Ljudi
30. decembar, Mostar
Ove godine nisam plakala. Jelku sam okitila 22. Ena je stigla 23., ti 27. S vas dvoje tu, i ovom jelkom, uvjerena sam sreća izgleda upravo ovako, ništa mi više nije potrebno.
Prije rezidencije, Iowa je za mene bila Iowa Bob, lik iz romana Hotel New Hampshire Johna Irvinga. Naravno, znala sam i da se radi o američkoj saveznoj državi na Midwestu, ali ne i više od toga. Irving je jedan od pisaca od kojih sam učila kako se piše. Prelijepa je to i bolno duhovita knjiga, uz Svijet prema Garpu njegova mi je najdraža. Kao da se neka poetska pravda zaokružuje činjenicom da je Irving bio student na Univerzitetu u Iowi, na MFA za fikciju. Tada je direktor programa bio Kurt Vonnegut. Irving je čest gost do danas, a planirano je i predstavljanje njegove nove knjige The Last Chairlift za 14. oktobar.
Tokom boravka u Iowa Cityju, od 1965. do 1967., Vonnegut je napisao Klaonicu pet. Mogu razumjeti nastanak te knjige upravo tu. I prije nego što sam saznala za Vonnegutovu povezanost s ovim gradom, vremenska linija romana koji pišem se počela lomiti. Rat je već ranije obilježio fikciju, iznenadila sam se kada je ušao u stvarnost.
Jasper me danima prati u stopu. Svaku večer izmišlja razloge zbog kojih bismo se trebali vidjeti i prošetati. Nije mi najjasnije šta želi, djeluje mi zainteresovan za prelijepu spisateljicu s Jamajke. Mada, i ne razmišljam o svemu tome. Pažnja mi prija, jednako kao i boravak s ljudima. Početno ushićenje nije popustilo, ne mogu da nađem mir u sobi, tri sata izdržim pišući u biblioteci, odem u fitness‑centru, vježbam, plivam. Ništa ne uspijeva istrošiti energiju u meni, neizdrživu potrebu da se osjetim živom.
Vraćajući se s mog čitanja, pored jedne od univerzitetskih zgrada, na prostoru kojim ne saobraćaju automobili primijetim parkiran džip. Iz njega izlazi stariji muškarac, sijed i dobrodržeći. S dvadesetak metara udaljenosti uvjerena sam da je to Irving. Hodajući prema njemu Jasper me nagovara da mu se javim. Odbijam, neprijatno mi je. Ne može povjerovati da pred nama stoji pisac kojeg volim i neću mu se obratiti. Prolazeći iza Irvingovih leđa tiho izgovorim: John. Nije se okrenuo. A nije ni bio on.
Moje čitanje, zajedno s Yasuhirom, pjesnikom iz Japana i Romeom, prvo je u nizu predstavljanja u knjižari Prairie Lights. Yasu govori svoju poeziju na japanskom, demonstrirajući različite načine čitanja u Japanu. Neki zvuče kao pjevanje, drugi kao nježne balade ili zadnje riječi samuraja prije nego izvrši seppuku. Potom profesor Kendel, Yasuov prevoditelj, čita iste pjesme na engleskom. Izuzetno je zanimljivo. Romeo je odabrao tri ili četiri pjesme. Iz tipično američkog manira progovara bol i sjeta Afrike, tvoreći vrlo uspješan stilski hibrid. Odlučila sam da moram prevesti nešto njegovo. Moj dio je prošao dobro. Po završetku, prilazi mi stariji muškarac, jako mu se svidjelo. Pita gdje može nabaviti knjigu. Odgovaram ne može se kupiti u Americi, engleski prijevod imam u britanskom izdanju, nema ga u knjižarama ovdje. Želi znati imam li koji primjerak kod sebe. Kažem nemam, iako imam. Planiram ih dati nekolicini drugih rezidenata i Peteru kojeg namjeravam vidjeti u New Yorku. Poslije ću saznati da je to bio Aron, direktor MFA za prevođenje.
Pokušavam se vratiti ne samo u događaje, nego uhvatiti i osjećaje kada sam bila sama. O čemu sam razmišljala? Prvih sedmica neprekidna je uzbuđenost. Produžena ekskurzija srednjoškolaca. Azhar i Wesley već piju u Azharovoj sobi, proglasivši je Klubom pisaca. Azhar je predsjednik. Ta šala se forsirala do kraja. Uskoro, i mi ostali im se pridružujemo. Razgovori bez smisla i s puno smijeha. Rina i Maria donose mali zvučnik i puštaju latinoameričku muziku. Neko predlaže da svako pusti po jednu pjesmu iz svoje zemlje. U skladu s rasplesanom atmosferom, odabirem “Mesečinu”. Meksikanka diže ruke u zrak: Yes, Goran Gregović! Lijepi smo i sretni. Želim stajati vani, lebdjeti ispred prozora i gledati nas u tim prvim danima, dok nismo počeli da se mrzimo.
Prije prve posjete Azharu, idem u Target i kupujem po dva plastična tanjira i zdjele. Donosim grožđe, humus, čips, sir i ljuti umak. Azhar je insistirao da pića ima dovoljno.
Ili je to sve bilo kasnije? Odnos sa Jasperom se već urušio, jasno se sjećam, smetao mi je kada je ušao u Azharovu sobu. Ponaša se kao dječak, glup dječak, nervira me. Na krevetu pored mene sjedi Orit.
“WOW, WOW, WOOOW, WOW– širi ruke –“WOW, kako si pametna, tako mudra, ti ćeš biti moj guru.”
Nastavljam da pričam, zabavlja me razmišljati ko koga tu zajebava. U svakom slučaju nije se zajebavala. Stvari je generalno fasciniraju, čak i one najbanalnije. U osnovi bavi se vlastitim sranjima, poput svih nas. Netom prije dolaska, uhvatila je muža s ljubavnicom. Momentalno ga je ostavila. Ne zna šta da radi, a oni se vole, baš se vole, to zna, ali ona to ne može. Malo kasnije, doda da je ona nekad bila ljubavnica, tog istog muža. Ostavio je prvu ženu da bi oni započeli svoju sreću. Tako je rekla: započeli svoju sreću.
“Jebiga, dešava se”, kažem.
I to je naravno WOW, vidi ona ja sve razumijem, kakvu nevjerovatnu pronicljivost imam, sigurno mi je duša jako stara, ko zna koji mi je ovo život.
Usputno spomene da se ta prva ubila. Skočila sa sedmog sprata na krov dvospratnice. Ne zvuči kao da im je to sjebalo sreću.
Bili su luđački sretni sve do sad, oči joj zasuze. On se grozno kaje, ali ona ne može.
Nemam na to ništa ponuditi, poželim reći WOW, ali spustila me slika razmrskanog ženskog tijela na nekom krovu u Tel Avivu. Šutim.
Jasper je u svom elementu, u drečavoj majici dominira prostorom.
Naporno mi je. Već dugo nisam zapalila. Odlazim u svoju sobu.
Nije to moglo biti noć nakon mog čitanja. Tada smo otišli da gledamo film o životu Hualing. Zaljubila sam se u tu ženu. Da, to je hronologija. Jasper je pored mene u kinu. I ne znam zašto, ne volim takve muškarce, nedorasle, usmjerene isključivo na sebe, a takvi redovno jako vole mene, pa onda i ja njih. Kako god, pomislim, lijepo je što sjedi tu i povremeno me dodirne koljenom. Narednih dana se družimo sve više. Pitam se jesam li pogriješila u procjeni, možda nije takav kakvim se čini, razgovori su ugodni, priča o svom životu, stvari koje se ne govore svakome. Ne pomaže ni što je zgodan i baš se trudi. Zaključim: pa, dobro, šta bi smetalo da se malo ljubimo, fina je bliskost među nama.
Ujutro je izostalo već uhodano Dobro jutro, jesi li lijepo spavala, i nije ga bilo nigdje. Konačno se pojavljuje u golemoj krizi identiteta. Kad mi priđe pričajući gluposti, kažem: Koji kurac ti hoćeš? Kriza se tu znatno produbi. On je mislio da ja njega razumijem, a ja tako.
Senka Marić, “Ljudi”, Buybook, 2025.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook
