Intermeco
Ondro tek studira žurnalistiku, a već ima posao. Pravi novinarski posao. Zapravo posla ima više nego što je u stanju da obavi.
Privredni dnevnik je delovao kao dobar izbor. Politički je neutralan, uglavnom se bavi ekonomijom. Da počinje upravo ovde kao analitičar, prevazilazilo je Ondrove najodvažnije snove. Za taj nedeljnik su pisali ljudi koje je redovno čitao. Radovao se što će od njih nešto naučiti.
Ondro je bio rođeni analitičar. Tamo gde su drugi mogli da vide samo hrpu brojki, on je prepoznavao jasne šeme, jednako razumljive kao saobraćajni znakovi i piktogrami. Nikada nije ni pomislio da je to nešto nesvakidašnje, naprosto mu je tako funkcionisala glava.
U Privrednom dnevniku to nikog nije zanimalo. U analitičkom odeljenju su bila trojica i oni su morali da naprave i po pet priloga nedeljno. Imali su čisto komercijalni karakter. Pisali su tako da se velikim firmama isplati oglašavanje. Nisu to bili reklamni članci, o tome su u Privrednom dnevniku vodili računa. To je bio standardni informacioni servis za veliki biznis. Nisu od njih očekivali nikakva velika otkrića, a da se ide u dubinu, za to nije bilo vremena. Poznati novinari kojima se toliko radovao, nisu ni znali da postoji neki Ondro.
„Batali njih i dođi kod mene“, nagovarao ga je urednik koji je planirao da formira u redakciji malog, praktično nepoznatog informativnog portala, istraživački tim. Redakcija se tek nedavno preselila u glavni grad. Veliki međunarodni izdavač kupio je portal u paketu s nekim visokotiražnim naslovima žute štampe i očigledno nije imao pojma šta da radi s njim. Nije delovao kao dobar izbor. Samo što je čovek koji Ondru daje ponudu živa legenda. U Živopisnoj zemljici podno Sićušnih planina on je kralj istraživačkog novinarstva.
„Ali ja sam analitičar, a ne istraživački novinar“, opirao se Ondro. Pomisao da radi na terenu nimalo mu se nije svidela. Da juri ljude i da im postavlja pitanja na koja oni ne žele da mu odgovore, oduvek mu je izgledalo kao čudan i neučinkovit pristup. Važne informacije se nalaze svugde, na svim javno dostupnim mestima i treba ih koristiti. Treba znati samo gde tražiti i normalno ih potražiti na osnovu Zakona o javno dostupnim informacijama.
„Ondro, ja tačno znam ko si ti, predavao sam ti. Meni je potreban analitičar. Sada je dve hiljade četrnaesta, nije dovoljno juriti debelovrate debile i slušati pandursko pripovedanje ili priče obaveštajaca. Potrebne su nam nesporne činjenice. Brojevi i provereni dokumenti. Budućnost je u novinarstvu zasnovanom na podacima, a mi sada imamo vlasnika koji ulaže u budućnost i spreman je da u nju investira. Doduše, mi ne izlazimo na papiru, ali ja ti garantujem da za deset godina niko i neće izlaziti na papiru. Nismo toliko prestižni kao Privredni dnevnik, ali bićemo. Ako ne bih verovao u to, ne bih u sve to ni ulazio. A mogu i da te platim. Ne baš kraljevski, ali barem toliko da možeš sebi da priuštiš sobu u glavnom gradu i ne moraš svaki dan ceo sat da putuješ vozom.“
„To bih mogao i sada, ali bih manje uštedeo“, osmehnuo se Ondro. „Ja i devojka planiramo da kupimo kućicu na selu i da što pre imamo decu.“
„To je, naravno, tvoja stvar. Ali u Privrednom dnevniku ćeš se ukopati. Tamo ćeš se naraditi na prilozima koje niko ne čita, a kada ti sve dosadi, biće ti drago ako ti neko ponudi posao PR ili u oglašavanju. Šteta bi bila. Kod nas bi radio s najboljima i mogao bi da radiš ono što ti je interesantno i u čemu si dobar.“
Ondro je već ponude za PR dobio. O poslednjoj ponudi je čak i razmislio pre nego što je odbio. Rukovali su se odmah na mestu, u tihoj vinariji blizu nove redakcije. Odabrao je budućnost.
#
Tekst čita četvrti put, no i dalje ne zna o čemu se radi. Glavni i odgovorni urednik, to baš lepo zvuči, ali kada treba da uređuje tekstove mladih lavova iz istraživačkog tima, zavidi svakome ko drži lopatu i pošteno kopa od jutra do pola četiri. Taj barem ne mora da se pretvara da nešto razume.
„Ti si studirao novinarstvo, zar ne?“
„Da“, klimne Ondro malodušno.
„A predaješ i studentima na fakultetu, je li tako?“
Ondro je visok momak, zapravo je momčina i po, ali je stalno pogrbljen kao da se toga stidi. Kroz naočare ga posmatraju plahovite oči genija istraživačkog novinarstva koji ne razume zašto se jutros probudio u telu drvoseče s Aljaske.
„Nerazumljivo je?“
„Tako je“, šef se uhvati za glavu kao da želi da iščupa kosu koju već godinama nema.
„To je zapravo klasična muljaža s porezom na dodatu vrednost, samo s nekretninama. Dve od sedam firmi u lancu imaju sedište u poreskim rajevima i imaju skrivene vlasnike, ali mi znamo da su Vagnerove.“
„Da, to vidim, piše u uvodu. Ali je ispod toga još kilometar teksta.“
„Sve je objašnjeno kako su i šta radili, i postoje dokazi da su sve te firme, čak i one u poreskom raju, Vagnerove.“
„Stvarno?“
„Mogu da ti nacrtam“, ponudi se Ondro stidljivo.
Da to kaže bilo ko drugi, shvatio bi to kao neumesni sarkazam, ali zna da Ondro samo pokušava da pomogne. On ne ume da bude sarkastičan.
„Možeš, ali ja nisam zaposlio grafičkog dizajnera, već istraživačkog novinara.“
„Onda ću sve ponovo napisati.“
Zaposlio je najgoreg novinara na svetu. Momak uopšte ne ume da piše. Ali nije mu žao. Najgori novinar na svetu ujedno je najbolji analitičar u zemlji. Pronalazi dokaze tamo gde drugi ne vide ni trag. Sumnja da su Ondru roditelji, umesto bajki, čitali eksel tabele, a u pubertetu na netu nije gledao porniće, već izvode iz Agencije za privredne registre. Mada ima devojku, i to ne makar kakvu.
Miša je antropološkinja i takođe je kockasta, ali dobro funkcioniše i u stvarnom svetu. Inače su Ondrovi tekstovi čitljivi, pošto mu ih kod kuće ona sređuje. Ali sada je negde na kraj sveta na terenskom istraživanju. Kada se konačno venčaju, Ondro će joj napraviti par malih Ajnštajna, Miška će sedeti kod kuće i momak će ponovo početi da donosi normalne članke u kojima treba samo ispraviti red reči, skratiti rečenice i isprebacivati pasuse. Oni su dobri hrišćani, dece bi mogli da dobijaju barem na pet-šest godina.
„Ne, nećeš uspeti“, odmahne rukom. „Zapravo si u pravu. Najbolje će biti da ti to nacrtaš pa idi kod momaka koje plaćam da rade grafiku. Ja ću ti izdrljati tekst, a ti ćeš proveriti da li je sve tačno.“
Ondro odlučnim korakom krene do svog stola i počne da crta. Na kompjuteru. Vektorima. Neko od informatičara će takođe imati loš dan.
Članak okače ujutru, ali se isplatilo da sačekaju, prava je bomba. Svi ih citiraju. Ne radi se samo o tome da imaju dokaze da je Vagner pokrao državu za novih nekoliko miljki. To čak i s nacrtanom šemom malo ko razume. Glavni adut u članku jeste da na tacni imaju pandure koji su to počistili pod tepih. Naravno Nacionalna agencija za borbu protiv organizovanog kriminala. U redakciji je skraćuju u Nacionalna kriminalna. Drži ih na lancu Njunju, ali ako to nije u konfliktu s njegovim interesima, mogu da rade svoje šeme, isto kao BIA za Starog.
„Imamo li i za ovo papire?“ Ne sumnja da imaju, ali za svaki slučaj ponovo pita. Urednik proverava dva puta a glavni urednik i sto. „Njunju će popizdeti, a Vagner će sto posto nešto pokušati.“
„Samo nek pokuša, ovoga puta se neće izvući“, uverava ga urednik istraživačkog odeljenja. „Ondro možda nije brz, ali je pedantan.“
Glavni i odgovorni urednik zna da Ondro nije spor. Strpljiv je. U potpunosti koristi Zakon o informacijama od javnog značaja. Šalje upite, urgira, dopunjava, precizira, ponovo urgira i čeka sve dok nema sve na stolu. Beskrajni proces, ali paralelno radi na više tema, tako da uvek ima nešto završeno.
„I ti si bio uvek pedantan, ali si bio i brz.“
„To su bila druga vremena. Ja sam odmeravao kome je veći s debelovratim debilima a on opšti s pravnicima koji za sat vremena uzimaju više nego što Ondra plaćamo za mesec dana.“
„Ali nema prava na dodatak za rizik. U današnje vreme novinare više ne tuku, a izgubljene sudske procese ću plaćati ja.“
„Nećeš, za svaku rečenicu imamo papir.“
Posledice su neočekivane i iznenađujuće. Niko ne preti tužbom. Političari ih ne vređaju da su lešinari i kurve. Interveniše tužilaštvo i promeni istražitelja. Naloži Vagnerovo krivično gonjenje. Nešto se dešava. Sve izgleda kao da se dešava nešto pozitivno, ali on ionako ima neki glupi osećaj zato što nema pojma u čemu je kvaka. Glavna urednica pozove Ondra.
„Samo ti radi i dalje na temi. Sad, kada smo ga načeli, možda ćemo uspeti i više. Ali pripazi se, to je osvetoljubiv gad. U stanju je da nam nešto podmetne, a onda će nam na sudu skinuti i gaće.“
„Možda ne umem da pišem, ali nisam debil.“ Ondro načini izraz šteneta koje ne zna zbog čega su ga šutnuli. „Znam tačno šta je Vagner u stanju da uradi.“
Arpad Šoltes, “Svinja”, sa slovačkog prevela Zdenka Valent Belić, Clio, 2023.
Knjigu možete nabaviti na: Clio