Šta će biti kad umrem
Iza vrata su se čuli smeh i kikot, mogla se zakleti. Darija je nadlanicom obrisala čelo, namestila tašnu na ramenu i čekala. Bila su tamo dva glasa – jedan ženski, lak, oštar i iritantan, a drugi – muški – dublji i prijatan. Još jednom je pogledala koverat. Ime je bilo tačno – Silvija Kordea, kao i adresa.
Znala je te stvari i bez proveravanja, tek, išla je istim putevima kroz iste kvartove preko osam godina i za to vreme je Darija isporučila gomile časopisa, računa, pretplata i pisama u taj kraj i uspela da upozna jako mnogo ljudi, iako ne baš sve. Obično im je ubacivala pisma u limene sandučiće u prizemlju, presavijala časopise preko kolena i uguravala ih unutra, a posao je išao dosta lako. Samo kad bi imala neko preporučeno morala je da se penje na spratove, da traži stan i pronalazi primaoca koji bi joj lično potpisao, jer drukčije ne bi moglo da ode.
Jednom joj je neki muškarac iz Z3 otvorio vrata i pozvao je da uđe, insistirao da ostane na kafi i bilo joj je dosta teško da ga odbije.
Muškarac je imao crne, tužne oči i na otegnut način je pričao svoju priču dok je jednom rukom tresao pepeo, a drugom držao tešku glavu, podsećao je na Laurencijua. Bilo joj je jako teško da mu odoli. Muškarac je i dalje čekao suprugu koja je otišla od kuće, ali bilo je samo pitanje vremena kada će shvatiti da se ona neće vratiti. U jednom trenutku je i plakao, a Darija je poželela da je njen ljubavnik bar jedanput uradio isto.
Kasnije je zažalila što je ostala u njegovom stanu i dugo je morala da ga izbegava. Srećom, u kovertu koji mu je odnela bio je upravo sudski poziv i, pošto je razvod okončan, muškarac se odselio iz tog stana. Na njegovo mesto je došla porodica Iranaca i pisma su ponovo počela da pristižu na tu adresu.
Drugi put je stajala s nekim muškarcem na ulazu u zgradu i gledala kišu koja nije prestajala. Nijedno od njih nije moglo da ode. Nedaleko odatle je udario grom i pokrenuo alarme nekoliko automobila. Njihova svetla su se naizmenično palila a nebo se potpuno zamračilo. Bila je to kratka letnja kiša, a onda je svako otišao svojim poslom.
Već dugo je bila zaljubljena u Laurencija, ali je nesrećnik imao komplikovan život, rastao se od supruge, ali pošto uopšte nije dobro stajao s novcem, nije imao gde da se odseli. Dariju je zavlačio iz meseca u mesec – da će doći kod nje, da će živeti zajedno, ali to se nikad nije dogodilo i on je i dalje ostao uz tu ženu, u istoj kući, i najverovatnije se povremeno kresao s njom.
A najverovatnije je to radila i žena kojoj je trebalo da isporuči preporučeno pismo i koja nije htela da otvori vrata. Priljubila je uvo na njena vrata, ali buka je utihnula.
Napolju je vrućina postala nepodnošljiva, bilo je već skoro podne i imala je da raznese još dosta pisama. Sela je na stepenice i kroz prozor pogledala pustu aleju pokrivenu povijenim granama vrba. Mrvice prašine su plutale u zraku svetlosti koji je prodirao u hodnik.
Tačno kad je zapalila cigaretu, vrata iza nje se otvoriše.
− Šta radiš tamo?
Darija baci cigaretu u otvor stepeništa, ustade i namesti uniformu.
Starica joj se približavala sitnim koracima. Pošto je nije dobro videla, držala je oči stisnute iza debelih sočiva, a njeno lice je imalo namršten izraz.
Darija joj objasni da treba da isporuči preporučeno pismo komšinici od preko puta i mahnu kovertom u desnoj ruci, ali joj nije delovalo da je žena razumela o čemu je reč. Starica uđe natrag u kuću i ostavi vrata poluotvorena.
− Hajde, hajde, Joana, nemoj tamo da stojiš.
Darija ostade na pragu. Sve vreme je gledala prema suprotnom stanu nadajući se da će se, nekim čudom, vrata otvoriti i da će biti spasena.
− Hajde, Joana, za ime Boga, zatvori vrata za sobom.
Nije imala kud, morala je da uđe za staricom.
Predvorje, malo i mračno, stenjalo je od stvari. Činija sa šarenim kamenjem, perjem i dugmićima, stari mlin za kafu, gomila hartije i vaza sa osušenim cvetovima suncokreta stajali su na cipelarniku pokrivenom furnirom boje višnje. Nekoliko pertli je visilo kroz pukotine izvučenih fioka. Zidovi su bili prekriveni gravirama, malim litografijama i uramljenim goblenima.
Starica je nešto spremala u kuhinji je. Težak i vreo vazduh se jalovo kretao s jedne na drugu stranu prozora. Čelo joj smesta prekriše graške znoja.
Starica je bila visoka, mršava žena, belo-žućkaste kose gumicom vezane u kratak rep. Nakon što je izvadila pleh iz rerne, okrenula se k njoj. Darija je primetila da su sitni kolači u obliku zvezdica i školjki bili potpuno ugljenisani.
− Ja nisam Joana – reče joj Darija.
Starica je prošla pored nje, vratila se s drugim parom naočara u ruci i zamenila one koje su joj stajale na nosu. Darija je u međuvremenu sela na stolicu i hladila se pismom. Starica primače svoje lice njenom.
− Au, imaš pravo! Ali ista si Joana. Kako se zoveš?
− Darija, reče ona, radim u pošti, to jest, poštarka sam.
− U kojoj pošti?
Besmisleno pitanje ju je još više zbunilo. U nedoumici se počešala se po glavi.
− U Pošti Rumunije.
Staričino lice se obasja i ona spoji ruke na grudima, kao da očekuje veliku radost. Nažalost, Darija nije imala nikakvo pismo za nju. Znala je to, ali ipak je potražila po tašni koju je držala na kolenima, ne bi li se starica umirila. Starica privuče tabure bliže njoj i izvi vrat da bi pogledala unutra. Kad je završila sa sortiranjem, Darija je pogleda i slegnu ramenima.
− Žao mi je.
− Eto ti ga na! – starica pljesnu krpom o sto. – A šta imaš tu?
− Pisma.
− Za koga?
− Za druge… za komšije, to jest, za druge iz zgrade.
− Znači za sve druge, a za mene ne?
Darija zabavljeno uzdahnu, ubaci koverat za Silviju Kordeu među ostale i odlučnim potezom zatvori tašnu, jer joj se činilo da je starica postala indiskretna.
− Ne baš za sve.
Starica ustade i okrete joj leđa. Gurnula je ruku u pleh koji je izvadila na šporet i prelomila jedan kolačić na dva dela.
− Da znaš da su se prilično zalepili za pleh, ali su dosta dobri ako skineš koricu.
Počela je da struže nožem jedan i crnkasta korica se rasprostrla po kredencu kao sitan sneg. Pružila joj je skoro polovinu komada, ipak izgorelog, i zatim redom uzela da struže ostale.
− Draga, možda mi ne veruješ, ali danas je moj rođendan – pokazala joj je rukom kalendar učvršćen na zidu požutelom trakom selotejpa. Četrnaesti juli. Danas je moj rođendan, bilo da mi to odgovara ili ne i moram da ti kažem da sam i sama zaboravila, ali 90 godina je starost s kojom prosto ne mogu da se pomirim. Da imam 89 ili 91, još bih to i mogla nekako da progutam, ali ta okruglost me plaši, jel’ me razumeš?
Žena joj je govorila okrenuta leđima istim drhtavim, oštrim, ali blagim tonom.
Darija je zbunjeno gledala dok je okretala onaj kolačić po prstima. Mnogaja ljeta! Učinilo joj se kao čudna želja koju bi trebalo čuvati za druge uzraste. Gledala je potpuno zagoreli kolačić i bacila ga pod stolicu a onda ga, pošto joj se činilo da se i dalje vidi, lagano gurnula nogom pod frižider i ustala.
− Želim vam mnogo sreće!
Starica je ostala pognuta nad kredencem. Darija se bokom prilepila uz njegovu ivicu, pogledala je iz profila, videla crte njenog lica i vrata na kojima je koža delovala nestvarno zategnuta, mada bleda. Nos joj se ocrtavao oštro i pravo nadole.
− Nema potrebe da se zamaraš, draga moja. Zašto da se zamaraš baš ti, koja me i ne znaš dobro? Štaviše, moja starost nije nešto čime treba da se ponosiš… to jest, da joj se raduješ… da cičiš i da popiješ čašu piva, možda dve, razumeš?
Darija je shvatila da je verovatno niko nije ni potražio za njen rođendan i to joj se učini tužnim. Topao spoljni vazduh u kom su drveće, klupe, aleje između zgrada i, zapravo, sve druge stvari stajali nepomično, kao potopljeni u formalin, pojačavao je to bolno osećanje.
− Zašto tako govorite? I ja bih volela da doživim 90 godina.
Očigledno je slagala, i činilo joj se da joj je i glas delovao neuverljivo.
− Pusti to, bolje da budeš zdrava.
− Upravo – kako se osećate?
− Loše – odgovori joj starica suvo. − Bole me zglobovi. I leđa.
− I mene bole leđa, može biti da imam diskus herniju i da moram da se operišem.
− Ej, pusti to, draga moja, da ja imam tvoje godine, otvorila bih flašu piva, onog češkog, znaš ti, pils – cupkala bih na jednoj nozi čak i ako me bole leđa, razumeš šta hoću da ti kažem?
Darija nije razumela, čak joj je od te ideje pripala muka. Njoj nikad nije došlo da skače na jednoj nozi, ili bar poslednjih godina, a ni u kom slučaju u februaru, kad je napunila trideset i jednu godinu i sedela kao budala, sama u kuhinji, s flašom vina na stolu i starom, napola istopljenom svećom, čekajući Laurencijua ili bar poziv od njega i gledala krupne pahulje snega koje su postajale riđe ispred prozora. Što jest, momak ju je pozvao pošto je zaspala, naslonjena glavom na pločice na zidu, i izvinio se što ne može da dođe. Rekao joj je da je ostao zavejan u snegu, a Darija je cele noći sanjala kako se Laurenciju penje na svoju bivšu ženu, kako je grabi za kosu – imala je dugu crnu kosu, vezanu u rep, u njenom snu – i vuče joj glavu unazad dok je pljeska po guzovima koje je zamišljala okrugle i bele.
Starica je skupila sve crne kolačiće u činiju i premestila ih na sto, ponudila je da uzme još jedan, ali Darija više nije bila raspoložena da sedi. Uzela je svoju tašnu i otišla, iako je starica instistirala da ostane, čak je u predsoblju uhvatila za ruku. Darija se okrenula i kratkim pokretom joj dodirnula kosu, kod slepoočnice, i ipak joj rekla:
− Mnogaja ljeta!
Zatim je izašla.
U hodniku je u mislima psovala ženu koja je vodila ljubav sa svojim čovekom i nije imala toliko pristojnosti da joj otvori. Odjednom se osetila strašno poniženo, stisnuta u svoju tesnu i krutu uniformu u kojoj se njeno telo nevoljno znojilo, nemoćno da išta učini protiv toga.
Zastala je pred vitrinom i pogledala svoje lice u vodenkastom sjaju stakla– duguljasto, simetrično lice s pravim crtama i crvenim mesnatim usnama. Podigla je grudi ispod sakoa i rekla sebi – zgodna si, ribice. Tako bi joj govorio Laurenciju kad bi došla kod njega, pružio bi se na krevetu i molio je da obuče uniformu, a onda da je skida lascivnim pokretima. Tada bi se osećala poniženo, ali radila je to za njega, a i sada se osećala poniženo kad je morala da je nosi na ulici, a da niko nije mogao da zna kakva sjajna žena živi ispod te uniforme.
Neki muškarac je prošao iza nje i Darija protrese loknastu riđu kosu, kao da želi da odagna misao da je u najmanju ruku zabavno videti poštarku koja se proučava u staklu vitrine, i izađe iz zgrade.
Na ulici se vrtela bez ikakvog cilja. Retko je sretala ljude, ponekog dedu koji je za sobom vukao dete vodeći ga kući iz parka. Automobili su jednako retko prolazili i verovatno se najveći broj ljudi zabarikadirao u svojim kancelarijama i pustio klimu, gnjezdio u foteljama i prevrtao beskorisne izveštaje.
Darija je sela na klupu u parku, u senku jove gustog lišća, izvadila noge iz sandala i posmatrala svoje prste dok ih je brzo mrdala gore-dole. Mislila je na staricu za koju nije znala ni kako se zove.
Kako bi bilo da poskoči na jednoj nozi?
Nije imala nijedan razlog za to, ali mogla bi da proba.
Ustala je sa klupe i otišla da kupi sebi pivo u kiosku koji se video preko ograde, na drugoj strani ulice.
− Imate češko pivo? – pitala je debelu devojku koja je sedela prelivena preko stolice na rasklapanje iza stakla i hladila se plastičnom lepezom živih boja.
− Samo to što se vidi u frižideru.
Darija je pogledala konzerve piva poređane po policama. „Becks“, „össer“, „heineken“ – koje li je češko? „Timišoreana“ – to sigurno nije.
− Jel’ znaš možda koje je hladnije?
− Sva su topla – odgovori joj devojka istim učmalim tonom. – Sad sam ih stavila.
Darija ostade u nedoumici, nije se razumela u pivo, obično je pila vino, crveno vino i ponekad votku pomešanu sa sokom od jabuka.
Devojci s kioska je verovatno bilo neobično da služi pivom poštarku na dužnosti i pomisao da bi to mogla uveče da ispriča drugaricama je uzbudila, ili je prosto bila pod utiskom Darijine pokisle figure i njene usne izvrnute nadole, pa je ustala da joj pomogne.
− Znam da smo imali jedno tri komada od sinoć, tamo iza.
Izašla je iz kioska, otišla ispred, spustila se na kolena i krenula da dodaje konzerve Dariji, koja je ostala da stoji i spuštala ih na susedni frižider. Osećala ih je na dlanu jednu po jednu, jednako tople, sve dok odjednom nije oduševljeno uzviknula:
− Ovo je hladno! Uzeću ovo.
Devojka se zaustavila i pogledala je odozdo. Darija je videla da se i ona oznojila i da joj se jedna tanka nit znoja sliva niz vrat.
− Samo to?
− Da, dovoljno mi je.
Pokušala je da pomogne devojci da vrati konzerve na mesto, ali ona nije htela.
− Neka, mogu ja sama. Pronašla sam i druge dve, sačuvaću vam ih, možda ćete hteti kasnije.
To joj se učinilo malo čudno. Pa nije ona alkoholičarka. Mada se ponekad napijala, naročito u gradu i ponekad legala s nekim nepoznatim muškarcem kog nije naročito želela, ali uz pomoć točka koji bi je ošamućenu vrteo kad bi dospela u krevet, uspevala bi da zaboravi na sebe i da se poda muškarcu.
Laurenciju je na neki način to i zasluživao. Mogao bi vrlo jednostavno da je izabere i ona bi izabrala njega i gotovo. Mislila je na njega i ta formulacija joj se učinila čak blistavom kad je stigla do polovine konzerve piva. Mogla bi da ga pozove i da mu to kaže, činilo joj se da je pronašla najubedljiviju stvar na svetu. Zapalila je cigaretu i počela da okreće konzervu među prstima. Nije bilo češko, napravljeno je u Rumuniji pod nemačkom licencom. To je malo zbunilo, pošto joj se stanje duha baš bilo popravilo.
Bilo je već skoro sedam sati kad je starica začula zvono na vratima stana. Obradovala se nadajući se da je neko poznat. Njen sin je već godinama živeo u Americi. Ipak, nije je zvao, kao i niko drugi iz njegove porodice. Starica je mislila da je to možda zbog vremenske zone i stalno je računala koliko je sati u Sijetlu, ali nije došla do konkretnog zaključka – čak i tako je prošlo više od pola dana a da nije čula zvonjavu telefona. Ma ne, javio joj se jedan dalji nećak, koji je živeo u provinciji i kom je tokom vremena davala razne svoje stvari, naročito delove biblioteke i kauč koji su joj pretrpavali trpezariju i smetali da tamo postavi svoj slikarski atelje otkako je morala da ustupi studio koji je unajmljivala skoro dvadeset godina na mansardi jedne nacionalizovane i nedavno restituisane kuće. Obradovala se što je čula njegovog sinčića od tri godine koji joj je nespretno rekao srećan rođendan, a zatim isto tako nespretno dodao da se zove Aleksandru.
Na pragu je stajala Darija sa one dve konzerve piva koje su joj se ledile u rukama, s tašnom zabačenom na leđa, sa izgužvanim sakoom presavijenim preko nje, otkopčanim prvim dugmetom plave košulje i blistavog lica.
Starica je nije prepoznala – opet je imala naočare za blizinu na nosu – dok joj nije čula glas.
− Češko pivo – reče joj Darija vesela, uverena da starica ne vidi šta piše na konzervi, kao i da neće osetiti razliku.
Ponovo su sele u kuhinju, Darija na istu stolicu, a starica je otvorila gornji deo kredenca s mat staklom da odatle izvadi dve čaše. Kolačići iz činije su spali na polovinu.
− Da znaš da si mi pričinila veliku radost. Kako reče da se zoveš?
− Darija.
− Darija! Darija, sve vreme te brkam s mojom unukom Joanom, koja je zimus dolazila da mi pomogne oko nabavke, ali vidim da je već neko vreme nema i da mi se ni ne javlja.
Darija je napunila čaše, možda prebrzo, i kragna od pene se prelila preko ivice čaše. Htela je da uzme krpu iz sudopere i obriše mušemu, ali starica joj reče da se ne zamara i srknu pravo iz čaše, naginjući se preko stola.
− Živeli! – reče.
− Mnogaja ljeta! – odgovori Darija.
Kucnule su se a zatim su piva lako potekla, starica je pila u korak s njom.
U jednom trenutku joj je otpevušila neku melodiju za koju je tvrdila da je čuje u jednom uvetu, čitav orkestar, tačnije početak Koncerta broj 1 za klavir i orkestar od Čajkovskog, ali Darija nije prepoznala taj komad.
Umesto toga, ispričala joj je za Laurencijua i malo je plakala. Nije joj ispričala tačno kako se kresao sa svojom bivšom ženom, ali starica je svakako shvatila da se ponašao kao pravi prostak i baš tako joj je i rekla.
− U moje vreme, momci su bili drugačiji, ako bi hteli da pozovu neku devojku u grad prvo bi joj odneli cvet, ako bi bili siromašniji – crveni karanfil – a ako bi imali nešto više parica – onda ružu, razumeš?
Darija klimnu glavom, ubeđena. Trebalo je da živi u to vreme.
− Dok je to što mi ti pričaš zastrašujuće. A ti si divna devojka, lepa si, imaš divne sandale i ruke, kakve ruke, u moje vreme bi se momci ubili za ruke kao što su tvoje. A ovaj momak, kako si rekla da se zove, draga?
− Laur. Laurenciju – ispravi se Darija.
− I Laurenciju sve to zna?
Darija slegnu ramenima.
− Jer ja mislim da bi bilo dobro da zna i razmišljam o tome da ga pozovem i da mu kažem.
Darija je insistirala da to ne radi, ali starica je ustala od stola i dosta brzo se vratila sa fiksnim telefonom koji je pokušala da donese u kuhinju, ali žica nije bila dovoljno dugačka, pa ga je namestila na ivicu cipelarnika odgurnuvši nekoliko stvari. Gomila papira se preturila na zemlju i Darija skoči da joj pomogne.
− Jao, ne morate to da radite, štaviše imam njegov broj u mobilnom.
Sunce je zašlo iza zgrada i hol je sada bio još mračniji. Darija je skupila nekoliko listova s poda i stavila ih na mesto, ali starica je prekinula u tome.
− Ostavi to, draga, ionako je golo smeće. Daj mi tvoj telefon.
Sele su u kuhinju, svaka na svoj tabure i, pošto je pronašla broj u imeniku, Darija pokaza starici kako da pozove. Delovalo joj je glupo, ali na neki način je i želela da to učini, želela je da mu još neko osim nje kaže da je veliki glupan, a ova starica je bila baš simpatična, svako ko bi je slušao video bi da govori istinite stvari. Nije delovala izlapelo. Baš bi volela da je čuje kako ga grdi, kako mu govori nekoliko reči od srca. Ali, u isto vreme se i postidela.
− Alo, Laurenciju?
Darija zabi lice u šake.
− Dragi moj – čula je staricu kako piskavo govori pred njom. – Otilija Dumitrašku na telefonu, možda si čuo za mene, moje ime, ali u svakom slučaju… Slušaj, dragi, zašto sam te zvala… ovde sam s jednom sjajnom devojkom, Darijom, ti je znaš i htela sam da ti kažem samo to da… ne, nisam njena baka, ne… saslušaj me samo malo… dragi.
Zatim se njen glas nije više čuo, Darija je malo sačekala, a kad je podigla pogled starica je stajala s telefonom ispred očiju, vrlo blizu njega i pokušavala da nešto razabere na svetlećem ekranu.
− Draga, ova tehnologija, hoću da ti kažem, ništa ne valja. Prekinulo se.
Darija joj uze telefon iz ruke, pogleda koliko je trajao poziv, a zatim ubaci telefon u džep.
− Da, verovatno se ispraznila baterija.
− Daj mi, molim te, broj, da ga pozovem s mog telefona.
Darija ustade i oseti nesvesticu koja joj se s temena spustila preko očiju. Konture predmeta su se gubile u narandžastoj boji sunčeve svetlosti.
− Ne može više. Isključio se.
Pošla je u kupatilo držeći se zida i gazeći papire po podu.
U trpezariji nije bilo nameštaja, osim jedne fotelje i dve stolice. Parket je bio prekriven novinama, svuda su bile limene kutije, male tube s farbom izvijenom iz njih poput puževa i njihovih kućica, platna oslonjena na zidove, a u sredini sobe je stajao jedan visoki stalak. Na njemu je bilo postavljeno veliko, dopola oslikano platno – nejasna dijagonala je odvajala obojeni deo od onog koji je ostao beo. U donjem delu, na tamnoj pozadini, zeleni maslačci s bogatim krunama, okruženi bledim aurama na zamišljenom vetru su puštali svoje svetlozeleno paperje koje se gubilo u gornjem delu slike.
− Šta će biti kad umrem?
Darija se uplašeno okrete. Starica joj je polako prišla s leđa i preko ramena gledala sliku, ali verovatno nije bog zna šta razabirala u kjaroskuro atmosferi sobe. Devojka je pogleda u nedoumici.
− Tako se zove.
− Lepa je. Kada će biti gotova?
− Gotova je, reče starica.
Darija je grizla usne u nedoumici, gledajući potpuno beli trougao s gornje desne strane slike.
Onda je otišla u kupatilo. Osećala je da se žuto svetlo sijalice vrti zajedno s pločicama a one zajedno s njom, ali nije povraćala. Naprotiv, poče da zapada u nekakvo prijatno stanje. Kada se vratila u kuhinju, starica je sedela na stolici i pućkala cigaretu iz njene paklice.
− Hajde da se igramo nečega.
Obe su pogledale ka tašni koja je stajala pored noge od stola. Dariji se učini da je nije ostavila tako i da je poklopac bio malo pomeren u stranu. Ali, možda se varala. Sela je na stolicu.
− Rođendan mi je, razumeš?
Darija malo zatrese glavom koju je podupirala nalakćenom rukom.
− I volela bih da mi daš neki poklon. Da li i ti to želiš?
Darija ponovo klimnu glavom. Pružila je ruku za pivom i iscedila poslednje kapi u čašu, ali mrzelo je da popije iz nje.
− Hajde da nasumice otvorimo neko pismo i da ga pročitamo. Nije strašno, hoćeš? Pismo može da se izgubi i svakako će biti ponovo poslato. Ljudi više ne govore jedni drugima važne stvari u pismu, razumeš? Sve što je važno šalju preko kompjutera.
Darija podiže tašnu na kolena i otvori je. Jedan koverat je bio malo izvučen, kao da ga je neko izvadio odande i više nije imao vremena da ga vrati na mesto. Preporučeno pismo za Silviju Kordeu
− Ovo – reče starica i privuče se bliže njoj.
− Ne, rekli smo da ćemo nasumice.
− Pa, nasumice je.
− Koverat je stajao odozgo.
− Ali, bio je među ostalima.
− Hajde da uzmemo ovaj.
Darija izvuče drugi koverat i pogleda podatke o pošiljaocu. Bio je iz Sjedinjenih Država i starica nije htela da ga otvori.
− Sigurno je nešto s parama, ljudi ne šalju tek tako pismo preko okeana. A kad su pare u pitanju, onda… razumeš?
Darija se složila i ostavila koverat na stranu. Uzela je drugi. Imao je zelenu markicu s palmom i avionom koji proleće iznad nje. Iz Izraela. Starica ni tim nije bila zadovoljna.
− U Izraelu su matori Rumuni koji su odavno tamo otišli, mogla bi da bude vest o smrti.
− Nije prijatno – složila se Darija.
Izvukle su i odbacile više koverata iz stranih zemalja, sa egzotičnim markicama i pejzažima koje nijedna od njih nije videla, čak ni na televiziji. Panama. Južna Afrika. Australija.
− Hajde ipak da otvorimo onaj – reče starica.
Dariji je cela situacija delovala sumnjivo, ali na kraju je počela da prezire tu ženu, koja je sigurno imala partiju vrućeg seksa, a ne usran dan špartanja ulicama s torbom na leđima. I koja je ponizila kad joj nije otvorila vrata. Mogla je da je vidi unutrašnjim vidom kako leži gola na vlažnom čaršafu i puši, ravnodušno se igrajući maljama na grudima muškarca koji je ležao pored nje.
− Iz zemlje je – reče starica.
− Jeste.
− Od nekog muškarca.
− Ona spava s drugim – začu Darija sebe kako govori.
− I ja to mislim, reče joj starica zaverenički. Ponekad je čujem kroz zid kako stenje. Majko mila!
Darija se razbesnela i pokazala joj ime pošiljaoca na kovertu.
− Možda je taj čovek voli!
− Možda je to čak njen muž – reče starica. – Hajde da vidimo.
− Hajde!
Darija brzim pokretom otvori kraj koverta i odatle izvuče presavijenu hartiju. Otvori je i ispravi. Ali rukopis nije mogao da se razabere, u kuhinji je bio skoro mrkli mrak. Darija ode da upali svetlo.
− Ne radi – reče joj starica razočarano.
Pokušala je s prekidačem u holu, zatim i u trpezariji.
− Ne radi nijedan, draga, pa ne slikam ja uz sijalicu.
Darija ostade zamišljena u holu. Videla je tanku nit svetlosti kroz špijunku.
− Hajde da izađemo u hodnik.
Polako su otvorile vrata i izašle u hodnik. Jedna žuta sijalica je osvetljavala polovinu sprata, onu prema staričinom stanu. Silvijina vrata su ostala skrivena u mraku. Darija s krivicom pogleda k njima. Zatim starica s papirom u ruci dođe do gelendera i nasloni se na njega.
Pošiljalac se zvao Petre Samojila i najverovatnije se bavio pčelinjim proizvodima za ulepšavanje i poboljšavanje seksualnog života.
Darija poče da čita nazive proizvoda i cene, a starica je zapanjeno slušala. Balsam za telo od lipovog meda. Rastvor sa ekstraktom polena za masažu. Propolis za usne.
Čulo se kako se dve osobe stepenicama penju prema spratu i, pošto ni stepenište nije bilo osvetljeno, Darija nije mogla da vidi ko dolazi dok nisu stigli do sprata. Muškarac i žena koji su se držali za ruke zastali su da se ljube baš ispred njih. Žena, vižljasta, čak suvonjava, u crvenoj večernoj, dekoltiranoj haljini, otišla je do vrata preko puta i gurnula ključ u bravu. Vrlo visoki i razvijeni muškarac ih je ravnodušno pogledao, kao da samo registruje prisustvo dva strana predmeta, a potom se sagnuo da poljubi svoju dragu u vrat dok je otključavala.
Žena se povukla smejući se, a onda su se oboje zakikotali.
− Matični mleč za čvrstinu guzova – pročita Darija naglas i razgovetno.
Žena uzdrhta i dobaci im odsečan pogled preko ramena, ali nije komentarisala. Muškarac pogleda prvo nju, potom druge dve žene u hodniku, a onda ponovo svoju dragu.
Žena ga uvuče unutra i zalupi vrata za sobom. Verovatno su se upravo vratili iz grada.
Avgustin Kupša, “Velike radosti i velike tuge”, s rumunjskog preveo Đura Miočinović, Partizanska knjiga, 2017.
Knjigu možete nabaviti na: Partizanska knjiga