Kosa sjevera
Duge plave kolone, poput pravih autoputeva, spuštaju prostor i streme prema tlu. U ovoj skandinavskoj ljepoti, nema čvorova ni prepreka, samo beskrajna vrtoglava praznina.
Putevi od srebrnih pšenica, skoro vulkanske boje, uranjaju posmatrača u neobičnu i duboku nostalgiju. Čula se komešaju, gnječe se jedna uz druga i nadvisuju zaboravljena sjećanja čije se boje oživljavaju, netaknute.
I uskoro oči, kao mali prozorski kapci koje su paklovi zime umetnuli, otvaraju se da se ponude svjetlosti svemira.
Kapci, otežali od mraza, mašu krilima poput parenja u bijegu.
Perunike, čija boja podsjeća na divlja jezera Finske, kraljevske su i neprobojne plave.
Njihova ljepota prevodi priču o prošlim zimama, o ukradenom djetinjstvu, o budućnosti koja tek treba da se napiše.
I njihov pokret, još uvijek usporen slavom novog ljeta, zuri u zvjezdani obzor. Cirusi koji opkoljavaju nebo bistrine jednake plavetnilu tvojih očiju.
Šta je život?
Šta je život?
Život je ova neprestana borba da pokušamo uhvatiti, između dva trenutka ludila, komadić sreće, prolazne.
Sreća je stvarna samo kada ne traje. Jer shvatamo da smo bili srećni tek onda kada to više nismo.
Poljubac položen u tamu, u kojoj možemo osjetiti usne kako se rastežu da bi se nasmiješile.
Jedno sunce zbog kojeg narandžaste suze teku po azurnom nebu.
Jedan cvijet koji, imajući isuviše ljubavi u sebi, odlučuje da sagne glavu i razdijeli svoje latice onima koji će željeti da ih pokupe.
Jedna usamljena ruka, položena na hladnu klupu, koja drhti na pomisao da je niko neće stegnuti da je
zagrije.
Pohvala hamaka
Ležaljka, ta mala mreža obješena između dvije tačke, sačinjava jedini prostor u kojem, bez pomoći svojih ruku, volim odložiti dušu. Napušten, zatvoren u ovo malo platno, čija je tromost prodrmana mojim bolesnim bićem, prepuštam mu se kao u mjehuru, brinući se da ostavim svoje brige izvan. Jer kad jednom pređem prag, ne mislim više ni na šta, dopuštam svojim mislima da učine ostalo i praznina se useljava u mene. I tu prazninu ja promišljam, osvajam je, hvatam svaki kvadratni centimetar njene površine koju prevodim kao toliko prilika da ne mislim ni na šta.
I to je možda jedino mjesto na zemlji gdje ništa posjeduje nešto lijepo i ugodno. Prisnost ovog mjehura me njiše s desna na lijevo, a zatim s lijeva na desno. Ritmičnost ovog ljuljanja, iako tako nevina, opušta moje mišiće i dopušta mom duhu da pobjegne prema neistraženim granicama. I u ovom besposličarenju u pokretu, tu pronalazim utočište, onom mjestu gdje me više ništa ne dotiče i gdje sve ostaje da se istraži. Osjetljivost i raspoloženje trenutka čine ostalo.
Ostalo, bilo da tvori neznatno zadovoljstvo ili neograničen užitak, ovo ostalo, stavlja na istu ravan sve doživljene emocije. One su prognane na isti plan, posjeduju istu važnost do tačke da ne znam da li ja to idem prema ovom utočištu ili me ovo posljednje obuzima. Jer platno, poput bedema, baca me u svijet u kojem se sve čini spokojnije. I tada razumijem da nije toliko važno da stvarni svijet bude spokojan, već da na trenutak, iako prolazan, djeluje takav.
U osvit novog solsticija
Osjetio sam zoru nove jeze kako mi prelazi preko kičme. Vjetar nije imao isti vazduh, vazduh nije imao istu aromu i boje neba su se kretale jednako brzo kao što su ovi novi osjećaji obuzimali moje biće. Narandžaste nijanse me podsjećaju na vulkansku kosu minule ljubavi, tiho more, ono od zapaljenog horizonta.
Mislim da je priroda plesala u ritmu novog svijeta.
Prsti anđela su okrznuli svaki djelić moga tijela, rastrzani između naslade i iznenađenja. Moji kapci su se zatvorili, kao dva mala bijela prozorska krila prekrivena zimskim pokrovom. Zatim sam vidio godišnja doba kako defiluju jedno po jedno, osjetio najbolje od svakog od njih u jedinici vremena koju je nemoguće izmjeriti.
Mislim da je priroda komunicirala u osvit novog solsticija.
Moje oči su ponovo otvorene, opalne, duginih boja, nasuprot potresnog prizora. To nije bilo jedno godišnje doba, ne. Bila su to godišnja doba. Okno, okruglo ili kvadratno, poput onih u koje se usidruje bilo koje postojanje, ali koje dopušta da uđe svaka boja, svaki osjećaj i svaka tananost svih godišnjih doba.
Hladnoća se utapa u toploti i tama ponire u svjetlost novog dana. Ali to nije bilo ni mlako ni vidljivo. Nije bilo ni sasvim crno ni sasvim bijelo. Nije bilo mješavina. Mješavine ne postoje više.
Bila je to neopisiva koegzistencija između svih stubova svijeta, koji su stajali tu, pravo ispred mene.
Mislim da je priroda upravo vjenčavala zoru sa solsticijem novog svijeta.
Moje srce je tako crno
Moje srce je tako crno da ako zabodeš svoju kašičicu unutra, izaći će iskrivljena, istopljena i tečna kao slina.
Moje srce je tako crno da ako zabodeš svoju viljušku u sredinu, izaći će bez svojih zubaca i postati pribor jednako opasan kao i dječija igračka.
Moje srce je tako crno da ako zabodeš nož do dna, izaći će uglačan i oštriji nego što je bio prije svoje male ekspedicije.
Moje srce i njene crne oči cupkaju kao dva žileta koja plešu stiskavac dok čekaju večernji čas.
Moje srce je tako crno da pred njim odstupaju ogledala.
I pogodite šta? Moje srce je tako crno da nema kraja ovoj priči.
Priredila i prevela Vladana Perlić