Priručnik za početnike
Sljedećeg se dana 4. a postrojio od prvog do zadnjeg u imeniku. Profesori su dolazili i odlazili, a kako je gotovo svaka školska zbornica galerija neviđenih likova, Maks se iz sata u sat suočavao s nekim novim oblikom blagog ludila. Nasmijao ga je, primjerice, glazbenjak Vetranović svojim mislima kaotičnima poput pekinškog raskrižja. Dubravka Miljak, nadležna za biologiju, povela je javnu raspravu s temom Što danas kuhati?, a nauživao se i glazbe uživo, doduše ne kod Vetranovića, već na satu etike gdje ih je gitarom i glasom počastila profesorova djevojka.
Prije svakog sata Emina bi se pretvorila u priručnik za početnike u XX. gimnaziji koji je Maks želio progutati od predgovora do pogovora, gonjen strepnjom da bi ga moglo ugroziti slabo poznavanje pojedinih profesora. Pa ipak, ta sveobuhvatna početnica bila je zakinuta za jedno ključno poglavlje – ono o njihovoj razrednici. Prvotna Maksova frustracija ovom preostalom tajnom nestala je kad je u njoj uočio korist. On, shvatio je, nije jedini izgubljen u magli koja se nad njih spustila promjenom razrednice. Čak i ako nisu svjesni opasnosti koje ta magla krije, kolege bi mu mogli biti zahvalni ako bi je rastjerao.
Plan je bio jednostavan – pogotovo u usporedbi s njegovim ostalim planovima. Trebalo je samo pod velikim odmorom prići nekome od maturanata iz ostalih razreda, započeti razgovor i do zvona za sat postati spreman na svaku Renatinu posebnost. Za takav zadatak trebao mu je pomagač: neće valjda samo tako banuti nekom uhodanom društvu, pogotovo sa stažem u školi koji broji jedan dan.
Sve i da je Eminu upoznao kad i ostale, i najmanji uvid u njezin karakter bio bi dovoljan da se bez razmišljanja obrati upravo njoj. U započinjanju i održavanju razgovora ona je bila virtuoz zapanjujućih vještina: mogla bi se zapričati s časnom sestrom kojoj su jedine ljubavi mimo Gospodina prevođenje sa starogrčkog i izrada svijeća. Osim toga, malo tko je poput nje mogao među izgovorenim rečenicama svojih sugovornika pronaći toliko toga. Skupljala bi krhotine misli te ih oblikovala u osobni mozaik skrivenoga kakav svatko od nas negdje čuva. Svoja otkrića ne bi zlorabila – tajne koje bi naslutila ili u povjerenju saznala uvijek bi sigurno pohranila u trezor svoje savjesti.
Maks ovo nije pretpostavljao, nego je znao. Drukčije ne bi mogao biti na miru: koliko ga je god snažio osjećaj da je krenuo ispočetka, znao je da time ne nestaje sve što je ostavio za sobom. Jer kad bi neke istine o njegovoj obitelji ili njemu samome isplivale na zagrebačku površinu, potonula bi njegova posljednja lađa spasa. Međutim, kako se svakim ljetom sve više uvjeravao da je Emina tajnu jednako sposobna saznati kao i sačuvati, znao je da na nju može računati. I naravno, iako ona to tako ne gleda, da joj puno toga duguje.
Emini se bratićeva inicijativa svidjela. Priznala mu je na putu do ulaza u školu da joj je netko poput njega silno nedostajao prve tri godine. Njezin se razred u svojoj složnosti zatvarao prema drugima i na traganje za društvom izvan petnaestice od samih se početaka gledalo kao na nepoželjnu neizvjesnost. Nekad bi i sama Emina dijelom povjerovala u to i svoju želju za drukčijim privremeno proglasila potencijalnom ugrozom mira koji je izgradila s akačima.
Maks se pred školom zabrinuo koliko uopće može računati na Eminine sposobnosti shvativši da su joj misli, ili barem oči, negdje drugdje. Začudio se kad mu nije znala reći tko je preplanula meta njezinog odmjeravanja – ako je tako zamaman, kako ga prije nije primijetila? Sabiranjem porazbacanih sjećanja Emina je naposljetku okrivila ljeto: nije ni prvi ni posljednji kojeg su morsko sunce, odlučno vježbanje i osvježenje garderobe u dva mjeseca odsustva iz pozadine katapultirali u prvi plan. Maks je u Emininom prisustvu vidio uslugu, pa je nešto u toj priči moralo biti i po njezinom – s cigaretama spremnim za nuđenje, prišli su dotičnome i sugovorniku s kojim je pušio.
Pokazalo se da je jedan veliki odmor jedva dostatan da se obuhvate sve posebnosti Renate Brajković. Vrijedna saznanja bujala su kao poplavljeni Nil, a Maks je pažljivo usmjeravao korito te rijeke tako da obuhvati sva polja njegove znatiželje. Gotovo sve što bi Emina govorila išlo bi Marku radi kojeg su i prišli baš tom dvojcu, a gotovo ništa od toga nije se ticalo Renate. Maksu to nije smetalo – pomogla je ostvariti prijateljsku konverzaciju iz koje je, najviše od Markovog sugovornika, ubirao željeno. Svidjelo mu se kako bi većinu toga što znaju pripisali svojem predsjedniku, a kad bi se izvjesnog Vladimira doticali u razgovoru, to bi bez iznimke činili tonom poštovanja.
Ljudi, potvrdio je Maks što je već znao, dobro pamte kako se tko odnosi prema njima. Ako ih povrijediš, prozvat će to nepravdom i trajno zahladiti odnos, pa možda se i osvećivati. Ali ako im se pogoduje, ako im se bez vidljivog motiva izađe ususret, negdje duboko usadit će im se klica dugovanja. Nastojat će uzvratiti, isto kao što će zlopamtilo svakom prilikom potkopati onoga od koga je zaprimilo zlo koje pamti.
Ali, koliko mu je god bilo drago čuti zahvalnost prema Vladimiru, zabrinula ga je pomisao da u školi postoji netko tko je već proveo plan jednak njegovom – kratak razgovor bio je dovoljan da Maks shvati kako 4. b poštuje svojeg predsjednika jer im je školski uspjeh prvo obećao, a zatim temeljitom organizacijom i omogućio. Bilo mu je jasno da bi taj razred mogao postati problematičan ako im ne bude dovoljno da budu dobri, već požele, kao što on smjera, biti najbolji. Ipak, zaključio je da je prerano kočiti se strahovima kakvi priliče predsjedniku razreda dok to mjesto još nije ni zauzeo. Naćulit će uši kad je riječ o Vladimiru i njegovom razredu te istražiti mogu li oni umjesto opasnosti donijeti korist.
Uspinjući se stubama prema učionici, Maks je zvono za kraj odmora dočekao sam. Kako je razgovor prilazio kraju, počeo je uviđati drugu stranu medalje Emininog sudjelovanja: stečenu zahvalnost morat će dijeliti na dvoje. Cijela svrha razgovora bila je približiti se položaju predsjednika – ali predsjednik može biti samo jedan. A budući da je Emina izrazila vlastito zanimanje za tu funkciju, nikako nije smio dopustiti da stoji uz njega kad ponosito stane pred ploču i prenese razredu što je saznao. Otarasiti je se nije bilo teško – Marko je spomenuo da zbog bolesti profesora imaju prazan sat, a 4. a je po rasporedu imao profesoricu njemačkog, koja nije bila suviše pedantna u zapisivanju izostanaka. Maks se opravdao time što ipak ne bi htio markirati drugog dana nastave, na što se Emina bez ikakvog propitivanja izgubila s Markom u smjeru prvog kafića.
Bila bi laž reći da Maks nije ni trenutka razmišljao o tome kako se ponio prema sestrični. Ali nije baš ni da je razmišljao puno dulje. U času kad si je dodijelio glavnu ulogu, nije stigao pretresati sve strane tog čina – znao je samo da mu to pogoduje. Na putu do učionice uvjerio se da on nije jedini kome je ovako bolje.
Emina, koliko god mu je draga, bila je draga prema svima. Položaj predsjednika kad-tad bi joj donio kušnje na koje ona po svojoj prirodi naprosto ne bi bila spremna. Održavanje mira među tridesetero ljudi neizbježno znači nekima se zamjeriti. Uobičajena pravila i odgoj većini zabranjuju odlučnost kakvu on poznaje u sebi, i to je dobro – kad bi si svatko dopuštao što si on dopušta, nastao bi kaos. Razlika je u tome što iza svega što on radi stoji plan koji je, kako god da se okrene, bolje provesti nego ne. Primjerice, znao je da bi kao predsjednik mogao 4. a dovesti do vrha jer tako njemu najviše odgovara. Čime je motiviran, potpuno je sporedno: što on poželi, to dobije. Stoga je jasno – ovako je bolje za sve. Eliminirati Eminu bilo je nužno zlo. Ali sa skrivenim dobrom.
Desetak duša koje su odlučile ne markirati njemački uspio je zbuniti svojim dojavama. Odgovorio im je na pitanja koja se nikad nisu sjetili postaviti – a kad su saznali odgovore, osjetili su se glupima jer iste stvari i sami nisu pitali. Maks se pobrinuo da shvate značaj toga što su sve saznali sada, a ne u vrijeme zaključivanja ocjena. Nekima je vidio skepsu u očima, ali znao je da, koliko im je god njegov pristup stran, neće odbiti pogodnosti koje donosi.
– Smije li se? – molećivo je na stolac pokazao Frederik kad se Maks nakon stotinu razgovora našao sam.
– Molim?
– Mjesto, je li slobodno?
– Je li Emina ovdje? – upitao je, ne posve retorički jer mu se Frederikovo pitanje učinilo jednako suludim kao zamisao da je Emina zaista pored njega.
– Emina je odsutna. Ne mora biti i pristojnost – ukorio ga je, pa oteo Emini mjesto.
– Zanimljivo. U pravu si, nisam mislio ništa loše.
– Red je da ti se zahvalim. Saznanja koja si nesebično podijelio sa svima bez sumnje će nam pomoći.
– Red je? Ti baš voliš taj… red?
– U njemu nalazim sigurnost. Ti misliš drukčije?
– Ja nalazim sigurnost u svemu što je korisno.
– Ako se meni išta ikad učinilo korisnim, to je svakako red.
– Zna biti. Običaji, recimo. Neki imaju vrlo jasnu svrhu. Kao, ne znam… zna se da prvo iz tramvaja izlaze, a tek onda ulaze ljudi. To nije samo pristojno, nego i korisno.
– Dakle, našao sam istomišljenika!
– Ali nekad zna ići na živce koliko običaji mogu biti besmisleni. Korizma, čovječe. Svake godine mama se odriče sira, a tata psovanja. I na Uskrs se ona davi u siru, a on u pičkama materinama. Samo da bi se približili nekom liku koji ni ne postoji.
– Puno si razmišljao o ovome.
– Ja puno razmišljam.
– To nam je zajedničko.
Frederikov zaključak bio je prilično precizan. Njih su dvojica bili po mnogočemu različiti – ali upravo je ta različitost od prvog stiska ruke jamčila zajednički jezik. Maks je, tek što je stigao, u metropoli našao ono za čime od djetinjstva čezne: sugovornika. Kod Frederika je naslutio sličnu besplodnu potragu, što je i dokazala njegova zamolba za broj mobitela kako bi kasnije tijekom dana porazgovarali o pitanju slobode. Takve neobične geste, kao i smiješno neprikladne reakcije pred drugima, Maksa su beskrajno intrigirale. Pored sve svoje pameti Frederik je u potpunosti nesposoban odnositi se prema ljudima, koji su njemu samome najčešće djelovali kao prejednostavne igračke.
Maksovo objašnjavanje dobrih strana spontanosti prekinula je Emina svojim povratkom, a njezino započinjanje razgovora je pak prekinuo Frederik pohvalama Maksove inicijative. Emina se začudila što je Maks podijelio s ostalima ono što su zajedno saznali, ali on je moguće optužbe odbio bacanjem krivnje na vlastitu nestrpljivost, uz brzu izmjenu teme. Sam spomen Marka bio je dovoljan da Emina zaboravi Maksov prijestupić te počne s izljevom zaluđenih dojmova o Markovoj duhovitosti, šarmu, a Bože moj, i izgledu.
Zvono mobitela te večeri Maksa je naučilo da Frederiku „u dvadeset sati“ zaista znači 20:00. Nakon petnaestak minuta rasprave Maks ga je uspio navesti na temu predsjedanja razredom i saznati njegov plan: kandidirat će se jer smatra da je to njegova dužnost budući da je, objektivno gledano, najpogodniji kandidat.
Takav završetak razgovora Maksa je ostavio u brigama. Na njegovom željenom putu najednom su stajale dvije potvrđene i odlučne prepreke. Da je u pitanju bilo tko drugi, naprosto bi smislio jednostavan način da ih odstrani s puta, ali njih dvoje su mu za takve poteze bili prevrijedni: što zbog njihovih sposobnosti, što zbog odnosa koji je s njima ostvario. Trebalo je, postalo mu je jasno, u narednih pet dana smisliti način da odnese pobjedu, a Eminu, Frederika, kao i ostatak razreda, održi zadovoljnima.
Udarajući po tipkama – kako laptopa, tako i sintesajzera – skromnim koracima počeo se približavati rješenju.