STRANE
Benjamine, čitalačka publika te je upoznala kroz roman Itake (Buybook, 2021). Istog je naziva i dramski tekst kojeg si napisao i postavio u nezavisnoj produkciji još 2017. Drugi te znaju kao glumca iz velikog broja predstava, kako domaćih tako i međunarodnih produkcija. Trenutno si zaposlen u Narodnom pozorištu Zenica. Kako balansiraš između svijeta glume i književnosti? Koliko su ti svjetovi slični, a koliko različiti? Na koji način se tvoja glumačka iskustva reflektuju u tvom pisanju, i obrnuto?
BENJAMIN BAJRAMOVIĆ
Postoji uvriježen stereotip o glumačkoj vještini kao pehlivanstvu, posebno u pozorištu. Čak i glumačke akademije insistiraju da gluma jeste metodična i zanatska, ali ne i cerebralna vještina. S druge strane, na pisanje se gleda kao na vještinu nužno intelektualnu, na pisca kao na samotnjaka odsječenog od svijeta. Govorim u opštim mjestima, naravno. U suštini, glumačka i spisateljska vještina jesu veoma različite, prvenstveno u vremenu. Govoreći o pozorištu, glumačko djelo, da ga tako nazovem, postoji u trenutku trajanja predstave i nestaje. Glumac će i sutra i prekosutra stvarati isto djelo ispočetka, ono će biti slično jučerašnjem, ali nikako isto. Piščevo djelo će ostati i, vjerovatno, ga nadživjeti. Glumcu je potreban drugi glumac i potrebna mu je publika u trenutku dok stvara. Pisac treba drugu vrstu koncentracije, osamu koja nije nužno izolacija od ljudi, već osamljenost sa bijelim papirom koji simbolizuje ništavilo. Pisanje je borba sa ništavilom. Za glumca ništavilo je prazna sala. Da ne duljim, pozicija u kojoj sam se našao, potraga za balansom između pisanja i pozorišta, za mene je blagoslov. U jednom pronalazim utočište od drugog i obrnuto. I gluma i pisanje bave se onim što Englezi zovu human condition, ljudskom sudbinom, ljudskom prirodom. Teatar mi je, u tehničkom smislu, pomogao u vladanju dijalogom, i, važnije, u pokušaju razumijevanja ljudskih postupaka i okolnosti koje ih navode da rade to što rade. Bez teatarskog iskustva sigurno ne bih ni pisao. I glumac i pisac polaze iz iste tačke, ali završe na različitim polovima.
STRANE
Roman Itake tematizira migraciju i generacijski doom, ako ga tako možemo nazvati. Šta je bila pokretačka snaga da se iznese jedan takav, rekao bih gust i beznadan narativ?
BENJAMIN BAJRAMOVIĆ
Roman „Itake“ proizašao je, prvenstveno, iz mog vlastitog dooma, pa tek onda generacijskog. Također, nedostajala je knjiga o tome, o problemima današnje Bosne, današnjeg Sarajeva. Slabo ko se, kojem god umjetničkom rodu da pripada, bavio time prije pet, sedam godina. Rat je bio i ostao naša omiljena tema. Mnogo je knjiga, filmova i predstava o ratu koje od čitalačke i gledalačke publike zahtijevaju apsolutno poštovanje i pijetet, kakvog god da su kvaliteta. I dan-danas se masa tih knjiga i djela proizvodi, iako se ta tema odavno potrošila. Umjetnički obraditi ratne teme danas, čini mi se, ima smisla jedino ako će se propitati mitološki i nacionalistički narativi o tom istom ratu, to jest, ako će se zapasti u herezu.
U romanu „Itake“ rat se uopšte ne spominje, osim činjenice da je otac jednog od likova ratni profiter. To je strateška odluka. Moju generaciju i mene odgojilo je depresivno, nemoralno, primitivno poraće. „Itake“ je knjiga o tome kakvi smo ljudi postali. Jedna kritičarka je rekla da je to jedna od najdepresivnijih knjiga. Mislim da je to liepa opservacija. Mi smo jedni od najdepresivnijih ljudi. Ni tamo ni ovamo, uvijek negdje između. Između socijalizma i pseudodemokratije, između analognog i digitalnog doba, između ateizma i religije, konzervativnosti i liberalnosti, zbunjeni, ustrašeni jer već ulazimo u godine kada treba nešto da se pitamo, pravimo se da razumijemo svijet, da razumijemo sistem, da razumijemo sebe. A nisam siguran da razumijemo išta. Ovi što su rođeni poslije nas razumiju sve.
STRANE
Kako teče tvoj proces pisanja? Koliko si disciplinovan i uzemljen, a koliko zanesen vizijom?
BENJAMIN BAJRAMOVIĆ
Mislim da su koncentracija i disciplina dvije najvažnije stvari za pisca. Čak i kad ne ide, disciplina pomaže da se probije barijera samosažaljenja, samobičevanja i prokrastinacije. Moj je problem što sam vrlo disperzivan, takva ličnost, šta li. Zanima me ovo, pa me zanima ono, dobijem jednu ideju, pa drugu, svašta počnem, ali je potreban ogoroman napor da se disciplinujem. Pozorište mi tu dođe kao zgodno opravdanje pred samim sobom. Kad ispružim noge kod kuće nakon probe ili predstave, vrlo lako sebi kažem: naradio si se danas, dosta je i to je u redu. Kad uspijem ostvariti disciplinu, pojavi se opsesivnost koja uzrokuje odsutnost u ostalim aspektima života. Pretvorim se u automat koji živi i piše. Možda je ta opsesivnost i razlog zašto nesvjesno izbjegavam disciplinu. Opsesija pisanjem je dobra zbog jedne stvari: budi nesvjesno. Samo uz pomoć nesvjesnog, onog što se nekad zvalo božanska intervencija, epifanija, inspiracija, vještina postaje umjetnost. Koestler je romanopisca zamislio za pisaćim stolom, pored prozora, nogu namočenih u lavor vode. Prozor predstavlja vanjski svijet, a lavor vode piščevo nesvjesno. Za Koestlera je idealan pisac onaj koji sjedi za stolom, uz malo odškrinut prozor, voda u lavoru mu je do članaka. Ja bih samo dodao da se mora dugo sjediti i pokušavati da bi ta voda došla do članaka. Pisanje je, na kraju krajeva, po mentalno zdravlje krajnje nezdrava opsesija. Svaki momenat u kojem se ne piše, izaziva osjećanje krivice. Ne znam za druge, ali ja sam pisac koji se stalno osjeća loše jer danas nije pisao, ni jučer. Zna da vjerovatno neće ni sutra, i osjeća se još gore. Onda kad probije tu barijeru i sjedne da piše, oprosti na trećem licu, onda postaje opsjednut kao da je negdje nagazio na džina.
STRANE
Koji su autori i djela ugrađeni u tvoje pisanje?
BENJAMIN BAJRAMOVIĆ
Nikad nisam vjerovao da je moguće imati jednu najdražu knjigu i jednog najdražeg autora. Mislim da svi pisci koje čitamo, dobri ili loši, direktno i indirektno utiču na način koji pišemo. Nedavno mi je jedan fini radnik u prodavnici baklava rekao: „Vaša knjiga mi je bila najdraža u jednoj fazi života.“ Mislim da je ovo „u jednoj fazi života“ vrlo precizno rečeno. Nekad neke knjige otpadaju sa našeg ličnog panteona. To ne znači da ih manje volimo. Trebam sigurno spomenuti nekoliko pisaca i njihovih knjiga: Bolanjovi „Divlji detektivi“, Wallace-ov „Infinite Jest“, Darelov „Aleksandrijski kvartet“, Laurijev „Ispod vulkana“, Nabokovljevo „Očajanje“, Foknerovi „Absalome, sine moj“ i „Dok ležah na samrti“, Kišove „Bašta, pepeo“ i „Peščanik“, Kovačevi „Vrata od utrobe“ i „Kristalne rešetke“, Ibrišimovićevi „Ugursuz“ i „Karabeg“ i tako dalje. Moram pomenuti Prusta, Dostojevskog i Tomasa Mana kao najdraže klasike. Ahmatovu, Kavafija i Šimborsku kao najdraže pjesnike i pjesnikinje.
Sve su to moje najdraže ili bile najdraže knjige. Ima ih još dosta. Ne valja biti čovjek jedne knjige.
Trebam pomenuti i filmove, pošto, kao i knjige, utiču na pisce i na pisanje: Herzogov „Aguirre – gnjev božji“, Linčov „Blue Velvet“, Bergmanova „Zimska svjetlost“, „Andrej Rubljev“ i „Stalker“ Tarkovskog i svi Fassbinderovi filmovi i tekstovi.
STRANE
Povremeno pišeš poeziju i kratku prozu. Kako se osjećaš u tim formama?
BENJAMIN BAJRAMOVIĆ
Dugo vremena sam se u književnom svijetu osjetio kao uljez, jer dolazim iz pozorišnog, glumačkog konteksta. Zbog toga sam se, iskreno, osjećao loše u svim formama. U jednom trenutku sam odlučio da se više ne osjećam tako i uspio sam u tome. Ne mislim da sam uljez. Ono dobro što je ostalo od tog osjećaja nepripadanja je visok i strog nivo samokritike koje unosim u svoje pisanje. Naravno da mi je stalo šta drugi ljudi misle o tome što pišem, ali ako je prošlo moju kritiku, ostale će se lakše podnijeti. Jako sam malo pisao u formama koje spominješ. Moja jedina poezija je o sirijskom svecu Simeonu Stiliti. Ne znam je li to uspjela poezija, ali meni je jedna od najdražih stvari koje sam napisao. Imam nekoliko ideja za kraće forme, pa ćemo vidjeti.
STRANE
Rođen si i odrastao u Zenici. Koliko je taj grad utjecao na tebe? Po čemu je Zenica posebna?
BENJAMIN BAJRAMOVIĆ
Zenica je jedan tragičan grad. Nekad je to bio radnički grad par excellence, perjanica socijalizma, jugoslovenski melting pot. Danas je to jedan konzervativni grad, sa apatičnim stanovništvom koje neprestano donosi loše političke odluke. Uprkos tome, nešto od onog vremena se zadržalo. Vidi se to po publici koja dolazi na predstave. Vidi se po vrsti predstava koje se rade u zeničkom pozorištu. Zenica je još uvijek grad u kojem se može nešto umjetnički početi. I možda, ako se makar malo ublaži izljev stanovništva, stvari krenu polako nabolje. Ja sam u Zenici proveo samo vrijeme osnovne škole i par nesvjesnih godina prije rata. No, ono što me Zenica naučila, više od Sarajeva i bilo kojeg drugog grada je ono o čemu ustvari treba pisati.
STRANE
Koje su najveće prepreke s kojima si se suočio kao umjetnik u Bosni i Hercegovini?
BENJAMIN BAJRAMOVIĆ
To su prepreke sa kojima se suočavaju gotovi svi umjetnici u BiH i u regionu: kardinalan nedostatak finansiranja, političke vođe nezainteresovani za formiranje bilo kakve kulturne strategije, mali broj konzumenata kulture i visoke kulture što automatski znači premaleno tržište da bi umjetnici mogli živjeti od svog posla, vrlo slaba kulturna razmjena i povezanost sa regijom i tako dalje. To su sve konstante za ljude koji se ovdje bave umjetnošću i one se odavno podrazumijevaju. Sekularnu kulturu zamijenila je vjerska kultura. Problem je što bosanska kultura, zapravo, nikog ne zanima. Skoro trideset godina se kuka o očuvanju i spašavanju Bosne, a da niko nije razmislio: šta je ta Bosna? Trideset godina se političari pozivaju na hiljadugodišnju historiju i kulturu, na velika imena književnosti, likovne umjetnosti i filma. Šta je na tom planu za tih trideset godina urađeno? Koliko se biblioteka otvorilo? Koliko je knjiga prevedeno, koliko izdato? Koliko ozbiljnih izdavačkih kuća postoji? Koliko novih škola? Koliko pozorišta? Galerija? Postoji li nezavisna kulturna scena? Šta nam je sa muzejima? Sve kulturne institucije koje postoje grcaju u lošim finansijskim uslovima. Gdje je to duboko patriotsko poštovanje za hiljadugodišnju, multietničku, autentičnu bosansku kulturu? Činjenica je, izgleda, da bosansku kulturu niko ne voli i niko ne treba, a ponajmanje samoprozvane grlate patriote koje viđamo po televizijama. Mi smo mala zemlja, kultura i sport su naša jedina šansa na evropskoj i svjetskoj pozornici. Jedina šansa da budemo poznati i prepoznati kao ozbiljna zemlja. Svi su naši vlastodršci, sa sve tri strane, kratkovidi već trideset godina. Svi proizvodi bosanske kulture, pa i sporta su incidenti i rezultat truda pojedinaca ili male grupe ljudi. Oni ovoj zemlji nemaju ni na čemu zahvaliti.
STRANE
Kako vidiš ulogu umjetnosti u pomirenju i izgradnji zajedništva u postkonfliktnim društvima poput Bosne i Hercegovine?
BENJAMIN BAJRAMOVIĆ
Mislim da je ta šansa propuštena, kao i mnoge druge. Danas praviti umjetnost na temu pomirenja čini mi se pomalo smiješno i miriše na NGO i EU fondove i tako dalje. Mislim da političke snage ne brinu o očuvanju Bosne kao takve, nego Bosne kakvu bi oni željeli, i jedni i drugi i treći, a to sigurno nije sekularna, građanska, multietnička moderna evropska država. Ono što umjetnost može je ono što uvijek treba da čini, obrađivati svoju stvarnost i ne potpasti pod ovu ili onu ideologiju ili ovaj ili onaj režim. Umjetnosti u BiH treba djelovati na najnižem nivou, onom „običnih“ ljudi. To je jedini nivo u ovoj zemlji na kojem se ljudi i povezuju, trguju, razgovaraju, nekad i pomažu jedan drugom. To je spor, ali možda efektan način.
STRANE
Ostvario si uloge i u nekoliko filmova. U kakvom je stanju bh. kinematografija? Djeluje li ti da je njeno zlatno doba prošlo, misleći na plodan period u godinama poraća i tranzcije, ili je to bila samo neosnovana tvrdnja?
BENJAMIN BAJRAMOVIĆ
Pitanje je postoji li uopšte zlatno doba bh kinematografije i, ako postoji, bilo je za vrijeme Jugoslavije. Poratni period bio je period interesa svjetske i evropske kinematografije za ratom razorenu evropsku zemlju. Taj je period odavno prošao, a mi nismo uspjeli iskoristiti interes svijeta da formiramo filmsku infrastukturu i institucije koje bi zagarantovale, ako ne bh filmsku industriju, a ono bar bh kinematografiju. Sad smo zapeli u finansijskim i birokratskim peripetijama, jer, ponavljam, bosanska kinematografija nije nikome u interesu.
STRANE
Da li postoji knjiga ili tekst kojeg bi htio da adaptiraš ili vidiš adaptiranog?
BENJAMIN BAJRAMOVIĆ
Da imam neki ogroman novac, dao bih ga na adaptaciju Andrićeve „Priče o vezirovom slonu“, da bude snimljena u Travniku. Pravi slon koji razbija travničke ćepenke i doksate, a izbezumljeni Travničani trče za njim, Vlašić u izmaglici, bio bi to izuzetan film.
STRANE
Na čemu trenutno radiš?
BENJAMIN BAJRAMOVIĆ
Nedavno sam završio rad na predstavi „Kiselina“ po tekstu Asje Krsmanović, u režiji Nermina Hamzagića, u zeničkom pozorištu. U predstavi igraju još Selma Mehanović, Mirvad Kurić i Gordana Boban. Bio je to predivan proces proba, dugo vremena nije se za mene sve poklopilo u jednom pozorišnom procesu: odlična ekipa, divan tekst, fenomenalan reditelj. Nakon dosta vremena, nešto sam naučio iz rada na jednoj predstavi.
Što se spisateljskog dijela tiče, radim na dnevniku putovanja u Afriku, radni naslov je „Srce tame“, već dugo radim na tome i put je težak jer je mi je forma strana, ali probijam se herojski.
Napravio sam kratku pauzu u radu na novom romanu da bih završio taj dnevnik. Radni naslov romana je „Jahja veličanstveni“, nadam se da ću ga završiti do kraja ove godine.
