Vijest pristigla iz Pariza u mjesecu srpnju da su četvorica velikih na konferenciji odlučila prihvatiti francuski prijedlog po kojem se gotovo cijela Istra, dakle, i Pula i Rijeka, dodjeljuje Jugoslaviji, u najvećem je dijelu građanstva izazvala čuđenje i nevjericu. Bilo je štrajkova i demonstracija, ali onda je život nastavio svojim tokom. Odlazilo se na more na kupanje, organizirali su se plesovi i sportske igre. Činilo se, kad je prošao prvi čas zbunjenosti, da se nas ta odluka gotovo i ne tiče, ili se možda pokušavalo drugačije popuniti vrijeme da se ne misli na to, toliko je sve izgledalo nevjerojatno. Živjelo se u nadi da će prije ili kasnije stvari same sjesti na svoje mjesto. Zavladalo je uvjerenje da će se na kraju sve riješiti po zakonitostima logike i povijesne pripadnosti koju potvrđuju dva neizbrisiva tisućljeća, a kao svjedoci izdižu se ostaci drevne slave: Arena, simbol grada, Dvojna vrata, Slavoluk Sergijevaca, Mali rimski teatar te stoljeća pripadnosti „Kraljici Jadrana“ koja nam je ostavila Kaštel, palače i crkve, da i ne računamo na slavna imena Castropola, Tradonico pa i na samog Dantea koji se s vrha uzvišice San Michele divio gradu i njegovim slavnim razvalinama, kao i Kvarneru koji oplakuje „završetak Italije“. Kako bi pariška odluka mogla poništiti dvije tisuće godina povijesti? Sigurno će uvidjeti grešku; bez sumnje je riječ o gruboj pogreški koja će prilikom ratifikacije sporazuma nesumnjivo biti ispravljena. Napokon, preostao je i plebiscit. Zašto nam ne odobre plebiscit? Nije li pravednije narodu prepustiti odluku koja ga se ticala na tako vitalan način?
To su glasovi koji su kružili gradom i ideje koje su se nagomilavale toga ljeta u iščekivanju da ratifikacija sporazuma u Parizu, koja se trebala dogoditi u siječnju 1947., potvrdi ili ne potvrdi konačnu presudu.
No, u međuvremenu netko je pronalazio druge putove, predviđajući najgore. Slučajno sam to otkrio jednog jutra kad sam prolazio pokraj gostionice u Verudi. Prišao mi je gimnazijalac završne godine, neki Sergio, mesarov sin, kojega sam dosta dobro poznavao, utoliko što je svoju barku držao blizu ujakove. Bez previše okolišanja upitao je znam li gdje bi se moglo pronaći neko oružje, bilo koje vrste, važno da je efikasno.
– Ti koji si neko vrijeme stalno obilazio utvrde i kasarne – reče – ti bi trebao nešto o tome znati.
Bio sam polaskan, pa i zato što se momak njegove dobi meni obratio za uslugu. Prisjetih se puške koju sam bio sakrio, mausera koji su vjerojatno ostavili Nijemci i rekoh mu to, ne bez trunčice ponosa.
Sergio je bio na biciklu, pa me je posjeo na šipku.
– Ja ću te odvesti – reče – gdje si ga sakrio?
– Pod utvrdu Bourguignon, ako ga još nađemo.
Dobro sam poznavao mjesto i nije dugo trebalo da pronađem gustu makiju uz more. Puška je još bila umotana u platno, kako sam je i ostavio. Rđa ju je načela, ali se činilo da je još dobra. Sergio ju je provjerio, odvagnuo, probao nanišaniti.
– Još je dobra – reče – jedno premazivanje i bit će kao nova. Za sada može ostati ovdje, ali ubrzo bi mogla zatrebati.
– Kome bi mogla zatrebati? – upitah zainteresirano.
– Gledaj, reći ću ti – obrati mi se ozbiljno – ali savjetujem ti, jezik za zube! Spremamo se braniti grad, ako ga ona kopilad odluči predati u ruke Slavenima.
Nisam ga ništa drugo pitao, i to mi je bilo dostatno. Ali iste večeri kad se smračilo, sâm sam se vratio na ono mjesto. Izvukao sam pušku i izvadio zatvarač. Zatim sam je uhvatio s obje ruke i, zavrtjevši se nekoliko puta oko sebe, odbacio daleko u more, tamo gdje sam znao da je duboko. Kamenom sam razbio iglu zatvarača i zavitlao ga u more na drugo mjesto. Ova barem više neće opaliti, pomislih, a nadajmo se ni druge.
S talijanskog prevela Lorena Monica Kmet
