Djevojka u crnom prasnula je u smijeh, ispričala da je to jutro bila u Beaubourgu, podigla ruku i rekla „cheers!“ te ispila svoj posljednji gutljaj šampanjca. Guillaume je inzistirao da naruči dvije čaše Ruinarta uz desert koji je tako točno simbolizirao njihov susret: dva saint-honoréa, čije su posljednje kremaste mrvice sada strugali s porculanskih tanjurića.
Po tupom zvuku kockica leda koji su padale u čaše, laganom zveckanju pribora za jelo uz žamorenje razgovora, odjednom su ustanovili da se oko njih sala popunila, sad kad su ušutjeli. Ulomci ruskog jezika lebdjeli su u tom ozračju engleskog kluba zasićenog kožom i mahagonijem, pjevanom glazbom koja je nalijegala na čeznutljiva arpeđa koja je ispuštao glasovir. Zavaljen u svoje Napoleon naslonjače, izmoren pariškim maratonom, stariji američki par, prepoznatljiv po bejzbol kapi (on) i zlatnim tenisicama (ona), pijuckao je konjak u tišini. U tjednu, a pogotovo u ovo doba kada je prisutnost svega što je na Desnoj obali od viđenijih ljudi bila prorijeđena, blistavi brod 228 ukrcavao je samo strane putnike.
Fronsac je kratkim pokretom od konobara zatražio račun, a zatim iz džepa izvadio telefon da provjeri svoje poruke. Djevojka u crnom iskoristila je priliku da diskretno pogleda na svoj u torbi: nijedne poruke. Obavijestila je Nathana da se neće vratiti na večeru. Sebi je rekla da će još imati vremena vidjeti prijatelje koje je njezin muž te večeri pozvao k njima, pod uvjetom da krene u roku od pola sata.
Preuzimala je kaput i šal kad joj je jedan muškarac u izvjesnim godinama, malo pognut, lica izbrazdanog borama ali samouvjerenog hoda, iznenada iskrsnuo u vidnom polju. Pogledi su im se sreli na sekundu ili dvije. Odmah je okrenula glavu dok se on uputio prema baru.
Istog ga je časa prepoznala i nije mogla vjerovati, iznenađena kao priviđenjem. Nije je zaprepastilo to što je prepoznala elegantnu fukaru koja se sve usudila i na sve odvažila, monstruma cinizma i odvažnosti, nekadašnje anđeosko lica koje u svoje mondene trofeje ubraja ulove kao što su Aragon i Morand, Adjani i Sagan, Mauriac i Mitterrand, Nathalie Sarraute i Edgar Faure. Ne, to što ju je očaravalo bilo je vidjeti kako se ovaj tako romaneskni lik ukorijenio u stari teatar svojih zavođenja i svoje grabeži.
Snob i pakostan, muktaš i talentiran, polurazvratan, poluprostodušan, pomalo granično mitoman i pokvaren do kosti od pohlepe, François-Marie Banier pojavio se kao Tadzio zavodnik starih dama, dobacujući bezobraštine svojim bogatim prijateljima da ih razonodi u stilu mondeno-pariškog Trumana Capotea, prije nego je uvenuo poput rugobnog Doriana Greya. Nije se usudila okrenuti da ga bolje zagleda, dok je sebi govorila da tko nije vidio tu đavolsku ljepotu s plavim kovrčama fotografiranog u dobi od petnaest godina sa Salvadorom Dalijem u bogato dekoriranom apartmanu hotela Meurice, u trodijelnom odijelu, sa šakom na boku i zureći u objektiv sa svojim fenomenalnim samopouzdanjem, taj nije vidio ništa.
Što je pokušao oživjeti ili okajavati vraćajući se ovamo? Sjećanje na sretne trenutke kojima ga je njegova prijateljica Liliane nekoć obasipala u ovom palasu, u vrijeme popodnevnog čaja, prije nego što opijena slobodom dalje krene na zadnjem sjedištu njegovog motocikla? Milinu anonimnosti nakon gnjavaže i zviždanja pretrpljenih kroz dugu pravosudnu sapunicu? Zaborav uvreda i prljavština? Ugledati tu ostarjelu siluetu u dekoru njezinih raskošnih godina sličilo je na preklapanje dviju priča, dvije kronologije, na dodavanje sloja proustovske melankolije brutalnosti balzacovske pohlepe. A ako je to bilo i recitiranje pjesme o iskvarenoj ljepoti, otrovnom cvijetu zla, najzbunjiviji zaključak još uvijek je ležao, jer se oko neprestano na njega vraćalo, u tom srazu godina koje je vrijeme razriješilo tako da potkupljivom dandyju dade izgled vječnog starog mladića koji će takav ostati čak i u svom lijesu.
Zauzet utipkavanjem svog bankovnog pina dok je plaćao račun koji nije mario provjeriti, Guillaume nije primijetio odsutni pogled one s kojom se sada osjećao tako neposredno i opušteno kao da je bila dugogodišnja prijateljica. I još manje čovjeka koji je prolazio salonom duhova. Previše pragmatičan da bi raspredao romanse ili vezao sanjarije iz ljudskih pojava, izrazito antipjesnički i antimetafizički duh, imao je sve razloge da se zadovolji aksiomom svog firentinskog učitelja prema kojem svijet pripada hladnim duhovima. Previše hladnim da zavede djevojku u crnom? Iako nikada u prošlosti nisu bili bliski, jedno drugome nepoznati previše godina da bi se odmah upustili u povjeravanja, oni su u samo nekoliko sati ponovo postali prisni kako bi shvatili na čemu su, što ih brine, a možda se i prepiru. Iako sebi nisu dopustili da se čeznutljivo vraćaju na sitne okolnosti iz prošlosti ili trivijalne dogodovštine koje su oboje imali na umu, uživali su, kao posredno, u čarima koje su izvirale iz bočice vremena, tog mirisa njihove mladosti u kojoj su plutali, nerazgovijetno, znameniti političari, šminkerski klubovi, drukčije mode i sve što tvori ono što se naziva duhom vremena, u ovom slučaju lovaških i reklamerskih eighties.
Djevojka u crnom uživala je u večeri i zahvalila mu je na tome. Bila je sretna što je s tim moćnim, još uvijek zgodnim i elegantnim muškarcem ispred nosa pobjegla svojim bivšim kolegama i ponovo ga upoznala u ovom luksuznom koktel baru. Još više je se dojmila nesebičnost onoga kojeg si je uvelike predstavljala kao ajkulu u mutnim vodama, previše lukavog i prefriganog da bi bio iskren. Iako mu je a priori nalazila više talenta nego kvaliteta, nemalo dvoličnosti, i iako je bila nesklona igrama moći koje su ga okruživale, smatrala se je sretnom što je dobila pristup jednoj njegovoj nevinijoj strani, onom dijelu nedužnosti koji kao da dolazi iz prošlosti, ali ga zapravo svatko zadržava u dubini svog bića i pristaje otkriti ga samo onima koji su nekoć bili njegovi prvi svjedoci. Iako u dodiru s njim nije osjetila naelektrizirano veselje kad se smijemo bilo čemu i zaraznu poletnost koja upućuje na ljubav i tako je vješto potiče, smatrala ga je dovoljno elokventnim i dirljivim da zamisli ponovni susret s njim. A možda ga čak može i sačuvati u tajnosti, u mentalnoj pričuvi muškaraca o kojima sanjari, za zabavu ili zaozbiljno, tko zna što život još može prirediti?
Što se Guillaumea tiče, njega koji je se plašio dok je bila mlađa i kojeg je, poput mnogih muškaraca, pomalo odvraćao njezin nedostatak volje da se dopadne, što joj je pomagalo da se otrese njegove ležernije subraće, bio je u prilici ispitati iz kojeg je živčanog sustava proizlazio energični stil njezinih knjiga i sklopio si je o njoj suvisliju sliku koja mu se sviđala.
Osim osjećaja da ju je ponovo pripitomio, što ga je jednako toliko radovalo kao i da je naslutio slabe točke ispod njezinog španjolskog oklopa, nadao se. Čemu? Nije znao određeno, ali barem da će ona nastojati dobiti njegov telefonski broj, ne usuđujući je se čak zatražiti njezin.
Cécile Guilbert: Republikanci, s francuskog preveo: Zlatko Wurzberg, Sandorf, Zagreb, 2021.
Knjigu možete nabaviti na: Knjigolov