I
U ovom gradu govore se svi jezici. Kada to kažeš, ne misliš kako su neki na trgu naučili jezike, one koje ne koriste kući, zarad posla. Ne, ovdje oni povlašteni, bogati, govore sve jezike koje si ikada čuo i ti ne znaš kako su ih naučili. I kao da nemaju jedan svoj, onaj koji su primili s majčinim mlijekom i na kojem sanjaju, nego su prosto svi njihovi. Posmatraš ih kada se prebace sa aramejskog na kaldejski, u trenu, i to se desi samo zato što su tako poželjeli. Odjednom gledaš i slušaš pravog Kaldejca: mogao bi se zakleti da je maloprijašnji grubi i tvrdi Aramejac nestao i pred tobom se pojavio lukavi i uglađeni Kaldejac. Sve se na njemu promijenilo – i glas, i izraz lica, i mahanje rukama. Čuješ kako L izgovara mekše a H više nije grleno. Osjećaš da se muzika njegova govora izmijenila, sada je u skladu sa njihanjem valova po kojima plove laki kaldejski brodovi. Čak ti se čini da mu je i odjeća drukčija – ono zelenilo majice koju nosi sada je tamno, vuče na modro-plavu dubokog mora, baš onu boju cigli kojima je kralj Nebuchadnezzar dao obložiti glavni ulaz u grad. Hlače su mu nekako kraće, kao kožom orubljene; njegove cokule su grube i robusne, prave vojničke.
I dok ti tako gledaš u varljivi lik pred sobom i čudiš se, tvoj Kaldejac u trenu ponovo postane Aramejac. Kao da je na neki mig ili naredbu izveo trik. Jednako kako se ranije pretvorio u Kaldejca tako se sada vratio u Aramejca. Sve je na svom prijašnjem mjestu i ti u njegovom govoru umjesto talasanja mora čuješ fijuk planinskih vjetrova i osjetiš hladnoću ledenih visoravni aramejskih.
Kada Babilonce upitaš kako znaju sve te jezike najčešće ti kažu naučila ih baba ili tetka. Neki uopšte ne znaju odgovor na to pitanje, odsutno te gledaju kada im ga postaviš, toliko im je to obično; kao da sav ostali svijet živi u nekoliko jezika. Njihove majke su kao i oni, govore 3-4 jezika, jednako ih mijenjajući kako im je volja ili ako im se učini da od toga ima neke koristi. Očeve djeca slabije viđaju, pa ako ima neki jezik koji oni znaju a majke ne znaju, te jezike govore tvrđe.
Nije slučajno da je simbol ovog grada Mušhuššu. Ona čudna zvijer čiji su zlatno-smeđi likovi ocrtani po plavim ciglama glavnog ulaza. Dugo si stajao ispred i posmatrao ga kada si prvi put tuda prolazio. Mislio si kako je ta životinja budalasta i neprirodna – ko je ikad vidio zmaja sa krljuštima umjesto kože, stražnjih nogu kao kod orla a prednjih kao u lava, dugog vrata i repa, i špicastog roga na glavi. Još mu iz usta viri zmijski jezik. Kome je takvo nešto moglo pasti na pamet i zašto su takvu rugobu naslikali na glavni ulaz?
Sada znaš da nisi bio u pravu, ovi ljudi su kao Mušhuššu. I nije ti više životinja čudna, iako ti je i dalje ružna. Moguća je. I mnogo ti je draža od ovih ljudi, s njom barem znaš na čemu si. Njih lijepe i zelenooke samo palacanje zmijskih jezika odaje.
Nije slučajno ni što su baš Babilonci napravili poznatu kulu u Gradu. Ko drugi je mogao smisliti da gradi kulu tako visoku da dosegne nebo. Dok stojiš pod njom i gledaš kako uranja u oblake, šta drugo da misliš nego da je to-to, da ona svojim vrhom dotiče nebo i da kralj i sveštenici mogu otići gore i vidjeti bogove. I sveštenik iz našeg hrama kaže da je tako, i sav ostali svijet, što ljudi iz grada što ovi koji dolaze sa strane. Na sumnjaš ti u to, vidio si kulu, ali duboko u sebi znaš da je to previše. Kula do neba nije posao za ovoga svijeta i misliš da se to bogovima ne sviđa bez obzira što kralj gore priča s njima. Bojiš se da će zbog kule i tog penjanja nebeska kazna stići ovaj grad i njegove ljude, i da će bogovi kazniti graditelje zbog njihove arogancije. Upravo će se desiti ono što se u tvom mjestu odavno priča, snaći će ih najveća muka koju ovi ljudi mogu zamisliti: bogovi će ih poslati na sve četiri strane svijeta da tamo govore ove njihove jezike. A tamo neće biti nikoga da ih razumije.
Nije kula jedini razlog zbog kojeg se bojiš božijeg bijesa i odmazde. Bojiš se i zbog prljavštine i razvrata kojeg ovdje gledaš. Kao da veliki i moćni Marduk nije već jednom pobijedio sile smutnje i nereda i stvorio ovaj grad kao centar zvjezdanog sklada i mira. Pitaš se ponekad jesu li se ponovo vratila ta strašna vremena i jesu li Asirci u pravu kada kažu da riječ Babel na njihovom jeziku znači mješavinu i zbunjenost. Pred Asircima to ne govoriš, ne daš im za pravo da se ne bi naslađivali, ali svaki dan gledaš i gnušaš se. Zamišljaš šta to gospodari i gospodarice rade iza zatvorenih vrata i kakvih sve gadosti tamo ima. Često ne možeš gledati u oči njihovim ženama kada ih ujutro sretneš i pitaš šta im treba.
Nimalo nisi iznenađen što u zadnje vrijeme na svakom ćošku srećeš uboge i slijepe vidovnjake koji proriču da će Babilon pasti. I da će ga zauzeti tvoji Perzijanci. Oni kažu da je to zato što su Babilonci nekada davno ukrali svete perzijske objekte iz hrama u Šamu. Pa ih zato mrze i hoće da im se osvete. Ali ti znaš da to nije glavni razlog. Uvijek truljenje počinje iznutra i ti vidiš da će grad nestati zbog rugla u koje se pretvorio. Nije to po božanskoj volji i slici, i sviju će stići nebeski bijes. A ovi tvoji gospodari što se toliko hvale svojim gradom samo će ubrzati svoj kraj. Nekada ti se čini da namjerno hoće da navuku smrt i patnju, ali jednostavno ne mogu si pomoći, jače je od njih. Stalno govore kako je Babilon stvoren da bi mu se ljudi divili i čudili. Pozivaju kraljeve iz cijelog svijeta da ih posjete i pokažu im sve ljepote i bogatstva grada. Pokažite mi kralja kome takva priča neće zagolicati maštu i natjerati ga da osvaja. Najprije će to uraditi ovi koje su dovodili. Nema privlačnije i vatrenije mješavine za prizivanje sopstvenog kraja od slave i kuđenja u isto vrijeme, od istovremene mržnje i želje.
II
Nije lako živjeti u ovom gradu. Čini ti se da su svi sretni i misliš da moraš biti i ti. Nemaš druge mogućnosti, to je kao što dišeš ili kao što jedeš. U protivnom, osjećaš da nisi uzeo nešto što ti pripada a nalazi se nadohvat tvoje ruke. Pa si onda duplo poražen – nisi sretan a sam si kriv što je tako; malo ti je trebalo…
Gledaš ljude kako se cijelim tijelima smiju. Hvataju jedni druge za nadlaktice dok se od uživanja grče i naginju. Izgledaju puni neke dobre i zlatne energije. Kao da u svakom momentu znaju gdje je kome mjesto i šta trebaju raditi. Žene, muškarci, djevojke, mladići. Tako se lako spajaju i tako glatko žive zajedno. Čini se da svako odlazi sa svakim, bitno je samo da uhvate pogled jedno drugom. Svuda gledaš nasmijana i lijepa ženska usta. Karmin je tamno crven, gotovo smeđ. Ako išta treba da bude simbol ovog grada onda su to smeđe usne. Možda i vitka djevojačka tijela u svijetlo-plavim grubim pantalonama i bijelim majicama bez rukava.
Ne moraš to reći, ti te usne ne možeš doseći. Izmiču ti kad god im se približiš. Ne možeš dohvatiti tu sreću i ljepotu. Stalno nešto zastajkuješ, preispituješ se, znojiš se i mučiš. Nisi takav bio prije, dok si živio u mjestu iz kojeg si došao ovamo. Prirodan si bio čini ti se. Ali ovaj grad te tjera da mu se prilagođavaš. A ti ne znaš njegova pravila; ili ih ne znaš dovoljno dobro da bi glatko živio. Kao nepodmazan si. Stalno gledaš sebe s vana i umjeravaš se.
Kada i dosegneš neku od djevojaka, nisi sretan. Nešto ti tu ne štima, jede te. Ne možeš se opustiti, stalno planiraš sljedeći pokret, sljedeću riječ. Slično je i kada pričaš s muškarcima. Kao da nisi njihov, nešto ne radiš dobro. I stalno misliš da ti se oni podsmjehuju.
Ipak, koliko god da je bilo teško, naučio si s vremenom i stvari su ti krenule. Prepoznatljiv si. Misliš da te vole i traže. Nisi više tako ukočen, pomišljaš da si dio grada. Kažu ti da imaš talenta i da je pametna tvoja čupava glava. Pišeš sve bolje i bolje pjesme, zvalo te da čitaš na trgu. Nisi najbolji, znaš, ali nisi loš. Ne diraju te problemi od juče. Opušten si i prepuštaš se vremenu.
A onda te grad ponovo počne pritiskati. Ovaj put je drukčije, nema veze sa tvojim mjestom među ljudima. Pustili te da vidiš i čuješ nešto dobro, nešto drukčije nego bilo šta do tada – tu pjesmu o zahrđalim trubama.
Ne znaš zašto je dobra, znaš samo da su se muzika i riječi tako prirodno sreli, jedno bez drugog ne znači ništa. Svaki stih prepoznaješ u muzici i prije nego shvatiš šta ti riječi govore. Takođe prepoznaješ grad u pjesmi, prepoznaješ ga više negu u bilo čemu drugom.
Nije ti jasno. U čudu gledaš ljude koji su pjesmu napravili. Kao da se nikada nisu sreli. Kako su sve uspjeli ovako dobro spojiti? Odakle je ovo došlo?
Pjesma je na aramejskom. Ti taj jezik ne voliš, niko ga ne voli. Ružan jezik brate, kao da kamenje bacaš niza stranu. Kako odjednom taj jezik postade lijep i zvučan? Kao da je imao neku drugu mogućnost koja je samo čekala da se otkrije. Napeti i krvavi svijet perzijskog krša i sablje sreo se sa aramejskim pa ga tako promijenio. Udahnuo mu drukčiji život. Nisu tu čista posla, tu su se neke opasne sile igrale. Onozemaljske.
Ali čuješ u pjesmi još nešto. Nešto što te podsjeća na kaldejske pustinjake, one koji satima gledaju vodu. Tužne i sjetne ljude. U pjesmi na početku ne čuješ tugu, kasnije se nekako utopiš u nju.
Mogu oni reći šta hoće, nisu tu bila dvojica ljudi koji su pravili ovu pjesmu nego njih deset. Imaju samo dva tijela ali je deset ljudi. I pjesma govori samo svojim jezikom, jedinstvenom mješavinom jezika onih deset ljudi. Zato ona i liči na ovaj grad. Tu vidiš slike svih onih djevojaka, njihovih smeđih usana i tijela, svih onih pogleda, zvukova i slika. Upili su grad u nju. Čuju se karike ledenih lanaca sa kule kako stružu jedna od drugu i vide se teški kameni mostovi. Ko će ponovo napisati ovakvu pjesmu? Kako da jedan čovjek stigne njih desetoricu?
Sjediš u krčmi i po ko zna koji put slušaš Zahrđale trube. Zoveš muzikanta i stavljaš mu kovanicu u džep. On pogledom pita jel’ opet istu, ti samo klimaš glavom. Svi prisutni su ubijeđeni da oplakuješ nesretnu ljubav i da je i tvoja djevojka poginula kao leteća cirkusantkinja iz pjesme. A ti samo misliš zašto je pjesma toliko dobra, zašto povlači sve te osjećaje u tebi? I slušaš je toliko puta zato što želiš biti stalno s pjesmom, ili još gore, želiš biti pjesma.
III
Dosta ti je i njihovih žena i zgrada i slika i muzike. Dosta ti je poniženja i pokušaja. Dosta ti je prilagođavanja.
Želiš da hodaš dignute glave. Želiš da sam odlučuješ o sebi. Želiš biti ponosan. I želiš biti pjesma.
Cijeli tvoj narod želi isto a ti im pričaš o toj jednoj pjesmi. Pokušavaš prizvati onaj osjećaj iz krčme dok sjediš s njima i pjevaš pjesme iz rodnog kraja. Čini ti si da si par puta uspio. Ili ti se učinilo.
Odlaziš na brdo. Srce ti je puno dok gledaš sve te ljude koji su kao ti. I svoje boje i zastave. S lakoćom se sporazumijevate, govorite istim jezikom, jednim jedinim. Vi ste onakvi kakvi ste uvijek bili iako ste dugo vremena živjeli pod raznim gospodarima.
Prepoznaješ ljude iz svoga kraja. Vidiš vatru u njihovim očima. Pitaš se zašto si tako dugo bio bez njih i protiv njih.
Dopada ti se što je sve jednostavno i jasno. Nemaš više problema sa riječima koje višestruko znače, pobjegao si od toga. Sjećaš se svoga sretnog djetinjstva i s gnušanjem odbacuješ sav nemoral Grada i svo to bogohulno miješanje. Osjećaš ih kao prljavštinu, kao kurvaluk, želiš to stresti sa sebe. Ovo tvoje je nevino i dječije, nebesko i bogovima drago, ono što piše u knjigama, ono čemu se čovjek treba vratiti.
Tvoji te slave, ti si među njima poseban. Imaš patinu Grada. Ona ih privlači kao što ribe privlači svjetlo. Znaš da si izabran, uvijek si osjećao da jesi, sada i oni znaju da je tako. Nisi siguran šta te više pokreće – tvoja posebnost ili želja za povratkom onog pravog i iskonskog morala i nevinosti.
Tvoj posao je da odvedeš vodu Tigrisa na drugu stranu. Ljudima nije teško da kopaju, oni to mogu i hoće. Moraš sve organizovati u tajnosti, da vas stražari s kula ne vide. Gledaš kako ljudi rade u noći, u tišini, dok im se tamna tijela presijavaju na mjesečini. Čuješ samo njihovo disanje i lopate kako prodiru u zemlju. Pred jutro naređuješ da se vrati žbunje na rovove, da se sakrije od njihovog pogleda. Pomažeš u razastiranju zemlje, uređuješ neravnine. Nedostaje lišća pa tražiš od drugih jedinica da ga donesu. Veliki je to posao, snažan je i moćan Tigris. Tvoji ljudi već 11 noći kopaju i niko ni riječi ne progovara. Ponosan si na njih i na njihovu snagu. Babilonci ništa ne primjećuju.
Dvanaesta je noć. Puše topli i smrdljivi jugo i nebo je oblačno bez zvijezda i mjeseca. Čuju se fanfare iz Grada. Slavi se Mušhuššu i straže su slabe i pijane. Unutra su svi veseli i niko ništa ne sumnja.
Imaš dogovor sa Asircima iz Grada, ista vas je muka spojila. Njima je još gore, rade najteže poslove. I oni žele srušiti ovu kulu nemorala. Na zidinama pale vatre i tako ti daju signale za napad.
Naređuješ da se digne velika brana i voda polako kreće kroz novo korito u pravcu Baalbeka. Dižeš i druge brane. Uspijevaš potjerati moćnu rijeku kuda si želio. Nema toga što ti ne možeš uraditi. Pred tobom se otvara prastaro dno Tigrisa. Ne vidiš ga ali znaš da mu nema kraja.
Ostale brigade su tu. U mraku osjećaš njihovo prisustvo i broj. Zajedno sa svojima silaziš u korito Tigrisa. Nije lako gaziti po mekom blatu ali ni jedna prepreka nije prevelika za vas. Padaš i dižeš se. Vučeš meku i ljepljivu zemlju na svojim cokulama. Čuješ klaparanje stotina nogu i reske zvuke kada se noge odlijepe od tla. Prolaziš ispod zidina i metalnih rešetki i brojiš svoje ljude dodirujući po ramenu one koji prođu pored tebe. Vodiš ih nečujno i nevidljivo dnom rijeke gotovo do hrama, do mjesta gdje se za svetkovina u rijeku bacaju bijeli i crveni vijenci.
Prvi istrčavaš iz korita na trg a ljudi te prate. Oči ti bode ljepota vatrama obasjanog grada. Kao da ga prvi put vidiš – i trg i ulice i zgrade, sve je od bijelog mermera. Plemenita gospoda stoje u svojim svijetlim haljinama od finog platna ispred hrama. Znaš da čekaju kralja da izađe napolje. Okreću glave prema tebi i ti vidiš užas u njihovim očima. Nikada ga nećeš zaboraviti. A znaš da izgledaš strašno takav blatnjav sa sjekirom u rukama i ratničkim bojama na licu. Gledaš se njihovim očima i srcima. Znaš da su potpuno izgubljeni, nemaju pojma šta ih je snašlo. Stoje kao ukopani i čekaju vaše udarce. Krećeš silovito, ne daš da te tišina i pogledi smetu. Gospoda se i dalje ne miču, samo se grče i rukama pokušavaju odbraniti glave od sjekira i buzdovana. Pucaju i ruke i lobanje. Mašeš sjekirom kao obuzet i tražiš poznata lica. Krv se lije na sve strane a na mermernom tlu leže nepokretna tijela muškaraca, žena i djece. Njihove haljine su više crvene nego bijele. Vidiš kako krv natapa ostatke njihove odjeće.
Vika i cika prestaju. Čudo jedno kako ste ih brzo poklali. Gotovo bez otpora, kao janjce. Da si znao kako je ovo lako napao bi mnogo ranije.
Gledaš kako dižu vašu zastavu na glavni jarbol. Kličeš zajedno sa ostalima. Koža ti se ježi i kosa stoji uspravno dok krv gospode još kapa sa tvoje sjekire na glatki kamen.
Razbijate vrata i upadate u hram. Tvoji kolju sveštenika. Vidiš mu samo noge kako se batrgaju u zraku. Rušite sve unutra, lomite, bacate. Pišaš se po nekom oborenom kipu.
Hodaš u istoj bijeloj haljini kakve je nosila gospoda. Sada si ti jedan od novih vladara. Imaš sluge Asirce koje lijepo paziš. Ne želiš da pate kao ti i tvoji. A ti si običan i ličiš na njih, nisi kao stara gospoda. Ipak nisi miran.
Kada imaš neki problem ili dilemu misliš kako bi to gospoda riješila.
IV
Osjećaš umor. Liježeš u svoj bijeli krevet i spavaš. Sanjaš.
Čuješ poznatu pjesmu i penješ se uz brdo prema njoj. Na vrhu brda ugledaš mladića koji sjedi na stijeni i pjeva. U rukama mu je lira, drži je naslonjenu na desnu nogu. Lijep je i nevin, blijedog lica sanjivog izraza. Odjednom se pojavljuje ona – Boginja Majka, vladarica prirode. Viđao si je u prošlim snovima. Tu je pored tebe. Drži kratki mač u ruci – više je nož nego mač. Uzima ti ruku za zglob i daje ti ga. Kažiprstom pokazuje na mladića. Zbunjeno je gledaš u oči ali znaš da nisi pogrešno shvatio. Samo ne razumiješ. Ne želiš ga ubiti, pjesma ti mnogo znači, a i mladić je nedužan. Ona te lagano gura, obećava ti pjesmu onako kako si je uvijek želio. Postat ćeš pjesma, kaže ti. Nju ne možeš prevariti, zna da to želiš više od svega. Prilažiš mladiću. Osmjehuje ti se i nastavlja da pjeva svoju pjesmu. Kao da zna šta ga čeka, pomirio se s tim. Davno je prihvatio da ne može drukčije. Taj te osmijeh ubada u srce. Ubijaš ga i njegovo klonulo tijelo pada na tlo. Lira odzvanja od udarca u stijenu.
Ona dolazi i stoji pred tobom, lijepa i sjajna. Odmah znaš da od obećanja nema ništa. To je nemoguće, niko ne može biti pjesma. Pitaš zašto. Kaže da nije mogla izdržati takav grad. Prepala se da će je prevazići. A niko ne smije prevazići nju, prirodu, to je nemoguće. Učinila je sve da grada nestane sa lica zemlje, čak je koristila njegove trikove jer nije znala šta da radi. Njegove prevarantske trikove koje su ga činile tako privlačnim. Uživala je gledajući kako se ruše vrtovi, kako padaju njegove kule. Nije se smirila sve dok je stajao kamen na kamenu.
Sad je sve uredu, reče i sjede da se odmori, konačno lišena straha i brige.
Ne gledaš je, ne želiš više da je gledaš. Muka ti je od nje.
Začuješ jauk. Okreneš glavu i vidiš je kako drži lijevu šaku podignutu i sa užasom gleda u nju. Pogledaš bolje u njenu ruku – zadnja dva prsta, mali i domali, nedostaju. Užasnut posmatraš kako joj i ostali prsti polako nestaju. Jednostavno postanu providni i nestanu. Za njima nestaje cijela šaka, pa ruka do lakta, pa do ramena. Gledaš Prirodu u oči dok joj postaje jasno da i ona nestaje sa gradom koji je upravo srušila. Tek sada shvata da su ona i grad bili jedno. Nestaje potpuno, ništa ne ostaje od nje. Ti znaš šta će se sada desiti ali si miran. Kao mladić koji je pjevao pjesmu. Pogledaš u svoje prste i ne vidiš ih. Onda ti nestane šaka…
