Sjećala se neobične tišine tog jutra – tišina u drveću i dvorištu, u kući mrtvi muk, kuhinja bez ijednog glasa, niko se ne penje i ne silazi niz stepenice. Poslije se zapitala da li je ta tišina bila stvarna ili ju je ona naknadno izmislila. Nije bila sigurna da li je vijest izmijenila njeno sjećanje na sate prije. Često je smatrala da to nije ni bitno, ali ponekad, naročito u trenucima kad je probudi svjetlost zore ili cvrkut ptica u zoru, detalji o tome kako je saznala za Robertovu pogibiju i kako je tačno proteklo vrijeme prije toga, bili su dio njenog života koliko i njen dah ili otkucaji srca.
To je za nju postalo poput jedne od priča koje se iznova prepričavaju, a ne samo brutalna, izdvojena činjenica, jer joj se činilo da će ubacivanje te informacije u tok događaja i sjećanje na to kako je došla do tog saznanja na neki način ublažiti, olakšati, udaljiti ono što se desilo. Pamti detalje putovanja u Golvej da obavijesti Margaret, na primjer, i sve svoje misli u tom sporom vozu, zatim gdje je sjedila kad je stigla vijest, šta joj je prošlo kroz glavu par sekundi prije nego što je vidjela telegram.
Nekad je ujutro ležala u krevetu i preživljavala iznova, trenutak za trenutkom, svjesna da će to raditi dok ne umre i da ne može učiniti ništa da to promijeni. Za nju je postojala crta između vremena prije saznanja za sinovu pogibiju i vremena poslije toga. U vremenu prije, ona se pitala: ako ta vijest ikad stigne, u koje doba dana će stići, gdje će se ona tada nalaziti, u kojoj sobi će biti. Čak je zamišljala samu sebe kako dobija obavještenje i kako dahće, zaprepaštenog izraza lica. Svako veče, kad je pred spavanje išla na sprat, označila bi taj dan kao još jedan dan koji je došao i prošao bez vijesti i zbog toga je u njemu trebalo uživati i za njega biti zahvalna. Ove misli su se od misli poslije razlikovale kao kopno od mora, kao vazduh od vode, kao smrt u pozorišnoj predstavi od stvarnog mrtvog tijela koje leži u lokvi krvi napolju na stvarnoj ulici.
Kad je Robert pisao pisma, gutala je svako slovo. Znala je da on mnogo toga nije smio napisati, što je značilo da je svaka zalutala fraza bila od važnosti i možda nosila skriveno značenje. Ipak, nije bilo jasno koliko toga je bilo skriveno, jer se činilo da je pisma pisao u velikoj žurbi, pa možda te fraze i nisu značile ništa više sem tog što je stvarno pisalo. Kad je pisao: „Nekad se budim s osjećanjem da neki drugi dio mene plače na nekom drugom mjestu“, nije bilo bitno da li je time htio da je upozori ili ne, da li je htio da joj da znanja koliko se plaši i pored svojih napora da bude hrabar, s koliko je straha svakodnevno živio kao vojni pilot i koliko ga je skrivao. To drugo mjesto na kojem je plakao je bilo ovdje gdje je ona sad, pomislila je, njegova kuća, koja je prije bila kuća njegovog oca i njegovog djeda. Ako je plač bio skriven, onda je bio skriven ovdje u šumi i okolnim poljima i ova činjenica ju je usrećila svaki put kad je ponovo čitala pismo.
Poslije je shvatila da je sve što je on radio tih par godina kao vojni pilot pretjerana verzija onoga što svi mi radimo čitavog života: šepurimo se, pretvaramo se da pred nama nema prave opasnosti, pričamo kao da je naš neprijatelj u bijegu ili da je pod našom kontrolom. Kako vrijeme odmiče, vuče nas za sobom dok ne dođe trenutak za prestanak pretvaranja, a tijelo se istroši. Šepurenje je primijetila kad su se sreli u Londonu i poslije kad je došao kući u Kul. Nastojala je ne odati kako ga je cijelo vrijeme posmatrala da otkrije prekid u pretvaranju, ne odati da njoj, koja ga blisko poznaje, sve to više liči na razmetanje hrabrošću, paradiranje, ali ne i hrabrost. Nadala se da on barem nekad vjeruje u svoje poziranje, ali se pitala kako mu je noću i kad je sam, koliko je znao, koliko je mogao pretpostaviti i kako malo mira je imao kad se u njegovu javu i snove uvuče pomisao da će biti sam i bespomoćan u gorućem avionu stotine metara iznad zemlje.
Kad je ona njemu pisala pisma, razmišljala o tome kolika je vjerovatnoća da će se nešto desiti. Ovo pismo, razmišljala je dok je pisala, bi moglo biti zadnje moje pismo koje će pročitati ili ga možda nikad neće pročitati, dospijeće prekasno i biće vraćeno. To će biti posebno pismo, napisano u nadi, možda i ubjeđenju, da će ga pročitati neko ko je živ, ko prepoznaje rukopis i zna, kad se spomenu Margaret i djeca, da se radi o njegovoj ženi, Ričardu, Katerin i En. Ove stvari njemu ne bi trebalo posebno objašnjavati, zato što su napisane u uzbuđenju koje život nosi sa sobom, ali one možda nikad neće biti tako pročitane, mogle bi postati, nenamjerno, posljednje riječi ili riječi koje su prekasno stigle ili bi mogle biti obične riječi preko kojih će neko tek tako preletjeti pogledom, uzeti ih zdravo za gotovo.
Dani prije nego što je primila vijest su, čini se, prošli sporo i uglavili se u njeno pamćenje s oštrinom i istrajnošću. Otputovala je u Dablin, posjetila kuću svoje sestre u kojoj su živjeli Margaret i djeca. Držala je govor na sastanku u Menšen Hausu* i zahtijevala da se slike koje su pripadale njenom nećaku Hju Lejnu vrate u Irsku, kako je on i želio, ili barem kako je želio pred kraj svog života, života koji je isto tako prerano prekinuo rat. Sastanak je bio dobro posjećen i osjetilo se ushićenje zbog slika i njihove važnosti za Dablin. Slike su postale nešto bitno.
Pisala je Robertu iz Dablina i rekla ako slike budu vraćene, važiće riječi: „Sad tvoj rab može otići u miru“. Nije bila sigurna da li je to namjeravala, ali on je mogao prepoznati humor u toj izjavi, pomiješan s osjećajem borbe koja je vjerovatno posljednja za koju ima snage. Obavijestila ga je i o drveću koje je sadila, pravilni redovi tise, razbacani brijestovi i javori, poneka breza i brnistra. Dodala je nešto o djeci, misleći da će ga to razveseliti, a da ga previše ne rastuži i napisala da Ričard izgleda kao pravi školarac s praćkom u ruci i onda zaključila s mišlju kako će svijet biti pun radosti „kad se vratiš i rat prestane“. Završila je s riječima: „Bog te blagoslovio, dijete moje.“ Nije znala da je on već četiri dana bio mrtav.
Po povratku iz Dablina otišla je u šumu gdje je sadila drveće i uznemirila se što se izvlače stabla iz šume. Iznervirala se jer su neki muškarci sjekli mladi jasen koji su ugledali nakon što su posjekli smreku. Zamišljala je kako će se Robert vratiti kući i vidjeti jasen i plava brda između stabala, te brnistru u cvatu.
Odlučila je cijeli naredni dan provesti u šumi da nadoknadi za svoje odsustvo, tako da sve bude onako kako je zamišljala. Ujutro je zatražila da joj naprave sendvič i pripreme magareća kola, a dok je čekala, ušla je u primaću sobu da napiše pismo, važno pismo, koje se barem tog jutra činilo važnim. Njen dan je bio unaprijed isplaniran i bilo je lako zamisliti kako će se odvijati. Ona bi se toplo obukla da se zaštiti od hladnoće, bila bi odlučna, razmišljala unaprijed kako će šuma izgledati za godinu dana, pa za 20 godina, a onda za 50 godina kad drugi ljudi, koji sad nisu ni rođeni, budu šetali ovuda. Dan se veoma lako mogao tako i odigrati, ona bi davala upute pomoćnicima, gledala kako rade i bila veoma zadovoljna.
Kad je sluškinja Marijen veoma sporo ušla, sjedila je za radnim stolom. Pogledala je nagore i vidjela da Marijen plače. Držala je telegram. Telegrama je bilo i prije. Kad je zadnji put posjetila London, dva puta je primila telegram od prijatelja koji su otkazali neki dogovor. Marijen je vjerovatno samo pretpostavljala da telegram uvijek nosi loše vijesti. Ali kad ga je uzela, vidjela je da nije adresiran na nju, već na gospođu Gregori, Margaret, Robertovu ženu i tad je znala da telegram obavještava o Robertovoj smrti, toliko je bilo jasno, to bi poslali Margaret. Prve riječi koje je pročitala bile su „ubijen u borbi“ i na vrhu „S dubokim žaljenjem.“
Okrenula se ka Marijen. „Kako ću reći Margaret? Ko će joj reći? Ko može otići u Golvej i reći joj?“ Pokušala je ustati, ali nije mogla. Pomislila da sad ne smije plakati ili misliti na sebe. Mora svoj um usredsrediti na jednu stvar – na onu scenu koju je vidjela par dana ranije u kući svoje sestre gdje žive Margaret i njeno troje djece, u kući u kojoj su i pored brige vladali lakoća i mir. To će sad biti uništeno, ali ko će to uništiti? Pitala se može li poslati Marijen da ona preda telegram Margaret kao što ga je predala njoj. Rekla je Marijen da naruči prevoz da je odveze do željezničke stanice u Gortu.
Otišla je na sprat da pripremi neke stvari za put, čak se i presvukla, kao da je bilo bitno koju haljinu nosi. Dok je birala haljinu, vrijeme je usporilo. Vrijeme je usporilo dok je skidala jednu haljinu, obukla drugu i pogledala se u ogledalu da utvrdi da nije šta zaboravila. Kola su čekala. Pitala se da li je trebalo da uradi još nešto u spavaćoj sobi, ali nije bilo. Telegram je držala u ruci, jedino je to bilo potrebno. Morala ga je pokazati Margaret. Možda će tako i uraditi, bez ijedne riječi, predati joj list papira.
Dok je išla prema vozu, ugledala je svog brata Frenka na prozoru vagona i on joj je mahanjem dao znak da mu se pridruži. Pogledala ga je, pa skrenula pogled i otišla u drugom pravcu, dalje od njega. Nije htjela njegovo društvo. Nije mogla pričati. Otišla je do drugog vagona u kojem je sjedila nepoznata žena. Kad je sjela, pokušala je da zamisli scenu u Golveju, njen dolazak, pokušala je da zamisli koje će riječi izabrati ako je pitaju zašto je došla. Spustila je glavu.
Kad je na jednoj od stanica, Frenk došao do njenog prozora, pokušala mu je reći, ali nije mogla progovoriti i samo je ispružila telegram. Za sekundu je pomislila: ako bi se u njenoj ruci nalazilo nešto drugo, onda bi sve bilo u redu, kao da je ovaj telegram to što se obrušilo na nju. Frenk je nježno pričao. „Znam sve,“ rekao je. S njenog lica je pročitao da se nešto užasno desilo, pa je poslao nekoga da pita vozača kola i njegove najcrnje slutnje su se potvrdile.
Za vrijeme vožnje je plakala, ali ne mnogo, svjesna nepoznate žene ispred sebe. Prisiljavala se da sjedi pravo i bude jaka. Znači do ovoga je vodio Robertov dosadašnji život, do ove smrti! Kao da je strijela pogodila u cilj. Sad više nije bilo bitno, niti će ikad biti, kako je okrutan i nepažljiv Robert bio godinu ili dvije prije nego što se javio u vojsku. Više nije bilo potrebe osuđivati ga. Umjesto toga, pamtiće ga kao dječaka ili mladića na kojeg je bila ponosna. Kao nekoga hrabrog i darovitog, ispunjenog smjelošću. Njegova smrt je značila da ga više ne bi morala osuđivati. Smrt ga je pojednostavila i barem je to bilo dobro. Margaret bi mogla žaliti za njim, ili za nekom predstavom o njemu i zaboraviti šta je uradio, zaboraviti kako je prije nego što se javio u vojsku očito želio da ona sazna da je bio zaljubljen u njenu najbolju prijateljicu. Tada se činilo da mu je drago da Margaret zna da su on i njena prijateljica postali ljubavnici.
Možda je bilo lako ili previše primamljivo biti okrutan prema Margaret; ona će saznati i sama poprilično brzo, jer Margaret će naslijediti sve, kuću i zemlju, pomislila je dok se voz polako kretao prema Golveju. Biće svađe. Robert se nalazio na mjestu gdje takve svađe više nisu bile bitne. Duboko je udahnula kad se odjednom sjeti Robertovog lica i pomisli da je njegovo tijelo izgorilo i da se strašno mučio dok je avion padao na zemlju.
Da, pomislila je, odlazak u rat je riješio puno toga, ostavio stvari neodlučene. Značilo je da da je svaka diskusija bila odgođena, kompromis onemogućen, ali u rješavanju problema, riješeno je i previše. Riješeno je sve, tako da ništa nije ostalo. Sve njihove svakodnevne misli, sve različitosti između njih, sve što su znali jedno o drugom više nije bilo ništa i više nikad neće biti nešto.
Bez obzira na to što se desilo, Margaret je htjela da se on vrati. Međutim, on se nikad neće vratiti, on neće ostarjeti ili živjeti da osjeti grižnju savjesti zbog svega što je uradio ili dobije oprost. Vojska i rat su mu ponudili jednostavnost, možda su i drugima, izbjegavanje suočavanja s vlastitom kompleksnošću. Smrt, naprotiv, ne daje mu ništa. Od sada pa nadalje, ostaje samo odsustvo. Za nju isto tako: sve što u budućnosti uradi ili kaže, biće samo način da odvuče pažnju od potpune, jasne činjenice da je njen sin poginuo u ratu, u zadnjoj godini rata. Nije više bilo ništa da se kaže, potpuni sadržaj svega što se desilo sažet je u jedan telegram, telegram koji je još u njenoj ruci.
Poginuo je u britanskoj uniformi, uniformi koja se sve više činila kao uniforma neke druge zemlje. Pridružio se britanskoj vojsci, išao stopama svog oca, slijedio primjer svojih rođaka. On nije slijedio njen primjer, niti je ona to tražila od njega. Sad se pitala da li će on i oni koji su poput njega pali za ovaj san o imperiji, ovaj veliki i apstraktni konflikt između nacija, postati duhovi prošlosti, da li će biti sjenke koje će se stapati s daljim i dubljim sjenkama. Njihov sloj više neće vladati Irskom, u to je bila sigurna. Zamišljala je kako bi bilo da je on učestvovao u Uskršnjem ustanku u Dablinu i da ona sad ide vozom tamo, da bude uz njega uoči njegove egzekucije.
Pomislila je koliko bi bila ponosna na njega u vozu, kako bi se njena pratnja osjećala uzvišeno zbog njenog prisustva. Ali, na kraju, sve bi se završilo na isti način. Završilo bi se smrću, završilo bi se s troje siročadi bez oca, završilo bi se u budućnosti u kojoj bi Robert bio samo ime i sjećanje. On više nikad ne bi ušao u prostoriju. Nije bilo bitno za koji cilj se borio ili šta ga je natjeralo da se pridruži. Bilo je gotovo, ubijen je.
Laknulo joj je što se Frenk držao podalje od nje dok se ukrcavala u voz za Golvej, laknulo joj je što Frenk nije išao u Golvej. Pogledala je uokolo i tražila Dejlija, portira kojeg je poznavala. Neko je i njemu sigurno nešto rekao. Nije ga mogla vidjeti. Bilo joj je drago što nepoznati ljudi oko nje nisu shvatili šta se desilo. Za njih je ovo bio tek običan dan, to je možda nešto utješno, ali ne može da utješi dugo. Kad je voz stigao, sjedila je sama i zaželjela da sporo vozi ili da negdje dugo stoji.
Za Margaret, pomislila je, Robert je još uvijek bio živ. Možda je to nešto značilo, dalo je Robertu neko čudno dodatno vrijeme. Iako je znala da je to blesava ideja, pomogla joj je, ali i povećala njen strah. Ide na zapad kao okrutna smrt, pomislila je. Ona je ta koja donosi vijest. Dok se ne pojavi na vratima kuće, smrti neće biti. Ali čim se pojavi, u toj kući će zaživjeti smrt. Neće biti ničeg drugog sem smrti. Ona nosi smrt sa sobom, pomislila je, kao što je nekad nosila život.
Svaka misao koju je imala u tom vozu, ostala je poslije s njom kao da ih je s vremena na vrijeme zapisivala, jednu po jednu. Ipak, slijedećeg dijela se nije jasno sjećala. Pomaknula se sa svjetla dana u san nakon što je izašla iz voza. Već je bilo mračno. Vozila se taksijem kroz grad, odnosno, vjerovatno se vozila taksijem i tako došla do kuće. Sjetila se trenutka kad je vozaču dala novac.
Kad je sluškinja otvorila vrata, pomislila je kako bi bilo dobro da je na bilo kojem drugom mjestu u tom trenutku, u šumi, u vozu ili čak u taksiju na putu ovamo. Ali već je stigla. Dok je ulazila u hodnik, jednostavno je pitala za Margaret. Sluškinja je rekla da je Margaret u radnoj sobi s gospođom i pratila ju je dok je ona ušla u rijetko korištenu, malu sobu na desnoj strani. Zamolila je sluškinju da zovne Margaret i da joj kaže da dođe sama. Stajala je tu iza otvorenih vrata. Kad se pojavila, snaha ju je samo pogledala i pitala: „Je li mrtav?“ Predala joj je telegram i okrenula se prema prozoru dok je Margaret čitala. Donijela je vijest. Učinila je to. Gotovo je. Putovanju u Golvej je došao kraj.
*Menšen haus (Mansion House): zvanična rezidencija gradonačelnika Dablina od 1715. godine i zgrada Irskog parlamenta od proglašenja nezavisnosti 1919.g, pa do 1922. g.
S engleskog prevela Tajda Dedić
Copyright Ó Colm Tóibín 2016
Reproduced by permission of the author c/o Rogers, Coleridge & White Ltd., 20 Powis Mews, London W11 1JN, UK
