S ovih stranica u vas gleda pet tisućljeća. To što se u tih pet tisućljeća dogodilo na površini to je sačuvala svjetska povijest; prokleta povijest ratova, gladi, revolucija, propasti naroda, krvoprolića. Ali nije to jedina povijest. Ispod i iza postoji blagoslovljena povijest umjetnosti, religija, filozofija i pjesništva. Ova druga je ona istinska. Tekst istinske melodije ljudskog bitka nisu jadikovke i proklinjanja, ludovanja i samrtni hropci propalog Babilona, poraženog Egipta, dekadentnog Rima i Bizanta, nego ono nijemo znanje, koje su sačuvale piramide, grčki kipovi, kineski hramovi i meksički gradovi. Naš pravi bitak je u tome što stvaramo a ne u tome što rušimo. U tome što ostane, a ne u tome što je prolazno. Ali nema blagoslovljenije, veće, vjernije i istins6kije, zvučnije, dublje povijesti od pisane riječi. Riječ je istinski tekst bitka, zbiljski sadržaj, smisao i odgonetka cijele povijesti.
Tko ovu knjigu uzima u ruke, nehotice pita, može li se uočiti razvoj tijekom tih pet tisućljeća o kojemu toliko govore? Ili imaju pravo oni koji tvrde da napretka nema i da je čovječanstvo uvijek stajalo na istom mjestu i uvijek će stajati na istom mjestu. Čitatelj će pri prvom listanju knjige dobiti jasan utisak da se ne može govoriti o nikakvom napretku. Prije četiri tisuće pet stotina godina jedan je nepoznati pisac u Egiptu napisao Jadikovke čovjeka umornog od života ali netko drugi je to mogao napisati i jučer. A forma pak? Forma Su Kinga je moderna, mnogo modernija od forme u izvjesnom smislu arhaičnog Walta Whitmana koji je živio jučer. Velike se teme ljudskog bitka nisu promijenile. Uvijek je riječ o istome: kod Lao Tsea, Origena, Majstora Eckeharta, Emersona. Čovječanstvo je upravo po tome čovječanstvo što su sve teme njegova bitka vječne.
Nema napretka, nema razvoja; ali ipak ima. Postoji neka tajanstvena preobrazba, što se može pratiti skoro u korak, nešto neizrecivo, sporo, posve sporo rasplitanje i približavanje okončanju. Bilo bi pretjerano to zvati napretkom ili razvojem, naročito u smislu u kojem to danas čine; to se već i zbog toga ne može jer nema nikakva vanjskog opipljivog znaka. Ljudski bitak danas nije savršeniji nego što je bio kad su na egipatskom jeziku napisali iskonske riječi koje su navedene u ovoj knjizi. Na površini se ništa nije promijenilo; ali ispod površine krećemo prema nečemu. O tom napretku uzalud ispitujemo prokletu povijest; ne umije odgovoriti. Čovječanstvo je prije pet tisuća godina stajalo na istom mjestu i nikad neće stajati na drugom mjestu. Prokleta povijest ne poznaje promjenu, razvoj, samo besmislenu gužvu. Žuri se na mjestu. Ali u blagoslovljenoj povijesti može se svakako prepoznati osobito kretanje, nepriznato ali neposredno iskustveno.
U izvanjskostima ljudski je život bio uvijek kao danas: glad, rat, zbrka, bolest, sukob, bijeda, patnja. Ali ispod izvanjskosti, u toj mističnoj preobrazbi, što je zovemo blagoslovljenom povijesti, otada otkad su prve riječi ove knjige zapisali prošlo je pet tisućljeća. Možda pojedinačno nismo više — cjelina je ipak više. Nekako je mekša i slađa, prhkija i topivija, gušća i vatrenija. Zrelija. Sve je teže živjeti i sve je teže rastati se od života. Dok se pojedinačni ljudi u ozbiljnosti svojih vrijednosti i ideja ništa nisu promijenili, cjelina ljudskog postojanja ispod površine, u dubinama, u zbiljskoj povijesti čovječanstva približila se stvarnom cilju. To što zovemo blagoslovljenom poviješću nije drugo nego stalno neprekinuto uzdizanje bitka, nezaustavljivi put čovječanstva prema proslavi. U tom procesu svaki kasniji trenutak je viši od prijašnjeg; svaka godina je očito viša od prijašnje. Od zapisa Tabulae Smaragdine Hermesa Trismegistosa prošlo je pet tisućljeća. Od toga je vremena čovjekov bitak prešao pet tisuća milja prema svom konačnom cilju. O prevaljenom putu vanjska povijest ne daje nikakvu sliku, niti zna dati, niti može dati. Prijeđeni se put može prikazati samo simbolički. Simbolički — glazbeno. Glazba je tajna pomoću koje shvaćam kako umijem uz iste teme čuti uvijek nešto drugo. Teme koje se mogu čuti su uvijek iste, uvijek će ostati iste i nikad se i ne mogu promijeniti; ali uvijek i nanovo u drugom tonalitetu, pojavljuju se uvijek u drukčijoj varijaciji, u drukčijoj ritmičkoj formuli i mjeri: stalno u sve novim i novim inverzijama, kombinacijama, uz drukčiju pratnju, u drugim frazama, drukčije harmonizirane — i dok se fuga milijarda fraza svečano valja prema konačnom raspletu i dok stalno raste očekivanje i napetost i uzbuđenje je sve veće, glazba sa svojim osobitim sugestivnim sredstvima daje naslutiti konačni korak, umije uputiti na izjednačenje, daje naslutiti krajnji cilj i pripremu za njega. Do odgovarajuće faze svjetske povijesti možemo doći samo putem iskustva glazbenih simbola. Samo putem glazbenih simbola možemo doznati da ljudski bitak ne napreduje i ne razvija se, nego se na tajanstven način u neprestanoj transformaciji poput vira vrti i u sebi kuha konačno rješenje. Samo glazba daje naslutiti da se promjena ne može mjeriti, jer se ne zbiva u ravnoj liniji nego po redu brojeva; ali ne na temelju datuma, nego po aritmetičkoj progresiji skrivenoj u glazbi. Tijekom vremena ni pojedinačni čovjek ni čovječanstvo u cjelini nisu postali pametniji, ni bolji, ni sretniji, ni inteligentniji. Postali su zreliji. Novalis kaže: “Čovjek ne čini drugo nego se neprestano vraća kući.” Ni čovječanstvo ne čini drugo. Našem konačnom stizanju kući bliži srno pet tisuća godina.
Cijela golema simfonija zapravo ima jednu glavnu temu. Tema je beskrajno jednostavna. Cijela je samo to: postati čovjekom. — Kao da nitko od nas još nije čovjek. Kao da samo želimo biti ljudi, i kao da živimo samo od predujma našeg pretpostavljenog ljudskog bitka. Osobita bića! U konačnom raskidu sa životinjskim i duhovnim svijetom, sami, živimo u sebi, srodstvo ne držimo ni prema dolje ni prema gore, ali to biće koje je u dubini naših srdaca čovjek nismo uspjeli dostići i ozbiljiti. Nitko od nas ne živi za danas, i danas, i u trenutku. Svi danas živimo sutra — sutra: prekosutra. Svoju sudbinu bacamo u budućnost: vjerujemo sutra ćemo stići tamo gdje će se konačno moći zbiljski živjeti. Jer nitko ne misli ozbiljno da je to što danas radi život pune vrijednosti. Ugrađeni smo u neprestanu žurbu i brigu prema nedostignutom ljudskom bitku. Ništa nas ne zadovoljava, ništa nas ne smiruje, ni osjetilni užitak, ni bogatstvo, ni slava, ni moć. Treba nam pravi bitak; hoćemo postati pravi ljudi. Ljudsko srce oplođeno vlastitom slikom nebrojenih tisućljeća trudno je i bremenito: sobom. Već užasni niz godina želi roditi sebe, nemjerljivom mukom i potresnom upornošću. U tome što se dosad dogodilo to je jedino važno; u tome što će se dogoditi to je jedino zanimljivo; to je ono što me u drugom čovjeku zanima; to je u knjizi, u kipu, u glazbi jedino privlačno. To je ono što u riječima hoću čuti – to i ništa drugo. Sve drugo je dosadno, nezanimljivo, ravnodušno i nebitno. Predmet knjige je ta briga, ta bremenitost, ta upornost, taj jedini važan i jedini zanimljiv događaj; oni su predmet i sadržaj knjige, ljepota i ozbiljnost, veličina i uzbuđenje. Ova žilava krtica-simfonija, ova fenomenalna mahnitost i sveta strpljivost: naprijed, naprijed gore, gore, uvijek samo prema gore, konačno se roditi, gladovati, kopati zemlju, mahnitati, stiskati zube, tko kako zna, i kako hoće.
Predmet knjige je velika simfonija života čovječanstva, glazba koja zvuči ispod površne povijesti, blagoslovljena zbiljska glazba ljudskog bitka čija je jedina želja i cilj, jedina tema i strast: biti čovjek, zbiljski i istinski čovjek, i ljudski živjeti.
Toliko o predmetu ove knjige. Ali sad je potrebno govoriti i o tome kako treba čitati ovu knjigu. Knjiga nije roman koji počinje na početku i završava na kraju, nego svakom svojom rečenicom iznova počinje i iznova se završava. Upravo radi toga knjigu treba listati, i treba je početi tamo gdje se otvori. Nije preporučljivo čitati više od tri stranice odjednom, ali je neizostavno potrebno svaki se dan baviti jednom rečenicom. Neprikladnije vrijeme za to je rano ujutro ili kasno navečer. Tekstovi knjige, naime, nisu slučajni lijepi citati, čak ni mudra učenja, nego: objekti meditacije. Tokom svoga života čovjek pročita mnogo tisuća knjiga, najveći njihov dio u roku od tjedan dana zaboravlja. Tokom života čovjek vidi i čuje tisuće slika, glazbenih djela, kipova i krajolika, a ima ih deset-dvadeset-trideset koji ga prate dulje vremena poput prijatelja ili drage. Čovjek u svom životu nađe posve mali broj takvih misli od kojih se nikad ne odvaja. Tisuće slika ili knjiga svakodnevna su hrana koja je time što je pružala jedno vrijeme radost obavila svoj zadatak. Tih deset-dvadeset-trideset slika ili glazbenih djela ili pjesama koji čovjeka prate dulje vrijeme vjerni su životni partneri. Onaj posve mali broj misli od kojih se ne rastaje, koje su u svako doba predmet razmišljanja, vječni i neiscrpni izvor, ideje vodilje: to je objekt meditacije. Objekt stalne kontemplacije svaki je put nanovo objekt potresnog čuđenja. Čovjek ga nauči primjenjivati na stotinu načina, umije ga gledati satima, kao istočni asketi mandalu. Kao mistici velike simbole svijeta: zvijezdu, krug ili trokut. Meditacijski objekt je slika, ili misao, koji se uvijek vraća u čovjeka, koji je uvijek u novom i novom obliku, ali uvijek na svojevrstan način umije ostati isti. Umjetnost je prepuna takvih objekata. Nije nužno da su remek-djela. Takav je objekt npr. Dürerova Melankolija ili njegov Ritter, Tod und Teufel. Takvi su neki Michelangelovi Proroci i Sibile. Takav meditacijski objekt je tema sudbine u V. Beethovenovoj simfoniji ili dionizijska tema scherza IX. simfonije. Takvi su većina Van Goghovih auto-portreta i Velazquezovih dvorskih luda. Tu se čovjek neposredno povezuje s genijem ljudskog bitka.
U ljudskom životu odabir meditacijskog objekta je najosobnija djelatnost. I jer je toliko osobna, a nužno mora biti osobna, ne podnosi nikakvo uopćavanje i elaboriranje teme te se može nastaviti samo ubacivanjem osobnih doživljaja.
Ne stidim se priznati da je među mojim osobnim meditacijskim objektima jedan od najstalnijih Venera Willendorfska, ta mala, grda, čudovišna skulptura žene, veličine šake, spomenik neolita[1]. Mnogo me više zaokupljala od Venere Milonske ili bilo koje druge žene savršenog oblika. Bezmjerno više sam doznao od nje o ženi, o majci, o tvari, o svjetskoj majci, o svijetu, o sebi, o ljepoti, o plodnosti nego od bilo koje klasične skulpture. Taj se kipić nikad ne javlja u meni a da ne kaže nešto bitno, i tokom godina moja veza s njim je postala tako jaka, i za mene je on živo središte misli i doživljaja koje ne bih mogao iscrpsti ni u knjizi od pet stotina stranica.
To je priroda svakoga istinskoga dobro odabranoga meditacijskog objekta. Tokom godina taj objekt uslijed neposredne veze zadobiva čudesnu ulogu. U svako je doba za moju kontemplaciju gotov predmet, daje mi se, brižno sačuva sve što o njemu mislim i svaki se put pojavi u novoj interpretaciji.
lmao sam hrpu rečenica koje sam, poput slika Venere Willendorfske, Michelangelovih Proroka i Beethovenovog scherza, čuvao kao meditacijske objekte. Takva je bila rečenica Roberta Browninga: God’s in his heaven — All right with the world. Kad god sam meditirao nad tom rečenicom, bilo u vlaku, ili kod kuće prije spavanja, ili na obali mora ležeći na suncu, uvijek me, svakom prilikom obuzimao osjećaj krajnje mirnoće: Bog gore živi na nebu – I na zemlji je sve u redu. Ovakav meditacijski objekt mi je bio sanskrtski Tat tvam asi (To si ti) ili Etad vai tat (To nije drugo nego to). Takva je bila i Heraklitova rečenica Hen panta einai (Sve je jedno). Takva je Ruysbroekova rečenica: Taj koji mnogo zna, a to ne živi izgubljen je.
Jedan moj meditacijski objekt ima osobitu priču. Hȏrderlin piše: Wo aber Gefahr ist, zächst das Rettende auch (Tamo gdje raste opasnost, približava se izbavitelj). Kad sam to prvi put čitao, odmah sam zapisao i znao sam da sam opet našao takvu misao koja će me svakodnevno potražiti i vjerno stajati do moje smrti kao model za moje pridodane ideje. Često i prodorno sam se njome bavio i onda sam jednoga dana pročitao kod nekog srednjovjekovnog autora: U kolikoj mjeri se približavaš Bogu u tolikoj mjeri ti se približava Sotona. Ta me misao toliko zaprepastila da sam zaboravio zapisati autora i mjesto gdje sam je našao. Potpuno me zbunila. Eto, kakva čudesna asimetrija prema Hȏrderlinovoj misli! On kaže, kad je opasnost, približava se izbavitelj, a ovaj pak, koliko se približavaš Bogu, toliko ti se približava đavo. Dva su se objekta povezala. Nisam ih nastojao uskladiti. Meditacijski objekt ne služi tome da bi ga čovjek praktički iscrpio. Ne! Uopće ne! Tko tako misli potpuno krivo shvaća situaciju. Nije riječ o životnim idejama koje se bez daljnjega mogu primijeniti. Meditacijski objekt je stalni uporni predmet čovjekove unutarnje kontemplacije, magijska akumulacijska točka unutarnje više realnosti — tako nešto kao slika obožavanog bića u srcu mladog ljubavnika, ali još više kao slika idealne dame u srcu viteza. Svaki meditacijski objekt je velika i neprikosnovena zbilja Beatrice-svijeta.
I sad kad sam kraj Hȏrderlinove misli našao srednjovjekovnu misao, nastala je čudesno plodna napetost, odakle je opet potekao cijeli niz doživljaja: usred šetnje, u vlaku, dok sam sjedio u vrtu ili u ranojutarnjim satima u krevetu. I sad dolazi najneobičnije: u pismu apostola Jakova nalazim sljedeće: Približavajte se Bogu da bi se i on približavao vama. Eto! Već treća rečenica koja prividno kazuje isto, ali prividno i proturječi objema, možda ih na nekom nevidljivom mjestu i povezuje, makar i negdje posve drugdje i ne može se kontrolirati. Bio sam ushićen. Tri su se objekta skupila oko jedne točke i smjestila se razmjerno. Ako sad meditiram nad njima stojim između tri vatre i moja će se dubina vježbana na mislima utrostručiti. To je kao povezanost triju velikih zvijezda, elementarno opčinjavajući kozmički prizor koji me očarava kad god ga vidim. Primjer je to neiscrpnog bogatstva bitka koji je po sebi, bez obzira na značenje misli potresan.
Ne namjeravam ovdje govoriti o svim meditacijskim objektima. Cilj je reći: ova je knjiga prepuna takvih verbalnih rečenica koje su sve u najvećoj mjeri prikladne da postanu meditacijski objekti. Bilo da su pojedinačne, bilo skupljene misli jednog autora, ili centristički, poput kišobrana, po tri, četiri. Knjiga je priređena zato da pruži objekte, da ponudi stalne predmete kontemplacije za unutarnju realnost i da čovjekovo mišljenje nastoji kristalizirati oko određenih točaka. Knjiga služi tome da čovjeka uvjeri: Svoje snage ne treba koncentrirati samo oko vanjskih aspekata uspjeha, opstanka, bogaćenja, traženja užitaka nego i oko unutarnjih središta – i ta središta odmah valja i označiti. Svatko neka potraži tko je prikladan za njegovu osobnu sudbinu: Hermes, Drags-po-Iha-rje, Augustin, Goethe ili Carlyle. Možda netko drugi. Negdje će naći. Negdje mora naći. Ako je našao jednog, naći će ih još. Sve više. Nekoliko stotina rečenica knjige postat će sve neiscrpnije. Čovjek otkriva kakvo je blago našao time što uvijek ima unutarnji objekt za koji može vezati svoju pažnju. Glavni moment je stalnost. Meditacijski objekti mogu svoju snagu razviti tek tokom godina. Čovjek nauči da te objekte traži u slikarstvu, u kiparstvu, u glazbi, u velikim ljudskim uzorima. Tko je u stanju savladati svoju prirodnu lijenost napisat će nekoliko rečenica i stalno ih nositi u džepu, ispred popisa svojih primanja i izdataka, na prvoj stranici svojih zapisa, dok je prisiljen pola sata čekati medu neukusnim ljudima u nekom uredu, gledat će svoje bilješke i razmišljati o tome da: Što je gore, isto je što je dolje. Uvođenje ovakve životne prakse ne samo što udaljuje nepotrebnu razdraženost i nestrpljivost, nego ojačava čovjekov zbiljski život – blagoslovljeni život ispod površnog prokletog života. Rezultat se ne može predvidjeti. Čovjek prepozna to da nije potrebno strastveno juriti cijeli dan; čovjek može biti i spokojan i promišljen. Može biti i mudar.
Samo izuzetni ljudi mogu biti veliki slikari, pjesnici, kipari, glazbenici. Umjetničko je djelo vezano uz nadarenost. Mudrost nije. Mudrost ima samo jedan uvjet: svjesno pročišćen životni red.
Ova je knjiga u školi mudrosti udžbenik prvoga osnovnog razreda. Najprvi korak u smjeru po kojem hodaju autori knjige. Prvi je korak prepoznati krajnji cilj blagoslovljene povijesti: postati čovjekom, ispod površine proklete povijesti, vječno besmislene zbrke: prepoznati da nas konačno ništa, ali savršeno ništa, ne može zadovoljiti, ni osjetilni užitak, ni bogatstvo, ni slava, ni moć nego samo jedno: konačno na kraju biti čovjek.
Zbog toga u ovoj knjizi nije potrebno grupirati misli pod umjetne podnaslove kao: Bog — religija — ljubav — životna radost – ćudoređe – zajednica. Nije potrebno grupirati misli pod takve naslove koji tamo pripadaju samo po izvanjskosti. U svakoj riječi tih misli zajedno su unutra i Bog i ljubav, životna radost i ćudoređe, zajednica i osamljenost, gorčina i zanos, religija i grijeh, očaj i vedrina. Svaka je riječ religioznog srca u vjeri ćudoređa i žudnji zbiljske ljubavi žrtva Bogu na oltaru životne radosti. Redoslijed misli je na temelju njihovog vjerojatnog nastanka. Vremenski raspored postoji zbog toga jer simfonija ljudskog bitka zvuči u vremenu, i to je jedina vanjska realnost naše zbiljske povijesti. Počinje negdje u trećem tisućljeću prije Krista i traje sve do danas.
[1] Venera Willendorfska je iz razdoblja srednjeg paleolita – Aurignacien. (prim. prev.)
S mađarskog prevela: Jadranka Damjanov
Preuzeto iz: Anthologia humana, 2005, Sipar, Zagreb
