Stvari koje mi možda nađete skrivene u uhu, pjesme iz Gaze Moj djed je bio terorista Moj djed je bio terorista – Radio je na svom polju, zalijevao svoje ruže u avliji, pušio cigarete s bakom na žutoj plaži što se prostirala poput serdžade. Moj djed je bio terorista – Brao je narandže i limune, išao u ribolov s braćom do podne, pjevao je utješne pjesme dok je vodio svog šarca na potkivanje. Moj djed je bio terorista – Napravio bi šolju čaja s mlijekom, sjedio na svojoj bujnoj zemlji, mekoj poput svile, Moj djed je bio terorista – Otišao je iz svoje kuće i prepustio je nezvanim gostima, ostavio na stolu vode, najbolje što je imao, da gosti od žeđi ne presahnu kad je osvoje. Moj djed je bio terorista – Pješke je otišao u najbliži siguran grad, prazan poput sumornog neba, pust kao napušten šator, mračan poput noći bez zvijezda. Moj djed je bio terorista – Moj djed je bio čovjek, koji je hranio desetero, kojem je luksuz bio šator, s plavom zastavom UN‑a na zahrđalom koplju, na obali kraj groblja. Palestinski slikar Dvije ptice napuštaju svoje gnijezdo, pjevaju pjesmu, možda za umjetnika što slika na mjestu gdje je nekad bio lijepo uređen vrt. Slika novu kuću, čak i novi vrt. Bez gelera, bez iskrivljenih metalnih greda, bez slomljenih cigli i električnih instalacija što vise. Ali onda vidim da oklijeva, gleda bezglavu lutku što leži među ruševinama. Pitam se hoće li je naslikati u novoj kući s oživljenim vrtom. Mogla bi pokvariti taj sklad. Mogla bi uznemiriti posjetioce iz inostranstva Volimo to što imamo Volimo to što imamo, ma kako malo bilo, jer ako ne volimo, sve će nestati. Ako ne volimo, više nećemo postojati, jer ništa za nas neće ostati. Ono što imamo je nešto što još uvijek gradimo. Nešto što još uvijek ne vidimo, jer smo njegov dio. Uskoro će ova zgrada sama stajati, a mi, mi ćemo biti drveće što je štiti od snažnog vjetra, drveće što pravi hlad djeci usnuloj unutra ili razigranoj na ljuljačkama. Zaslužujemo bolju smrt Zaslužujemo bolju smrt. Tijela su nam unakažena i iskrivljena, izvezena mecima i gelerima. Imena nam pogrešno izgovaraju na radiju i televiziji. Fotografije naših lica polijepljene po zidovima naših zgrada blijede i nestaju. Natpisi na našim nišanima iščezavaju, prekriveni izmetom ptica i gmizavaca. Niko ne zalijeva drveće što pravi hlad našim grobovima. Užareno sunce savladalo je naša trula tijela. Ruža se probija Ne dozvolite nikad da vas iznenadi ruža koja se probije iz ruševina kuće: Tako smo preživjeli. Mosab Abu Toha: "Stvari koje mi možda nađete skrivene u uhu, pjesme iz Gaze", s engleskog prevela Ulvija Tanović, Buybook, 2024. Knjigu možete uskoro nabaviti na: Buybook
