1.
Da su oni mrtvi. Da on, Auerbach, još živi.
Prije dvije sedmice prvi val vojnika prešao je Kanal. Govori se da je to bio pakao. Na plaži “Omaha”. Sad je sasvim mirno. Sad, 20. juna 1944.
Pod vodom lica njegovih prijatelja, pored pramca desantnog plovila koji bez teškoća siječe put kroz nenamreškano more. Carlo. Blijed je, vene mu se prazne u kadi u jednom ciriškom pansionu. Za njega to uvijek ostaje 1941, 1942.
Emilia pliva kraj njega kao sirena. Posljednji put ju je vidio 1938.
Nisu svi mrtvi. Jedan rođak služi na palubi kruzera na južnom Pacifiku. Drugi rođak, Erich, posljednji put mu je pisao iz Istanbula pitajući ga može li on, Edgar, ubrzati njegove prijave na nekoliko američkih univerziteta. Neki se spase sami, drugi se čvrsto uhvate za druge, poneki ne uspiju. Emilia je propustila voz. Dachau, to je posljednje što je čuo o njoj. Vidi je kako žuri preko perona: nose je tanke noge, voz ubrzava, kofer se otvara, cijeli njen intimni život, čarape, ruž za usne, svilena bluza koju joj je kupio na odmoru u Lisabonu, njegovo kukavičko pismo (“udaljili smo se”), ona usporava – kobno kolebanje, ali mora li tek tako ostaviti sve za sobom?
Noćima je ležala budna, ukočena od straha pri pomisli da bi on, Edgar, mogao otići. Nije imala snage za bijeg, govorila bi mu ujutro, crvenih očiju. Svih tih noći nije ništa primijetio od njenog nemira. Sanjao je o nekoj drugoj, vitalnijoj Emiliji; o morskom povjetarcu koji miluje njena gola leđa kroz otvoren prozor hotelske sobe u Lisabonu. Lisabon je drugo vrijeme, drugi svijet.
U talasima vidi još jedno lice. To je Edgar Auerbach. Autarhično biće. Onaj koji preživljava. Čovjek divlje snage, kako se kaže. Četrdesetogodišnjak, prva generacija ovoga vijeka. Godina 0. Jedva se prepoznaje. Misli su mu uvijek na prvoj sljedećoj stanici na putu koji zapravo nikad nije planirao.
Četvrtak je, sunce sja, voda u plićaku se tiho mreška, udar talasa izvodi “Der Wegweiser”, pjesmu broj 20 iz Winterreisea. Lagani korak usamljene duše koja pjevajući ide ususret svome kraju. Auerbach je na Sommerreiseu: dolazi još jedno sjajno ljeto, sunce se sve više probija. Možda su i on i Emilia onomad, u ljeto ‘36, kad su se spustili na atlantsku obalu, također već bili na plaži “Omaha”. U jednoj od obližnjih luka ribari su sjedili na bazaltnim blokovima. Poredali su na desetke dagnji na ravan komad kamena, poput rimskih legionara na trgu. Preko njih su stavili novine i zapalili ih. Životinje su se zbog vrućine skupile u školjkama. Auerbach se sjeća onoga što su novine naslovile: Jesse Owens dovršava trilogiju. Emilia se nasmijala kad je ovo pročitala. Sve bi trebalo biti dobro.
Auerbach je još od studija imao isti san. Nervozan je, smoking ga žulja po vratu, lijepi mu se za ramena, i još prije nego što mora izaći na podij skroz je mokar. Sala je, Herr Auerbach, veli scenski radnik, koji ima zečiju usnu i klempave uši, skroz puna. Nacereno lice otkriva da u čeljustima više nema zuba. Nije neugodno to što Auerbach ne zna čitati note, kao ni to što ne zna pjevati. A onaj komplet gramofonskih ploča s integralnom Winterreise, izvedba Gerharda Hüscha, bezbroj puta ju je odslušao, i solidno naučio tekst. Neugodno je to što je pijanist javio da je bolestan. Kad je Auerbach vukući nogu za nogom izišao iza kulisa, ugledao je džinovski klavir na kome mora pratiti samog sebe. A on uopšte ne svira piano.
Odjeknuo je kolebljiv aplauz.
Otkad je stigao u Philadelphiju, taj san je nešto blaži: sad tu stoji klimavi mehanički piano, muzička rolna se već vrti kad on izađe iza kulisa. Prvi taktovi “Gute Nachta”.
U bazi u Essexu su im pokazali karte i planove. Nakon iskrcavanja trebali bi produžiti za Caen. Teren je očišćen. U oficirskoj Menzi je vidio naslovnicu Lifea, mutnu sliku vojnika u plićaku, šljem nakošen na glavi. To je bilo 6. juna.
To se ima desiti 20. juna, iskrcavanje.
20. juli.
August.
Njihove trupe napreduju, bez značajnijeg otpora. Najesen u Parizu, govorka se. Njihove trupe: Auerbach u desantnom čamcu stoji pokraj Craiga Phillipsa, iz Columbusa, Ohio. Craig je geolog, ali ga neodoljivo privlači flamansko slikarstvo. Kad je Auerbach imenovan za upravitelja Muzeja umjetnosti u Philadelphiji, Craig je primljen za konzervatora. Craig je Auerbacha predstavio Susani. Edgare, rekao je, vrijeme je da evropski život ostaviš iza sebe. Susan je dobra prijateljica. Načitana je, uskoro će završiti diplomski rad o impresionistima. Rado bi se vidjela s tobom. Vrijeme je, Edgare, da za sobom ostaviš emigrantski bluz. Povratak je idiotska ideja. Trebamo te ovdje u muzeju. Poslije rata. Mi ovdje nešto gradimo. Evropa je ruševina, to je močvara. A Susan nema ništa protiv ideje o djeci.
To je rekao Phillips. A Auerbach je odgovorio: možda si u pravu, Craig. Dobro. I večerali su svi zajedno. Craig i njegova žena Sally, i on, Auerbach, i Susan. Pitao je Susan da izađu, sedmicu kasnije gledali su The Philadelphia Story s iritantnom američkom Katharine Hepburn, a sutradan se probudio u skromno namještenom stančiću gospođice Susan Heimbach na Ridge Avenue koji je plaćao otac, koji je zaradio bogatstvo na proizvodnji šibica i čačkalica. Reprodukcije impresionista na zidovima. Dok je još spavala, on je gledao Mont Saint‑Victoire, njena leđa, osjetljivi luk njenih ramena. Kad se probudila, zaprosio ju je. Proljeće ‘42.
A u međuvremenu je oslobođen Pariz, tamo nisu zatekli ništa, ama baš ništa: u njih su buljili prazni zidovi Louvrea, srameći se svoje golotinje. Pljačka je uspjela.
To je već bio kraj augusta 1944.
Susan piše da osjeća kako joj beba lupa u stomaku. Znak nestrpljenja, čini joj se; njemu je to znak njenog nestrpljenja. Edgare, zatražila je, obećaj mi da ćeš za Božić biti kod kuće. Želim da budeš ovdje kad se rodi beba. Na to pismo joj još mora odgovoriti.
Krenuo je ka sjeveru u prvim redovima. U Gentu je nestao Gentski oltar, u Bruggeu Gospa iz Brugesa. Na kraju je napisao Susan kako su sve tanje šanse da za Božić bude kod kuće, uostalom, već je septembar. Oktobar. Novembar. Piše tu riječ, kod kuće, home, i osjeća se mučno, čak kao lažljivac. Nikad joj to ne bi priznao, nikad joj to čak ne bi mogao objasniti, ali njegov Heim nije tamo gdje mu je home. Fremd bin ich eingezogen, fremd zieh’ ich wieder aus.
Craig se iz Crkve naše Gospe vratio mrtvački blijed i još iste večeri napisao Sally da neće biti tamo za Božić, da se zakleo da će se vratiti tek kad Gospa bude pronađena. A ako ne nađemo tvoju Gospu, upitao je Auerbach. Craig mirno odgovori: onda se nikada nećemo vratiti kući, we’ll never go home.
U Essexu su im osim mapa pokazali i beskonačan niz fotografija. Nestala platna, skulpture, tepisi. Zastrašujuće. Führer i Reichsmarschall su prošli Evropom pljačkajući i kradući kao vandali. Gdje su htjeli sve to ostaviti? Vermeer u spavaćoj sobi? Tintoretto i Caravaggio u salonu? Srednjovjekovne tapiserije na podu? Iz ukradenog bohemskog kristala pijuckali su bordo, lizali mast s venecijanskih porculanskih tanjira. Budiš se s Astronomom, ljubavnicu ljubiš kod svijećom osvijetljene Judite i Holoferna. Kakiš pod Kugom u Firenci, Makartovim platnom koje je Hitler nakon puno gunđanja oteo od Mussolinija. A dupe brišeš ekspresionistima, fovistima.
Krajem novembra pade prvi snijeg. Tapiserije će dobro doći u bunkerima. Auerbach leži na drvenoj sećiji, drhteći od studeni.
Bliži se Strasbourg.
U Philadelphiji mu se rodio sin, saznaje iz telegrama za Božić. Philip, tako su ga nazvali. Po Susaninom ocu. Philip Auerbach. Osjetio je radost, vjeruje, iako je ovdje u Elzasu hladno. Nun ist die Welt so trübe, der Weg gehüllt in schnee.
Guido Snel, “Smirna gora”, s nizozemskog preveo Goran Sarić, Buybook, 2023.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook
