Između malih sela ispod radara, okrenutih prema nebu, stajali su vojnici. Ovdje je bila granica druge zemlje. Strma obala koja je dosezala do pola neba, žbunje, mrižica, postali su za Irene kraj druge zemlje.
Taj kraj je Irene najjasnije vidjela na vodi, koja je udarala i oticala. Kratko je udarala i dugo oticala, daleko iza plutajućih glava, sve dok ne prekrije nebo.
Tog rasutog ljeta Irene je prvi put osjećala da je oticanje vode, daleko napolju, bliže od pijeska pod stopalima.
Na stepenicama strme obale, gdje se zemlja odronjavala, Irene je kao i svih ostalih ljeta vidjela table upozorenja: “Opasnost od odrona”.
Upozorenje je tog rasutog ljeta prvi put bilo više u vezi s Irene, a manje s obalom. Strma obala kao da je građena od komada zemlje i pijeska, kao da su je izgradili vojnici, kako strujanje ne bi došlo na kopno, u unutrašnjost, odnekud.
Navečer su vojnici bili pijani. Išli su gore‑dolje. Flaše su zveckale u žbunju. Daleko od kuglana, od rasplesanih ljetnih haljina u kafićima, stajali su tu – vojnici, ispod lijevaka radara. Hvatali su samo svjetlost i promjenu boja na vodi. Pripadali su granici druge zemlje onako kako vojnici pripadaju granici druge zemlje.
Nebo i voda su noću bili isti.
Nebo je lijeno tinjalo, nemirno, razbacanim zvijezdama, gonjeno plimom i osekom. Ostajalo je crno i tiho. A voda je divljala.
Dok je voda odavno bila tamna, talasi visoki, nebo bi još uvijek bilo sivo, sve dok ne bi došla noć, odozdo.
Dva sata, sve dok se čula muzika rok‑grupe iz malog kafića pored sela, Irene je hodala duž obale. Svake večeri dva sata.
Trebalo je da to budu šetnje.
Prve večeri Irene je gledala prema nebu i vodi. Onda se jedan žbun pokrenuo drukčije od ostalih žbunova. Nije ga zanjihao vjetar.
Iza žbuna je stajao čovjek. Jače nego što je udarala voda, ali ipak prigušenim glasom, čovjek je rekao:
Pogledaj me. Nemoj bježati. Neću te povrijediti. I ne treba mi ništa od tebe. Samo hoću da te vidim.
Irene je zastala.
Čovjek je trljao svoje međunožje. Zadihan. More nije uzimalo njegov glas sa sobom.
Onda su njegovi nokti prokapali. Onda mu je usna bila razbijena, a lice meko i staro. Voda je udarala. Čovjek je zatvorio oči.
Irene mu je okrenula leđa. Irene se ukočila. Vidjela je kako se dim penje na kraju zaliva, tamo kod čamaca.
Vjetar je zanjihao žbun. Čovjek je otišao.
Irene nije otišla do kraja zaliva. Nije htjela da vidi ljude. Gdje su stajali čamci, gdje se penjao dim, bez lica sada.
Onda su dani koji su stizali, bili svijetli i prazni.
Irene je svih tih dana živjela za večer. Večeri su uvezivale te dane. Vratna arterija je kucala, puls na podlaktici, u sljepoočnicama.
Večeri su toliko jako povezivale dane, da je to skoro bilo dovoljno da se na okupu drži cijelo rasuto ljeto.
Večeri nisu bile šetnje. Irene je hodala po kazaljkama na satu.
Irene je bila tačna.
Čovjek je bio tačan.
Herta Müller, “Putnica na jednoj nozi”, s njemačkog preveo Dragoslav Dedović, Buybook, 2022.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook