Predstava „Kiselina“, rađena u produkciji Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, u režiji Nermina Hamzagića, premijerno je izvedena u sklopu ovogodišnjeg Festivala bosanskohercegovačke drame. Na ovom festivalu predstava je odlikovana sa čak sedam nagrada, uključujući nagradu za najbolju predstavu, za najbolju režiju, za najbolju glumicu (G. Boban), najboljeg glumca (M. Kurić), ali i onu, kada je ovaj festival u pitanju, naročito značajnu – nagradu „Miodrag Žalica“ za najbolji bosanskohercegovački dramski tekst, dodijeljenu autorici Asji Krsmanović. Nakon priznanja u Zenici, gdje predstava igra na redovnom repertoaru, „Kiselina“ je nastavila svoj festivalski život, kako u Prijedoru, na Međunarodnom festivalu „Zlatna vila“ – na kome je osvojila još šest nagrada, tako i na Sarajevo Festu, 15. septembra ove godine.
Izvedena pred prepunim gledalištem na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu, ova predstava još jednom je dokazala kako naša publika vapi za savremenim domaćim tekstom. A kada je u konkretno u pitanju ovaj tekst, ovo nije bila njegova prva inscenacija. Drama „Kiselina“ je svoju praizvedbu imala ovog proljeća u Theater Oberhausen, na njemačkom jeziku i pred tamošnjom publikom, koja se također prepoznala u njoj. „Kiselina“ je, po riječima svoje autorice, „drama ne samo o smrti i gubitku, nego i o našim životima i načinu na koji ih oblikuje prisustvo ili odsustvo nama dragih ljudi. O porodici i svemu onome što je čini. O ljubavi, sreći, tuzi, riječima koje jedni drugima izgovaramo i prešućujemo, te odgovornosti koja stoji iza toga“. Sve ovo ukazuje na to da se u likovima u „Kiselini“ možemo prepoznati svi, nezavisno od toga da li živimo u Konjicu ili Zenici, Bosni ili Njemačkoj. Kvalitetu teksta je već ranije prepoznao žiri programa New Stages Southeast Europe, koji je „Kiselinu“ izdvojio u pet pobjedničkih tekstova (zajedno sa još jednim bh. tekstom) u selekciji od više od pedeset drama nastalih i razvijanih duž južne i jugoistočne Europe.
Podnaslov „Kiseline“ kaže da je riječ o porodičnoj drami za pet likova i teglu. I tu već, oni koji su od ranije upoznati s tekstom, vide veliki rediteljski zahvat, još dok čitaju informacije o predstavi, iz kojih saznajemo da u njoj igraju tek četiri glumca: Gordana Boban, Mirvad Kurić, Selma Mehanović i Benjamin Bajramović. Šta je s petim likom i kako je reditelj Nermin Hamzagić riješio njegovo prisustvo pitamo se dok ulazimo na nematičnu, veliku scenu sarajevskog Narodnog pozorišta, znajući kako se na svojoj kućnoj sceni ova predstava igra na dosta manjem prostoru, prilagođenom kamernoj postavci, koja dodatno insistira na bliskosti između publike i glumaca koji, uprizorujući jednu tipičnu porodicu u njenoj svakodnevnici malih i velikih životnih drama, publiku mogu tretirati kao prve komšije ili slučajne prolaznike koji zaviruju u prostor jednog tipičnog bosanskohercegovačkog postsocijalističkog stana.
Za potrebe sarajevske inscenacije, publika ostaje sjediti u gledalištu. Ipak, tradicionalna rampa, koju u ovom slučaju nalaže igranje na gostujućoj sceni, ne sprječava glumce da nas već od prve scene uvuku u intimu svojih likova. Scenografiju potpisuje Sabina Trnka koja je stan, odnosno kuhinju, u kojoj se, dok se sprema ručak ili zimnica, odigrava većina porodičnih drama svih nas, naznačila kao bijeli kvadrat kojim dominira veliki drveni stol po kojem je poredano razno povrće koje likovi režu, kidaju, bacaju i trpaju u tegle dok pokušavaju da se izbore sa nikad do kraja rješivim situacijama koje diktiraju kako okolnosti, tako i komplikovani porodični odnosi. Glumci koji su u tom trenutku van dramske situacije sjede mimo kvadrata, ostajući u anksioznom isčekivanju suočavanja sa najbližima. Neki od njih, poput snahe (S. Mehanović), kao da se predomišljaju dok se klate na ivici kvadrata, koja jasno označava prelazak praga porodičnog doma. Također, na ivicama kvadrata, kao i na ostatku igrajućeg prostora izvan njega, likovi govore, šapuću i vrište u tegle svoje potisnute misli. Misli iz kojih izvire bijes, očaj, nada i strah od budućnosti, od okoline koja ih okružuje, od bližnjih koji ih pritišću svojim brigama i iščekivanjima – sva ona kiselina, koja poput dobro čuvanog porodičnog recepta, ostaje sklonjena u nišama svake porodice i svakog pojedinca koji tu porodicu čini.
Boce i tegle za zimnicu nisu tek rekviziti. One postaju instrumenti (muzika Enes Zlatar Bure) u koje glumci pušu, lupkaju, dišu i jecaju, stvarajući tako osnovnu muzičku podlogu ove predstave, praćenu klavijaturama koje, zavisno od situacije, svira neko od glumaca (obično M. Kurić), te piskavom melodijom dječjeg klarineta, koji je, baš kao i tegle, dio rekvizite i igračka u kojoj utjehu traži lik sina (B. Bajramović), kao u poznatom predmetu iz djetinjstva provedenog u bakinoj kući.
Kako predstava odmiče, shvaćamo kako dramski tekst čini nekoliko varijacija istog događaja. U svakoj varijaciji (osim u prvoj) jedan od četvero likova koji čine standardnu postavku (mama – G. Boban, ujak – M. Kurić, sin – B. Bajramović, te snaha – S. Mehanović) je mrtav, a ostatak porodice mora da se nauči živjeti sa gubitkom. Glumac koji je u tom trenutku slobodan tada igra petog lika – baku koja je već više od deset godina prikovana za krevet, slijepa i senilna. Lik bake često služi kao komični odmak od teške dramske situacije u kojoj se nalaze ostali likovi. Ipak, u pojedinim scenama, poput one koja se jedina igra u publici, u varijaciji u kojoj se likovi nose sa smrću mame (bakine kćerke), ovaj lik preuzima emotivnu težinu predstave. U većini situacija, dušu porodice čini lik ujaka (izvrsni M. Kurić), neženja koji se često nađe između dvije vatre u pokušaju da smiri strasti među ostalima. Svađe često nevoljno inicira lik majke, koji pokušava zadržati bliskost sa udaljenim sinom, rastrzanim između majke i trudne supruge, porodice i posla, rodnog mjesta i grada u kome sada živi. Deblji kraj u ovim sukobima često izvuče lik snahe koja se, povrijeđena svekrvinim ponašanjem, osjeća kao višak u porodici u koju ne zna kako da se uklopi. Sa svakim gubitkom, članovi porodice ipak prepoznaju da imaju jedni druge i da se uvijek imaju gdje vratiti, čak i onda kada su smrću te veze normativno pokidane – kao što je slučaj u varijaciji u kojoj se mama i snaha konačno zbližavaju u tuzi uzrokovanoj gubitkom sina / partnera. Koliko god bila nesavršena, udaljena ili netipična, porodica ostaje oslonac i sigurna luka iz koje se može krenuti u daljnje životne poraze, te u nju vratiti.
Predstava „Kiselina“ dokazala je da je naša publika željna savremenog domaćeg dramskog teksta. Ova predstava je također iznova dokazala da Bosna i Hercegovina ima iznimne žive domaće dramske pisce i spisateljice čija djela ne vidimo često na našim daskama. Ova postavka „Kiseline“ djelo je domaćeg reditelja u punoj stvaralačkoj snazi, koji je, zajedno sa kolegicama i kolegama svoje i mlađih generacija, spreman da preuzme primat na scenama bosanskohercegovačkih pozorišta. Naša publika i pozorišni radnici prepoznaju se kao udaljena porodica između koje ne bi trebao da postoji jaz i koja bi se trebala viđati češće i učvrstiti svoje odnose. Nadam se da „Kiselina“ neće biti tek incident, kao divan porodični praznik kojeg ćemo se sa sjetom sjećati, već da će pomoći da naša pozorišna okupljanja uz domaći tekst i režiju budu što češća i što bolja.
Predstava „Kiselina“, rađena u produkciji Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, u režiji Nermina Hamzagića, premijerno je izvedena u sklopu ovogodišnjeg Festivala bosanskohercegovačke drame. Na ovom festivalu predstava je odlikovana sa čak sedam nagrada, uključujući nagradu za najbolju predstavu, za najbolju režiju, za najbolju glumicu (G. Boban), najboljeg glumca (M. Kurić), ali i onu, kada je ovaj festival u pitanju, naročito značajnu – nagradu „Miodrag Žalica“ za najbolji bosanskohercegovački dramski tekst, dodijeljenu autorici Asji Krsmanović. Nakon priznanja u Zenici, gdje predstava igra na redovnom repertoaru, „Kiselina“ je nastavila svoj festivalski život, kako u Prijedoru, na Međunarodnom festivalu „Zlatna vila“ – na kome je osvojila još šest nagrada, tako i na Sarajevo Festu, 15. septembra ove godine.
Izvedena pred prepunim gledalištem na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu, ova predstava još jednom je dokazala kako naša publika vapi za savremenim domaćim tekstom. A kada je u konkretno u pitanju ovaj tekst, ovo nije bila njegova prva inscenacija. Drama „Kiselina“ je svoju praizvedbu imala ovog proljeća u Theater Oberhausen, na njemačkom jeziku i pred tamošnjom publikom, koja se također prepoznala u njoj. „Kiselina“ je, po riječima svoje autorice, „drama ne samo o smrti i gubitku, nego i o našim životima i načinu na koji ih oblikuje prisustvo ili odsustvo nama dragih ljudi. O porodici i svemu onome što je čini. O ljubavi, sreći, tuzi, riječima koje jedni drugima izgovaramo i prešućujemo, te odgovornosti koja stoji iza toga“. Sve ovo ukazuje na to da se u likovima u „Kiselini“ možemo prepoznati svi, nezavisno od toga da li živimo u Konjicu ili Zenici, Bosni ili Njemačkoj. Kvalitetu teksta je već ranije prepoznao žiri programa New Stages Southeast Europe, koji je „Kiselinu“ izdvojio u pet pobjedničkih tekstova (zajedno sa još jednim bh. tekstom) u selekciji od više od pedeset drama nastalih i razvijanih duž južne i jugoistočne Europe.
Podnaslov „Kiseline“ kaže da je riječ o porodičnoj drami za pet likova i teglu. I tu već, oni koji su od ranije upoznati s tekstom, vide veliki rediteljski zahvat, još dok čitaju informacije o predstavi, iz kojih saznajemo da u njoj igraju tek četiri glumca: Gordana Boban, Mirvad Kurić, Selma Mehanović i Benjamin Bajramović. Šta je s petim likom i kako je reditelj Nermin Hamzagić riješio njegovo prisustvo pitamo se dok ulazimo na nematičnu, veliku scenu sarajevskog Narodnog pozorišta, znajući kako se na svojoj kućnoj sceni ova predstava igra na dosta manjem prostoru, prilagođenom kamernoj postavci, koja dodatno insistira na bliskosti između publike i glumaca koji, uprizorujući jednu tipičnu porodicu u njenoj svakodnevnici malih i velikih životnih drama, publiku mogu tretirati kao prve komšije ili slučajne prolaznike koji zaviruju u prostor jednog tipičnog bosanskohercegovačkog postsocijalističkog stana.
Za potrebe sarajevske inscenacije, publika ostaje sjediti u gledalištu. Ipak, tradicionalna rampa, koju u ovom slučaju nalaže igranje na gostujućoj sceni, ne sprječava glumce da nas već od prve scene uvuku u intimu svojih likova. Scenografiju potpisuje Sabina Trnka koja je stan, odnosno kuhinju, u kojoj se, dok se sprema ručak ili zimnica, odigrava većina porodičnih drama svih nas, naznačila kao bijeli kvadrat kojim dominira veliki drveni stol po kojem je poredano razno povrće koje likovi režu, kidaju, bacaju i trpaju u tegle dok pokušavaju da se izbore sa nikad do kraja rješivim situacijama koje diktiraju kako okolnosti, tako i komplikovani porodični odnosi. Glumci koji su u tom trenutku van dramske situacije sjede mimo kvadrata, ostajući u anksioznom isčekivanju suočavanja sa najbližima. Neki od njih, poput snahe (S. Mehanović), kao da se predomišljaju dok se klate na ivici kvadrata, koja jasno označava prelazak praga porodičnog doma. Također, na ivicama kvadrata, kao i na ostatku igrajućeg prostora izvan njega, likovi govore, šapuću i vrište u tegle svoje potisnute misli. Misli iz kojih izvire bijes, očaj, nada i strah od budućnosti, od okoline koja ih okružuje, od bližnjih koji ih pritišću svojim brigama i iščekivanjima – sva ona kiselina, koja poput dobro čuvanog porodičnog recepta, ostaje sklonjena u nišama svake porodice i svakog pojedinca koji tu porodicu čini.
Boce i tegle za zimnicu nisu tek rekviziti. One postaju instrumenti (muzika Enes Zlatar Bure) u koje glumci pušu, lupkaju, dišu i jecaju, stvarajući tako osnovnu muzičku podlogu ove predstave, praćenu klavijaturama koje, zavisno od situacije, svira neko od glumaca (obično M. Kurić), te piskavom melodijom dječjeg klarineta, koji je, baš kao i tegle, dio rekvizite i igračka u kojoj utjehu traži lik sina (B. Bajramović), kao u poznatom predmetu iz djetinjstva provedenog u bakinoj kući.
Kako predstava odmiče, shvaćamo kako dramski tekst čini nekoliko varijacija istog događaja. U svakoj varijaciji (osim u prvoj) jedan od četvero likova koji čine standardnu postavku (mama – G. Boban, ujak – M. Kurić, sin – B. Bajramović, te snaha – S. Mehanović) je mrtav, a ostatak porodice mora da se nauči živjeti sa gubitkom. Glumac koji je u tom trenutku slobodan tada igra petog lika – baku koja je već više od deset godina prikovana za krevet, slijepa i senilna. Lik bake često služi kao komični odmak od teške dramske situacije u kojoj se nalaze ostali likovi. Ipak, u pojedinim scenama, poput one koja se jedina igra u publici, u varijaciji u kojoj se likovi nose sa smrću mame (bakine kćerke), ovaj lik preuzima emotivnu težinu predstave. U većini situacija, dušu porodice čini lik ujaka (izvrsni M. Kurić), neženja koji se često nađe između dvije vatre u pokušaju da smiri strasti među ostalima. Svađe često nevoljno inicira lik majke, koji pokušava zadržati bliskost sa udaljenim sinom, rastrzanim između majke i trudne supruge, porodice i posla, rodnog mjesta i grada u kome sada živi. Deblji kraj u ovim sukobima često izvuče lik snahe koja se, povrijeđena svekrvinim ponašanjem, osjeća kao višak u porodici u koju ne zna kako da se uklopi. Sa svakim gubitkom, članovi porodice ipak prepoznaju da imaju jedni druge i da se uvijek imaju gdje vratiti, čak i onda kada su smrću te veze normativno pokidane – kao što je slučaj u varijaciji u kojoj se mama i snaha konačno zbližavaju u tuzi uzrokovanoj gubitkom sina / partnera. Koliko god bila nesavršena, udaljena ili netipična, porodica ostaje oslonac i sigurna luka iz koje se može krenuti u daljnje životne poraze, te u nju vratiti.
Predstava „Kiselina“ dokazala je da je naša publika željna savremenog domaćeg dramskog teksta. Ova predstava je također iznova dokazala da Bosna i Hercegovina ima iznimne žive domaće dramske pisce i spisateljice čija djela ne vidimo često na našim daskama. Ova postavka „Kiseline“ djelo je domaćeg reditelja u punoj stvaralačkoj snazi, koji je, zajedno sa kolegicama i kolegama svoje i mlađih generacija, spreman da preuzme primat na scenama bosanskohercegovačkih pozorišta. Naša publika i pozorišni radnici prepoznaju se kao udaljena porodica između koje ne bi trebao da postoji jaz i koja bi se trebala viđati češće i učvrstiti svoje odnose. Nadam se da „Kiselina“ neće biti tek incident, kao divan porodični praznik kojeg ćemo se sa sjetom sjećati, već da će pomoći da naša pozorišna okupljanja uz domaći tekst i režiju budu što češća i što bolja.