Dr. Seligman, znam da ovo možda i nije najbolji trenutak da to spomenem, ali upravo mi je palo na pamet da sam jednom sanjala da sam Hitler. I sad me je stid pričati o tome, ali stvarno jesam bila on, s pogledom na masu fanatičnih sljedbenika, održala sam govor s balkona. I sad mi je neprijatno pričati o tome, ali sam stvarno bila on, s visine sam gledala na masu fanatičnih sljedbenika i s balkona držala govor. U uniformi sa smiješnim, širokim nogavicama, mogla sam opipati brčiće na gornjoj usni, a desna ruka mi je letjela zrakom dok sam sve hipnotizirala glasom. Ne sjećam se o čemu sam tačno pričala – mislim da je imalo veze s Mussolinijem i nekim apsurdnim snom o ekspanziji – ali nema ni veze. Šta je fašizam negoli ideologija zarad sebe same; ne nosi nikakvu poruku, a na kraju su nas Italijani ipak porazili. U ovom gradu ne mogu preći više od sto metara da ne vidim riječi pasta ili espresso, a njihova zastava visi na svakom ćošku. Nikad nigdje nisam vidjela da piše Sauerkraut. Nama s našom jadnom kuhinjom nikad nije bilo izvodivo zadržati carstvo na hiljadu godina; postoje granice u tome šta se ljudima može nametnuti, a svi bi se razbježali nakon drugog posluživanja onoga što mi nazivamo hranom. To nam je oduvijek bila slaba tačka, nikad ništa nismo stvorili u čemu bi se uživalo bez višeg cilja – nije slučajno to što u njemačkom jeziku ne postoji riječ za užitak; mi samo znamo za žudnju i radost. Grla nam se nikad ne ovlaže dovoljno da nekome posvećeno popušimo jer smo svi odrasli na previše suhog hljeba. Znate onaj užasni hljeb koji jedemo i pričamo svima o njemu, kao nekakav samoodrživi mit? Mislim da je to Božija kazna za sve zločine koje smo počinili, i zato ništa od toga da će se nešto senzualno poput bageta ili sočno poput muffina s borovnicama kakve ovdje služe ikada iznjedriti iz te zemlje. To je jedan od razloga zbog kojih sam morala otići: nisam više željela biti saučesnik u toj laži o hljebu. Sve u svemu, dok sam držala taj, kako bismo ga sad nazvali, govor mržnje, osjećala sam da je orgijski aplauz koji je dopirao odozdo služio samo kao jadna kompenzacija mojim očitim deformitetima. Bila sam tako svjesna bolnog saznanja da nisam ni nalik arijevskim idealima ljepote o kojima vazim svih tih godina. Mislim, nije da sam bila ćopava, ali ipak, ni zahvaljujući svim mrtvim Jevrejima svijeta, ni mom navodnom vegetarijanstvu neću dospjeti na jednu od onih moćnih slika Riefenstahl. Osjećala sam se kao prevarant. Zar niko nije primijetio da izgledam kao stari krompir s plastičnom kosom? Još uvijek mogu osjetiti tugu s kojom sam se probudila tog dana, tugu zbog saznanja da nikad neću postati plavokosi njemački dječak atletske građe i s kožom koja na suncu postane onako divno zlaćana, osjećaj da nikada neću biti ono što smatram da trebam biti. Ne želim reći da mi je bilo žao Hitlera, i dalje je neprihvatljivo izbrisati cijeli jedan narod jer se ti osjećaš nesretno u svom tijelu i zato što oni predstavljaju sve ono što ti mrziš na sebi, ali me je nagnalo da se zamislim nad njegovim privatnim životom. Hitlerova svakodnevnica. Jeste li ikad zamislili Fuhrera u pidžami, dr. Seligman, kako se budi raščupan i tetura po sobi u potrazi za papučama? Sigurna sam da je neki paćenik napisao knjigu o njegovom privatnom životu, ali mi je mnogo draže sama ga zamišljati; knjige bi samo iznašle načina da ga učine dosadnim. Zamišljam posteljinu s motivom svastike i odgovarajuću pidžamu, pa sve do zdjele iz koje doručkuje. Vidjela sam tako nešto jednom u Poljskoj, u jednoj od onih čudnih antikvarnica u potpunosti posvećenih memorabilijama njihovih mučitelja, gdje su prodavali zdjele i tanjire na čijem su dnu bile oslikane male svastike. Skoro da bi čovjek tu stekao dojam da se nalazi u nekom izopačenom Barbie svemiru u kojem, ako je štedio dovoljno dugo, može kupiti potpuno novi život, ulašten i usklađen. Čak sam mogla zamisliti i kratke TV reklame s obilno nauljenom lutkom s likom Hitlera na nekom od tih svjetlucavih konja, kako spašava dobru Njemicu iz ruku pohotnog Jevreja i galopom odlazi u sumrak, a rasa je spašena i zaštićena. Domišljati kakvi su bili po pitanju medija, mislim da su nacisti tu stvarno propustili dobru marketinšku priliku, zamislite koliko su se samo njemačka djeca mogla zabaviti s nečim tipa Lego koncentracionog logora zvanog Freudenstadt – izgradite vlastitu spalionicu, organizujte vlastite deportacije, i ne zaboravite osvojiti dovoljno Lebensrauma. Mogli su čak napraviti i verziju za odrasle – osim svih rukavica i abažura od kože, mogli su izrađivati i analne čepove u fazonu konjskih repova s pravom kosom neprijatelja. Ali pretpostavljam da je taj voz prošao. I ne bih vas željela uvrijediti, doktore Seligman, pogotovo sad kad vam je glavameđu mojim nogama, ali zar ne mislite da ima nečeg nastranog u genocidu?
Katharina Volckmer; “Termin”, s engleskog prevela Jovana Šego, Buybook, 2022.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook