstava unutar sebe čini zbir osobina kojima je teško, (ponekad i nemoguće), naći vezu… one su fragmenti kolektivne svijesti, popularne kulture, snova, želja, obaveza i još mnogo elemenata koji bi zauzeli sav prostor papira kad bih iznosila ih ponaosob. Najvažniji fakt jeste Urlichova osviještenost da upravo on jeste čovjek bez svojstava.
Muzikalnost razmišljanja njega i svih ostalih likova fascinira, posebno njegovo i Agatino propitivanje lijepe biblijske aksiome : Ljubi bližnjeg svoga kao samog sebe ! A, šta to znači ? Urlich prvo ukazuje na različite odgovore na pitanje da li ljudi vole sami sebe. Jedni će reći da sebe ne vole, drugi će reći da vole sebe više nego išta drugo- takoreći, slijepo sebe vole. Konstatiraće i da bi „ljubi bližnjeg svog“ značilo prosto ljubi ga mada ga ne poznaješ, i još pri tome dodaće: našao bi se i u ljubavi prema bližnjem onaj nasljednji porok: da jedemo od ploda sa Stabla saznanja! Isprovocirana Agata iznosi ustaljeno tumačenje da ljubi bližnjeg jednostavno znači: Ljubi svoje dušmane! Uzvraćaj zlo dobrim! Ljubi i ništa ne pitaj!, ali ta lijepa sposobnost da se uopće pitamo vidljiva je kad Agata postavi pitanje: Ali šta zapravo volimo na čovjeku koga uopće i ne poznajemo? Njihov razgovor se odvija na neočekivane načine tokom stranica i stranica, i na kraju naravno ne postoji apsolutno tačan odgovor, jer oboje su svjesni da oduvijek postoji još nešto, i tako u nedogled.
Međutim, ta promišljanja, cjelokupni naučni optimizam, svo (ne)glorificiranje nauka, ideologija, politika, religija i tako dalje, u romanu su nepremostivi kad se radi, između ostalog, o liku Moosbruggera.
(…) kad bi čovječanstvo kao cjelina moglo sanjati, morao bi nestati Moosbrugger, Urlichove su riječi nakon što je prisustvovao suđenju ubice dobroćudnog lica, čiji osmijeh je bio neobjašnjiv kako Urlichu tako i cijeloj sudnici. Naime, Moosbrugger je ubio prostitutku. Izvjestitelji su tačno opisali ranu na vratu, koja je sezala od grkljana do kičme, isto tako i one dvije rane od uboda nožem u grudi, što su proburazili srce, i one dvije na lijevoj strani leđa, i odrezane grudi što su se gotovo mogle otkinuti od tijela; izrazili su gnušanje pred svim tim, ali nisu prestali prije nego su izbrojili trideset i pet uboda u trbuh te objasnili ranu što je sezala gotovo od pupka do krstačne kosti, a koja se rana produljivala u bezbroj manjih što su se nastavljale po leđima uzgor, dok je na vratu bilo tragova davljenja. Zgražali su se izvjestitelji nad tako zvjerskim (a ipak ljudskim) ubistvom. Psihijatri su ga htjeli poslati u ludnicu. A narod, ko narod primio je vijest kao napokon nešto interesantno. Musil, dodaje da je i poneki korektni gospodin, odjelni predstojnik ili bankovni prokurist, liježući u postelju, znao ženi reći: ‘Šta bi ti sad učinila, da sam ja nekakav Moosbruger…’ Kompleksnost s kojom se priča o Moosbrugeru provlači kroz roman iznimno je važna, ali akcent nije na njegovom činu već na Moosbrugeru kao figuri koja vjeruje i zna da je njegovo biće zamršeno. Zna da čovjek može razumijeti mačku koja se igra s mišem, ma šta to značilo. Do kraja romana neće biti jasan lik Moosbrugera, kao ni interesovanje drugih likova za njega, ali zasigurno predstavlja važno polje u okviru shvatanja Čovjeka.
Negdje pred kraj romana shvatila sam da ono što Urlicha čini čovjekom bez svojstava jeste jedna naučenjačka žudnja da shvati Čovjeka i Svijet u kojem živi. To mu se čini težim zato jer ne zna ono što će uslijediti i može samo djelimično nasućivati. Ali, zna da se u apstraktnom dešava ono bitnije , dok se u zbilji događa samo ono beznačajno, a da se ta dva svijeta isprepliću. Čovječanstvo je zaspalo na mravljaku, reći će Urlich, i kad se konačno probudilo mravi su mu se uvukli u krv, i odonda mora izvoditi najsilovitije kretnje.
Današnje medijske senzacije na bilo kojem polju svjedoče o silovitim kretnjama čovječanstva, potpuno nesvjesnog da svakodnevno izvodi te kretnje, niti da one nisu baš skladan ples drveća na vjetru. Čovječanstvo nosi životinjsku kožu sa dlakama unutra, možda je i ne može sa sebe strgnuti, ali može se sjetiti da ima dva vuka u sebi, i da sam odlučuje kojeg će da hrani; jedan je dobro, drugi je zlo… a dobro i zlo nisu konstante same po sebi, već uvijek sa sobom nose ono što zovemo: namjera.
Predlažem da za početak, po uzoru na Diogena slavnog, svi upalimo unutrašnju svjetiljku i nađemo Čovjeka.
A za kraj, citirala bih irskog nobelovca Šemusa Hinija (Seamus Heaney) koji u razgovoru, sa političkim izgnanikom i pjesnikom Bei Lingom, o poeziji Česlava Miloša kaže: Ali ‘Bajanje’ ostaje problematično. Zvuči uvjerljivo, ali to može biti i ironija. Prvi stih ‘Ljudski razum je prelijep i nepobjediv’, čini da ti srce poskoči, a ipak, možete skupiti puno dokaza koji će pokazati da je razum često izopačen i vrlo često gubitnik. Ipak tu je sjaj pjesme; rumenilo na zapadu nakon zalaska sunca humanističkog ideala; i moja poenta je bila da to što je on priglio taj ideal jeste kontradiktorno svijetu iz kojeg je došao.
