MLJET
Tako je tiho. Ne znamo
je li vrijeme svoje otkucalo
i vratilo se na početke
ili samo se skrilo, povrijeđeno.
Ali našli smo se ovdje.
Ovo čisto nebo plavodomno
milostivo je. Našim
greškama more daje
blagost. Mreška se
ulovljena svjetlost u vodi.
Zidine ipak smo digli
iz stare ljudske navike.
Dalekost nudi sviklu sigurnost,
mada i Odisej slučajno je svratio.
(šta li je mislio dok je s noktiju
prao crnilo iz rata)
Pa nikad ne znaš
u tiha uljuljkana jutra
kad život je nužnost, svrha
dok zagledani smo
posjedali –
O, kakav to dopire glas
zaboravljenog iskustva,
oslobođen poznatih nam razloga?
Kakav je to glas što vreba?
Množen nožem donese
suze na obraze, krikove šećerene
sa tako treba.
POPODNE
Pogled puca u nedohvatnu
sjenu zalaska
sunca,
dosta mu je viđenog
i sebe
gore -
sva popodneva
jednako su
ostarila,
bez ulaska
u more
u neprovidnu vodu otežalu
od ljudi;
valovima ih tjera
a oni od toga
prave novu igru.
OSTRVO
Radovanja
Bosonogom seocu
dva dana starim
vijestima papirnim
na zamišljaju
kraja poznata svijeta
i mirišaju
mora
(zapahne već s nizinskom
lijenom Neretvom
nekoć brzom zmijom).
Vrevi trajekta
hladu od palube
doneklim
pratiocima galebovima
varljivim pogledima sunčanih žena
zubima na bronzanim ramenima
tom slatkom kruhu od inćuna
u oporoj moči maslinovulja.
I onoj slatkoj jezi
u povratku kašnjenja
- na zadnji
lampama obasjani -
što nosi nova dojutarnja
ostrvljenja.
