Bahrija Nuri-Hadžić rođena je 1904. godine u Sarajevu. Osnovnu i srednju školu učila je u Sarajevu i Beogradu. Takođe, učila je i u muzičkoj školi Stanković. Posle diplomiranja u ovoj školi dobila je stipendiju Ministarstva prosvete za školovanje na Državnoj visokoj akademiji za muzičku i scensku umetnost. Na kraju petogodišnjeg studija angažovana je, 1928. godine, za stalnog člana Opere u Bernu. Godine 1931. Prelazi u Beograd, gde postaje prvakinja beogradske opere, u kojoj je provela gotovo tri decenije. U tom vremenu često je gostovala u drugim zemljama, pre svega u Poljskoj, Čehoslovačkoj, Nemačkoj i Švajcarskoj. Umetničko delo Bahrije Nuri-Hadžić odlikuju, kako ističu enciklopedije, raskošna glasovna lepota, odlična vokalna tehnika, velika dramska sugestivnost i scenska okretnost. U višedecenijskom pevačkom angažmanu Bahrija Nuri-Hadžić je tumačila mnoge uloge i najrazličitije karaktere. Posebno su bile zapažene njene kreacije u operama – i na jugoslovenskim i na stranim scenama: Aida (Verdi), Saloma i kavaljer sa ružom (Rihard Štraus), Manon i Vertner (Masne), Figarova ženidba (Mocart), Boemi i Devojka sa zapadne strane (Pučini), Koštana (Konjović) i druge. Takođe, Bahrija Nuri-Hadžić je 1934. godine u Cirihu, po želji autora, Almana Berga, pevala naslovnu ulogu na svetskoj premijeri opere Lulu. Celinom svog pevačkog delovanja, i u zemlji i u inostranstvu, Bahrija Nuri-Hadžić upisala se u najpoznatije operske umetnice našeg podneblja. Za svoj značajni rad Bahrija Nuri-Hadžić je dobila više priznanja, kako stručnih i društvenih, tako i od kritike i publike. Umrla je 1994. godine.
MILOŠ JEVTIĆ
Gospođo Nuri-Hadžić, da li su, na koji način i u kojoj meri, godine detinjstva i školovanja – u Sarajevu i Beogradu – uticale na to da svoj život posvetite muzici, tačnije operi? Ko Vas je podstakao da učite muziku? Koji su Vam profesori najviše pomagali? Kakvi su bili Vaši prvi susreti sa muzikom?
BAHRIJA NURI-HADŽIĆ
Kao i sva deca, ja, moje sestre i naše drugarice, igrale smo se pozorišta. Režirala sam i kostimirala celu trupu i delila sebi glavne uloge. U tim predstavama, sećam se, uvek sam vodila glavnu reč. Onda je došlo vreme da se uči klavir. To, međutim, nisam volela, trebalo je mnogo da se radi. Onda su me roditelji terali da učim violinu. To je bilo dovoljno da totalno zamrzim muziku. Ali, na insistiranje mojih roditelja, muzikom sam morala da se bavim. Moj prvi susret sa muzikom bilo je slušanje opere i pravog koncerta. Tada sam imala deset godina. Bila je to Toska, koju je izvodila Zagrebačka opera na svom gostovanju u Sarajevu. Igrom slučaja, uloga Toske je bila moja ispitna predstava na Akademiji i povod mom angažovanju u Bernu. Kada sam u Sarajevu prvi put slušala operu, tamo, na pozornici, sve mi je bilo lepo, samo sam se čudila zašto svi pevaju…
MILOŠ JEVTIĆ
Kakav je bio muzički i uopšte umetnički život Beograda, pa i Sarajeva, u godinama kada ste bili đak? Koji su umetnici najviše privlačili Vašu pažnju? Koje događaje iz tog perioda i danas pamtite? Recite nam i to kako ste kao đak muzičke škole Stanković u Beogradu zamišljali svoju budućnost?
BAHRIJA NURI-HADŽIĆ
Dok sam bila u Sarajevu, redovno sam pohađala muzičku školu bračnog para Mađejovski – on je bio kompozitor i violonista, ona profesor klavira. Prvu godinu učila sam u muzičkoj školi Stanković u Beogradu. Ivanka Milojević, moj prvi profesor pevanja u Beogradu i njen suprug, dr. Miloje Milojević, kompozitor, teoretičar i muzički kritičar, uveli su me u muziku, otvorili vrata u svet muzike. Kada sam počela da učim pevanje, želela sam opet, kao u detinjstvu, da budem glavna. Tada nisam mogla ni da predpostavim šta to ustvari znači i šta sve treba učiniti da se do toga dođe.
MILOŠ JEVTIĆ
Rekli smo na početku da ste kao državni stipendista upućeni u Beč, kod profesora Th. Iderhammera, učite pevanje… Kako ste se opredelili za pevanje, za karijeru operske umetnice, što u to vreme, barem u našoj sredini, nije bilo sigurno, da ne kažemo popularno zanimanje? Takođe, zašto ste odabrali Beč za svoje studije? Kako se tada učila, slobodno rečeno, operska umetnost? Koji su Vam zadaci, koje ste dobijali od profesora, bili poseban izazov?
BAHRIJA NURI-HADŽIĆ
Na moju sreću imala sam roditelje koji su i sami voleli muziku. Oni su me podržavali da se opredelim za pevanje. Za moje studije odabrala sam Beč. U to vreme Beč i Prag bili su centri evropskog muzičkog života. Posebno Beč – za pevanje. U vreme mojih studija na Akademiji, učilo se sve što se i danas uči. Isti predmeti, isti zadaci. Uloge sam počela da obrađujem s profesorima pevanja i režije bile su za mene pravi izazov.
MILOŠ JEVTIĆ
Da li ste uspevali, s obzirom na velike obaveze na Državnoj akademiji, da pratite bogati i evropski reprezentativan muzički i umetnički život Beča? Po čemu je Beč bio bogatiji zanimljiviji i raznovrsniji od Beograda?
BAHRIJA NURI-HADŽIĆ
Ja sam tada ostavila Beograd u kojem sam već doživela mnoge radosti i prisustvovala izvođenju velikih umetničkih ostvarenja. Tada su u Operi repertoar nosili veliki ruski operski pevači, koji su, ustvari, dali pečat i takoreći osnovali beogradsku Operu. To su: Ksenija Rogovska, Liza Popova, Evgenija Valjani, Volevac, Lav Zinovjev, Georgi Jurgenjev, Pavle Holadkov, Popov i drugi. U beogradskoj drami su tada bila najveća glumačka imena. Sećam se Milorada Gavrilovića, Dobrice Milutinovića, Žanke Stošić, Aleksandra Zlatkovića i drugih. Od naših umetnika u Beču stalni član Opere je bio basista Nikola Zec. Bila sam u to vreme mlada i nisam mogla da ocenim koja je opera bila veća ili bolja, ili značajnija. U Beču, a i u Beogradu, bio je to najviši nivo, pa verujem da bih i danas, s ovim iskustvom, isto mislila.
MILOŠ JEVTIĆ
Kako je došlo do Vašeg angažovanja u Bernskoj operi? Kako ste pristupili svom prvom angažmanu? Da li ste, kako se to obično kaže, imali početnički strah? Uostalom, koji je bio Vaš prvi pevački zadatak u Bernu? Kojim ste sve kreacijama ispunili te tri bernske godine? Kako su Vas primili – kolege, publika, kritika?
BAHRIJA NURI-HADŽIĆ
Na ispitnoj predstavi na bečkoj Akademiji pevala sam odlomke iz Devojke sa zapada i Toske. Toj predstavi prisustvovao je i direktor Opere iz Berna. Angažovao me je na tri godine. Bila sam mladodramski sopran. Prva partija mi je bila Toska. Pravo da Vam kažem, nisam se plašila – bila sam isuviše mlada da shvatim značaj zadatka, a i nedovoljno odgovorna. Tada, mislila sam da sve mogu. To je, uostalom, i odlika mladosti. Primili su me izvanredno, i publika, i kritika i kolege. To mi je dalo poleta, ulivalo veru, donosilo radost… Nije onda ni čudno što sam za te tri godine u Bernu otpevala preko 40 partija. I sada se uplašim kada se toga setim.
MILOŠ JEVTIĆ
Najveći deo svoje karijere posvetili ste beogradskoj operi… Kako Vas je prihvatio i razumeo Beograd? Kakva je tada bila beogradska opera, mislimo i na ansambl i na repertoar? Koji su Vam zadaci odmah, i uopšte, bili poverivani? Sa kojim ste kolegama i direktnije najviše i najradije sarađivali? Koji Vas je repertoar najviše zadovoljavao? Uopšte, čime se, prema sopstvenom osećanju, odlikuje Vaš beogradski period?
BAHRIJA NURI-HADŽIĆ
U Beograd sam došla kao mlada, ali već vrlo zrela pevačica. U Bernu sam otpevala ceo repertoar mladodramskog faha. U beogradskom pozorištu debitovala sam rolom Salome. Tada se u Beogradu dešavalo nešto neshvatljivo za današnje vreme. Javnost je podigla glas protiv postavljanja spomenika nagog Pobednika na Terazijama, kao i protiv opere Saloma u Narodnom pozorištu. Golotinja, tada, nije smela da bude javna. I sve zajedno, ta kompleksna opera na biblijsku temu, sa izvanredno oblikovanim muzičkim likovima, naročito lika same Salome, koja je morala da bude vrhunska pevačica, glumica i igračica, za pisanje štampe koja je pratila zbivanja oko te predstave, sve to je podizalo temperaturu, dovodilo publiku do nestrpljenja, da taj spektakl što pre vidi, čuje i doživi. I, šta da Vam kažem, redovi i redovi za ulaznice, a ja sam pevala i pevala, igrala i igrala, i nikad nisam otkazala, i sama zanesena svim tim zbivanjima. Po jednodušnoj oceni ondašnje kritike i publike, bio je to pravi muzički doživljaj. Posle Salome, sledio je moj veliki repertoar Aida, Figarova ženidba, Travijata, Verter, Tais, Jevrejka, Andre Šenije, Otelo… Toliko toga je bilo. Moj beogradski period odlikovao se sve samim velikim predstavama. Pevala sam u jednom divnom ansamblu, čini mi se da je svaki pevač bio zvezda. To su bili: Milorad Jovanović, Nikola Cvejić, Zlata Đurđenac, Anita Mezetova, Zdenka Zikova, Melanija Bugarinović, Nada Stajić, Žika Tomić, Josip Rijavec, Stanoje Janković, Žarko Cvejić, Mario Šimenc, Krsta Ivić, Dragi Petrović, Stanislav Drabik i drugi, a dirigenti Stevan Hristić, Predrag Milošević, Krešimir Baranović, Lovro Mitačić i Pordes. Ako se trenutno nisam setila svih, biće mi veoma žao. Nije nikakvo čudo da su, sa ovakvim pevačkim zvezdama predstave bile na najvišem nivou. Ali ono čime je taj ansambl mogao da se ponosi bili su zadivljujuće drugarski odnosi među pevačima. U svakom momentu, bili smo spremni da jedan drugome pomognemo, da predstave budu na što je moguće višem nivou. To vreme publika i danas pamti. Ne samo pevači i dirigenti, nego i orkestar i hor, svi smo nekako zajedno disali. U mom najvećem usponu došao je Drugi svetski rat. Kada sam, posle pauze od nekoliko godina, ponovo došla u beogradsku operu, zahvaljujući upravi Bogdanović, Đoković, Dansi, imala sam zadovoljstvo da pored već pomenutih dirigenata , nekoliko svojih uloga otpevam pod palicom Oskara Danona, i u ansamblu sa novim, mladim snagama, na čijem čelu su bili danas veliki umetnici Miroslav Čangalović, Radmila Bakočević, Valerija Hajbalova, Biserka Cvejić, i posle, Milka Stojanović i mnogi drugi odlični pevači.
MILOŠ JEVTIĆ
Pored stalnih anganžmana u Bernu, Beogradu i drugim operskim centrima, gostovali ste na svim većim operskim scenam. Šta su Vam značila ta gostovanja? Da li ste u pozivima videli priznanje za postignuto ili podsticaj za nove stvaralačke poduhvate? Takođe, da li ste se, opredeljujući se za neka gostovanja, više rukvodili repertoarom ili ansamblom s kojim ćete pevati? Koja su Vam gostovanja ostala u trajnom sećanju?
BAHRIJA NURI-HADŽIĆ
Još dok sam bila u Bernu, gostovala sam i u drugim operama u Švajcarskoj, kao i u mnogim operama u Nemačkoj. Bila sam gost Nemačke opere u Pragu, gost na festivalu u Gracu, gostovala sam i u Folkskameri, u Sofiji, Instanbulu, Aleksandriji… Išla sam tamo gde su me pozivali.
MILOŠ JEVTIĆ
U Vašoj umetničkoj biografiji, posebno mesto pripada svetskoj premijeri Bergove opere Lulu, u kojoj ste tumačili naslovnu ulogu. Bilo je to 1934. godine u Cirihu… Kako ste doživeli taj svetski događaj? Da li Vas je poziv na učešće na tom velikom spektaklu iznenadio, obradovao i učinio odgovornim?
BAHRIJA NURI-HADŽIĆ
Lulu – bio je to neopisiv događaj. To je dramska uloga sa ogromnim zadacima. To je neobična ličnost. Taj lik se morao pripremati sasvim drugačije od ma koje operetske partije pre toga. Muzički preteška, moderno pisana, glasovno vrlo komplikovana. Ona je, u stvari, izrazita visoka kolaratura, jedan ogroman raspon, s neuobičajenim pijanismima. Upravo o mojim pijanisimima danas pišu kritičari kada govore o izvođenju opere Lulu. Sećam se, kada je pala zavesa, nastao je tajac, a onda opšti delirijum od aplauza. Imam sačuvane kritike štampe sa tog festivala, pogledajte, to su sve sami komplimenti, i meni je neprijatno da o tome govorim. U samoj operi Lulu nosi vrhunski zadatak. Ako propadne nosilac uloge Lulu, propada i cela opera. Dakle, sve se to moralo savladati. Čini mi se, kada danas na sve to gledam, da onda nisam bila svesna čega sam se poduhvatila. Povrh svega, to je bilo prvo svetsko izvođenje te opere. Na toj premijeri, našli su se svi veliki dirigenti, kompozitori, Pjetro Maskanji i Darius Milo, na primer, kao i kritičari iz celog sveta. A ja sam tada imala samo 33 godine i sreću da sve to doživim. Želim da Vam kažem da je rat stao na put daljim uspesima te opere. Ona je doživela svoju renesansu pre desetak godina i mogu reći s ponosom da se pri svakom novom postavljanju te opere pominje moja kreacija. Na primer, u Pariskoj, Franfurtkskoj i Hamburškoj operi, u programima o Lulu, pišu o meni, i prvom izvođenju u Cirihu, 1937. godine.
MILOŠ JEVTIĆ
Mislimo da se sledeće pitanje nameće kao prirodan nastanak dosadašnjeg dijaloga… To je pitanje o Vašem poimanju muzike i opere. Šta Vam predstavlja muzika, opera, umetnost uopšte?
BAHRIJA NURI-HADŽIĆ
Muzika je deo mene, deo mog života. Bez nje ne bih mogla da egzistiram. Onaj ko u sebi nosi umetnost, mora da je izražava. Ne mora mu niko reći da je umetnik, on čak nekad ni ne zna šta je to umetnost, ali on svoj talenat mora izražavati, on crta, piše, slika, svira, peva, veze… Šta su oni brojni umetnici otkad postoji čovek? Umetnost se ne mora učiti, ali se njome mora baviti onaj koji je rođen sa talentom, kako se to obično kaže. Učenjem i usavršavanjem umetnik postaje još i majstor svog posla. Ali, bez talenta, bez onoga što se rodi sa čovekom, nikakvim učenjem se ne može postati pravi umetnik.
MILOŠ JEVTIĆ
Slobodni smo da ovoga puta ponovimo ono što je više puta izrečeno i što je, u stvari, poznata činjenica naše muzike i istorije. Vi ste veliki pevač? Koliki je udeo talenta, a koliko rada? Uostalom, kako nastaje jedan operski lik? U kreaciji uloge, kakav je uticaj sopstvenog umetničkog stava, a kakav, opet, dirigenta i reditelja? Da li reakcije kritike mogu da utiču na život i rast jedne uloge?
BAHRIJA NURI-HADŽIĆ
Veliki pevač je isto što i veliki glumac, ili veliki slikar, pisac ili kompozitor. O dometu u umetnosti odlučujuća je osobenost ličnosti. To da li je neko veliki umetnik ili nije , odrediće publika, odnosno gro publike. Veliki pevač, veliki glumac, veliki umetnik mora pretočiti sebe u slušaoca i gledaoca. Mislim, tako nekako, to je onaj fluid koji zrači iz umetnika. Ja sam učila na ovoj maksimi – u umetnosti talenat je jedan, rad je nula, a zajedno su deset. Operska uloga je kombinacija glumačkog i pevačko-muzičkog izraza. U kreiranju operske uloge zajednički treba da rade pevač, reditelj i dirigent. Ko će dominirati u tom zajedničkom radu, zavisi od snage pojedinog umetnika. Što se mene lično tiče, volela sam glas kritike, dobronamerne i stručne. Prihvatala sam ono što je dobro za lik koji tumačim. Moram da kažem da su mi beogradski kritičari bili i potvrda i podsticaj. To su bili veliki znalci muzike. Pomenuću neke od njih. To su bili: dr. Miloje Milojević, Petar Krstić, Kosta Manojlović, Branko Dragutinović, Cana Klajn, Mihajlo Vukdragović. To su bili stručni ljudi, vrlo strogi. Ali, ako im se nešto sviđalo, znali su da se oduševe. Bili su to emotivni kritičari.
MILOŠ JEVTIĆ
Na raznim operskim scenama tumačili ste više likova…. Da li možda znate koliko ste likova tumačili i koliko puta ste izašli na scenu? Takođe, da li bi ste mogli sada, sa dovoljno vremenske udaljenosti, da sačinite neku vrstu antologije svojih uloga? Postoji li možda među njima neka uloga koju najviše volite ili najviše cenite? Takođe, postoji li uloga, jedna ili više, koja je, prema Vašem osećanju, najpotpunije izrazila Vaše umetničke mogućnosti? Uostalom, postoji li uloga koje niste tumačili – a želeli ste?
BAHRIJA NURI-HADŽIĆ
Tumačila sam oko pedeset likova. Pevala sam mnogo, a koliko puta u celoj karijeri, to ne bih znala da kažem. Ako je to antologijski izbor, zadržala bih se na ovim ulogama: Aida, Tais, Mirtokle (Mrtve oči), Grofica (Figarova ženidba), Elizabet (Tanhojzer), Saloma, Lulu,Dezdemona (Otelo), Leonora (Trubadur), Oktavan (Kavaljer s ružom). Volela sam svaku ulogu koju sam kreirala. Najviše sam pevala Aidu, Salomu i Groficu u Figarovoj Ženidbi. Mislim da sam najveći domet postigla u Aidi, kao Elizabet u Tanhojzeru, i kao Lulu. Te su mi uloge bile i najveći izazov. Kada sam pevala Lulu, došao mi je u garderobu slavni dirigent Erih Klajber i predložio mi da pod njegovom palicom pevam Karmen. Dešavalo se da se soprani ogledaju i u toj ulozi. Mene je ta ideja zaokupirala i sigurno bih se punim mladalačkim žarom uletela u taj eksperiment da me, opet, nije omeo rat.
MILOŠ JEVTIĆ
Pevali ste – to je očito i iz dosadašnjeg razgovora – pred najbiranijom publikom čuvenih operskih i koncertnih dvorana, ali i pred radoznalom, često neukom publikom malih i manjih mesta. Koja Vas je publika najbolje razumela? U stvari, kada publika podstiče, a kada – i da li uopšte ima takvih slučajeva – obeshrabljuje? Takođe, šta znače aplauzi, i oni na otvorenoj sceni, i oni posle poslednje note i arije? Da li je možda nekada bilo nesporazuma sa publikom?
BAHRIJA NURI-HADŽIĆ
Publika je deo predstave. Ona je umetniku na sceni glavni oslonac. Publika može umetniku da pomogne, ali može i da ga sruši. Za vreme predstave publika učestvuje pasivno, ona sluša, i manje ili više se ne slaže sa onim što se pred njom izvodi. Do onog momenta kada dolazi u euforično stanje i počne da aplaudira. To je trenutak njihovog aktivnog učestvovanja u predstavi. Taj momenat, taj aktivni izraz publike, za umetnika je upravo ono što on čeka – odobravanje, ushićenje. To je onaj pravi spoj izvođača na sceni i slušalaca u gledalištu. To je onaj trenutak za koji se živi i koji se ničim drugim ne može zameniti. Hoću da kažem da se umetniku nikad ne može materijalnim sredstvima nadoknaditi ono što on ulaže – svoj talenat, svoje emocije, svoje srce, svoj život. Aplauzi publike su jedina i prava nadoknada. Nikad nisam doživela nesporazum sa publikom.
MILOŠ JEVTIĆ
Kako ocenjujete razvoj operske umetnosti u Jugoslaviji? Koje su ličnosti prema Vašem osećaju i saznanju, najautentičniji graditelji naše operske i muzičke istorije? Koji su, opet, umetnici danas najsvestraniji izraz kontinuiteta? Kako vidite današnju opersku scenu u Beogradu i Jugoslaviji? Da li je savremena operska umetnost u našoj zemlji bar približna, po svojim vrednostima, današnjoj svetskoj operi?
BAHRIJA NURI-HADŽIĆ
O razvoju operske umetnosti u Jugoslaviji ne bih mogla da govorim. Ono što u Beogradu vidim i što čujem i vidim na televiziji i slušam preko radija, ne bi bilo dovoljno da odgovorim na ovo pitanje. Uostalom, ja se time i ne bavim. Ja samo uživam u onome što je lepo, što je dobro. A dobroga i lepoga ima mnogo.
MILOŠ JEVTIĆ
Kakvo je značenje opere danas? U čemu se ogleda neodrživost mišljenja da je , u sadašnjim uslovima, opera u krizi? Zašto, po Vašem mišljenju, opera nije samo umetnost prošlih vremena? Ustvari, kakva je budućnost operske umetnosti?
BAHRIJA NURI-HADŽIĆ
Po mome mišljenju, opera nikada nije bila u krizi, i neće biti u krizi. U krizi mogu biti pojedini ansambli bez dobrih pevača, pojedini orkestri bez dobrih muzičara, pojedine operske kuće bez dobrih dirigenata, režisera, i bez dobrog rukovodstva. Ali tamo gde su se sakupili pravi umetnici, gde je nivo izvođenja na visini – tamo će biti i publike, one prave, koja voli muziku, pevanje, opersko izvođenje.
MILOŠ JEVTIĆ
Kako se kao umetnik operske scene odnosite prema drugim umetnostima? Da li, recimo, teatru, književnosti ili slikarstvu, prilazite kao saučesnik jednog drugog umetničkog čina ili kao deo publike? Uostalom, da li ste u nekoj od tih umetnosti nalazili i podsticaj za svoje stvaralaštvo?
BAHRIJA NURI-HADŽIĆ
Sve grane umetnosti su mi bliske. Ceo moj život je upućen na umetnost. Literatura, slikarstvo, posebno scenografsko i kostimografsko, bili su deo mojih studija, ne mislim samo mladalačkih, isto i onih redovnih, uz svaku ulogu, uz svaki lik. Ipak ću reći nešto o čemu retko govorim – dve godine sam studirala slikarstvo na slikarskoj akademiji, kod profesora Đoke Jovanovića vajara, i Ljube Ivanovića, slikara. Napustila sam tu akademiju najverovatnije što nisam imala talenta za slikarstvo. Ipak, to je ostavilo dubokog traga u meni. Slikarstvo me i danas privlači i redovno posećujem izložbe, kako starih majstora, tako i savremenih autora. Što se tiče podsticaja, verujem da je svako pravo umetničko delo ili umetnička interpretacija – podsticaj umetniku za dalje stvaralaštvo. Dobra knjiga, izložba, koncert, to su doživljaji koji nas uzdižu, koji nam daju elan, koji u nama samimama izazivaju želju za savršenijim izrazom.
MILOŠ JEVTIĆ
Vi ste – ako se za umetnika uopšte tako nešto može reći – u penziji. Recite, prvo, da li umetnik može da bude u penziji? Ustvari, kako danas održavate kontakt sa operskom umetnošću? Uopšte, čemu sada poklanjate svoja interesovanja?
BAHRIJA NURI-HADŽIĆ
Moj život je bio veoma bogat, i radom, i doživljajima i emocijama. U ovom trenutku, on nije bogat profesionalnim radom, ali je bogat doživljajima i emocijama. Ja znam da slušam i dok slušam nisam pasivna. Ja znam isto tako da gledam, pa mogu tako umetnost da doživljavam. Ja znam da uživam u prirodi, i to me ispunjava vrhunskim emocijama. Šta je to penzioner – ne znam?
MILOŠ JEVTIĆ
I poslednje pitanje, gospođo Nuri-Hadžić, posvetili bi smo umetnosti, muzici… Da li muzika dovoljno i na pravi način koristi svoj univerzalni jezik u zbližavanju i humanizaciji ljudi? Takođe, na drugoj strani, da li se današnji čovek, s obzirom na sve civilizacijske pogodnosti i sve agresivnije distrakcije, na najkorisniji način bogati na lepotama muzike i umetnosti uopšte? Kakva je, zapravo, budućnost druženja čoveka i muzike?
BAHRIJA NURI-HADŽIĆ
Verujem da je muzika, upravo zbog svog univerzalnog jezika, najbolji most u razumevanju među narodima. Ne mislim da su savremeni mediji zapreka širenju muzičkih umetnosti. Naprotiv, savremenom čoveku su sva vrata otvorena da čuje svuda, na svakom mestu, muziku, i onu vrhunsku, i onu koju ružno zovu šund. Čemu će se nove generacije privoleti, zavisi od mnogo činilaca. Ja bih samo svakom mladom čoveku mogla da poželim da pored svojih hitova i muzike zaglušene električnim pojačalima, nađe vremena da sluša muziku koja će ga smiriti i nadahnuti na pravi rad. Na toj, klasičnoj muzici, podizali su se najveći duhovi kroz vekove. Verujem da će tako biti uvek.
Beograd 1980.
Preuzeto iz časopisa za književnost, umjetnost i kulturu Sent, br. 32-33, Novi Pazar