“Mastiku!” Rekao je, držeći praznu čašu u ruci oko koje je vezan Swatch sat, braon kaišem. Iznad sata je aljkavo podvijen rukav, plavo bijele prugaste košulje. Pogled mu je siv, kao i oči koje upravo gledaju Ohridsko jezero. Iza njega je grad, kuće, crkve, i istorija. Sve ono što već znate iz turističkih prospekata grada Ohrida, planova jeftinih ekskurzija turističkih organizacija, na dan, dva ili pet, u zavisnosti od vašeg vremena i novca. Na stolu je nekoliko knjiga, novine, dvije kutije cigareta, od kojih je jedna skoro prazna, pepeljara, napola ispijena čaša vode, bilježnica i olovka. Konobar prilazi, spušta mastiku i novu čašu vode, pri čemu uzima onu sa stola. „Vi ste sigurno na odmoru“, rekao je konobar. „Da…“ promrmljao je naš protagonista, „zar je toliko očigledno?“ Konobar, po malo iz opreza reče: „E…“ napravio je suptilnu pauzu „onda stiže dupla mastika!“ i lagano krenuo ka šanku. „Hvala Vam, vi zaista znate sa turistima, zar ne?“ „Pa imamo ih dosta ovdje, naš je i zadatak da se osjećaju uljuljkano, i da pamte naš grad, po dobru. Neki se ne bi složili, ali ja mislim da je tako. Dakle dupla mastika stiže!“ Dok je konobar bio još uvijek za šankom, junak ove priče je otpio malo veći gutljaj mastike, i žvrljnuo u svesku par riječi. Riječi je napisao ovim redoslijedom: SAN; DRUGI SAN; BUĐENJE. Konobar je uskoro donio još jednu čašu, ovaj put do vrha punu, sa dvije kocke leda u rashlađenoj čaši. „Smatrajte ovo mojom izjavom dobrodošlice, uživajte!“. U daljini se jezero lagano šepurilo, dok je sunce prosipalo dukate.
„Mastiku, molim Vas“. Rekao je muškarac u poznim tridesetim godinama. Noge su mu bile na stolu, a u rukama su bile otvorene novine. Nju Jorker. Čitao je neki članak u koji se ozbiljno udubio. Uopšte kad biste posmatrali ovog simpatičnog tipa, mogli biste reći, da, ovo je zaista ozbiljan čovjek! Možda i intelektualac! Lanena košulja, precizno zavrnutih rukava, ručni sat na navijanje, pantalone bež boje, i naravno, šta biste mogli očekivati od jednog takvog gospodina, koji se ističe svakim svojim pokretom: mokasine, naravno. Na stolu je nekoliko knjiga, par naslova iz ovogodišnjeg izbora za Ninovu nagradu, par aktuelnih autora koje je New Yorker spomenuo u nekoliko prethodnih brojeva. Dakle sve ovo nam daje do znanja, da se radi o nekom izuzetno važnom, odmjerenom i prije svega ozbiljnom čovjeku. Konobar je donio mastiku, sa dvije kocke leda i grančicom ruzmarima. „Vi ste sigurno na odmoru?“ Pitao je konobar. „Naravno! A to i Vama preporučujem dragi moj. Čini mi se da bih ovdje mogao provoditi dane, ali vidite moram raditi, dragi moj, moram raditi.“ Rekao je, uzdahnuo i nastavio da čita svoje novine. Konobar se udaljio, ravnodušno.
Mastiku. Rekao je podižući ruku ispod teškog jorgana. Na podu je bilo nekoliko razbacanih časopisa, par knjiga. Uspravljao se polako i sjeo. Gledao je u prazan zid svoje sobe. Šta sam sanjao? Prošaputao je. Ustao je, Sipao je čašu vode. Pa onda još jednu. Na stolu su dvije kutije cigareta, jedna zgužvana i druga skoro prazna. Preko stolice prebačeni su nekoliko košulja i pantalona. Kroz prozor Beograd je tutnjao u novi dan. Stavio je u usta jednu od preostalih cigareta, i lagano privukao lošu kopiju Zippo upaljača na kojoj je bila razlivena slika u boji, sa sićušnim kućama i još sitnijim slovima Kaneo, Ohrid. Čuo se kres.