I.
1.
Kad se odrubljena dedina glava otkotrljala na zemlju, deseci vrapčića koji su se ondje kupali u prašini uplašeno su se razletjeli na sve strane. Bilo je, ipak, podosta toplo za početak svibnja.
Meni je bilo jedanaest, dedi sedamdeset i četiri. Nesreća na radu, tako se naziva taj trenutak kad velik komad drva doleti i otkine ti glavu. Ja ga nisam nikako nazvao, znam samo da mi je tada prvi put palo na pamet da moram otići.
Put do bolnice s dedinom glavom čvrsto nataknutom na vrat, njegov pogreb, sve je to nekako prošlo pored mene. S pogreba se sjećam kolača i da je bilo strašno puno ljudi, stotine, a svi su mi imali nešto reći i milovali su me kao da sam ja pokojnik. Znam da sam u jednoj od noći bdijenja ostao sam s lijesom i s dedom u njemu i očekivao sam da će se podići, da će reći: dosta je bilo zezanja, hajde, imamo posla! No on nije ustao i bacili su ga u jamu, znao sam, međutim, da nije sam, znao sam da ima uza se Boga. Moj je deda bio vjernik i to je bilo ono što me potpuno umirivalo što se njegove smrti tiče.
Sutradan sam izašao u dvorište zgrade. Htio sam se s nekim igrati, ali nisam imao nijednog prijatelja. Nedavno smo se bili preselili u grad, a ja nisam bio baš najprilagodljivije ćudi. Prilagodba bi značila da uspijem pronaći dovoljno utjecajnih prijatelja da izvučem živu glavu, no ja sam se razumio mnogo bolje s divljim zvijerima nego s ljudima. Nekoliko je dječaka pravilo papirnate šprihove i igralo se lopova i pandura. Nisu mi dali da se s njima igram. Ukrao sam iz kuće stari, elektronički ručni sat za koji sam znao da nikom neće nedostajati, pa su mi u zamjenu za njega napravili pet šprihova i dali komadić cijevi za puhaljku. Budala, rekli su, ali meni su ti šprihovi bili važniji od sata zbog čijeg sam nestanka mogao popiti batine. Igrao sam se sam i bio sam sretan. Gotovo mjesec dana držali su me ti šprihovi, oni su mi bili najdraži.
Kad smo se vratili u Dolinu kako bismo sve sredili po dedinu odlasku, ja sam se igrao šprihovima u voćnjaku i pitao se zašto smo se morali preseliti u grad. Jednom kad su me stariji dječaci iz sela istukli, deda se idućega dana pojavio u razredu sa sjekirom. Bilo je to više smiješno nego ozbiljno, istinabog, posebno zato što se učitelj, gospodin Kukuruz, sakrio iza katedre, ali imalo je učinka. Sad više nije bilo nikog da dođe i spasi me sjekirom.
2.
Živim pored crkve, ali sinoć sam se zatekao u nekom potkrovlju s vragom za stolom. Smijao sam se vražjim šalama i davao mu za pravo i onda kad sam smatrao da ga nema, bio sam podložan slugan i vragu sam se baš dopadao. Zatim me pozvao k svojoj kući da mi predstavi svoju kćer. Do kuće je trebalo prijeći preko polja punog očerupanih kokošjih trupala, divovskih. Ako ih dotakneš, dobiješ snagu, a one glave tamo na rubu polja, neke od njih liječe, a od nekih se razboliš, rekao mi je. Vražja je kuća imala tri prostorije, u kuhinji su vražja kći i njezina tetka plele Sjeo sam u stolac nasuprot njima i pio čaj, promatrali smo se ispod obrva, bila je stidljiva ta vražja kći i vraški lijepa. Zatim se pojavila hrpa neprijatelja i samo što nisu nadvladali vraga, ali onda sam ja izašao pred kuću s dugim mačem u ruci i borio se s njima i spasio vraga djevojci za ljubav. Zatim smo se otišli provozati dacijom i u jednom smo trenutku prošli ispred moje kuće, a ja sam im pokazao: ovdje, ovdje ja živim, samo što je auto brzo išao i kad su se napokon okrenuli i pogledali, ugledali su crkvu.
3.
U jedanaestoj godini počnu se komešati hormoni i ja sam se zatekao zateleban u Ancu, susjedovu kćer, sestru mojeg prijatelja Adija. Negdje sa sedam godina pitao sam Adija kako izgleda pica, zato što se on kupao zajedno s Ancom u koritu; rekao mi je da izgleda kao mahuna. To me nije sasvim zadovoljilo i s oko devet godina, kad sam izašao iz seoske škole zajedno s Adijem, još dva dječaka i djevojčicom, mi smo si šapnuli i oni su odvukli djevojčicu u šumu i spustili joj gaćice da bolje pogledaju. Ja nisam imao hrabrosti poći s njima, bilo me je sram, jako sram i ostao sam na cesti držati stražu. Zatim sam ih pitao kako izgleda. Kao mahuna puna dreka, rekli su mi, ali ni to me nije zadovoljilo. Zatim su me savjest i stid razotkrili, noćima nisam mogao spavati, znao sam da sam učinio nešto loše i sav sam se u sebi mučio i batrgao sve dok nisam konačno rekao majci i tad smo svi dobili najgore batine u cijelom djetinjstvu, rane su zacijelile, ali ja i dalje nisam znao kako izgleda pica.
Kad sam navršio jedanaest godina, nakon dedine smrti, mnogo sam rjeđe odlazio na selo, ali u Ancu sam i dalje bio zaljubljen i znao sam da se sad moram preobraziti u muškarca, drugim riječima, moram saznati kako izgleda ta stvar. Bio sam sâm s Ancom kod nje u kući i želio sam je poljubiti i vidjeti stvar, postati, dakle, muškarac. Isprva sam je molio, nije htjela, zatim smo se igrali, malo smo se prepirali i pokušao sam ustrajati na toj temi, ali ona je dohvatila sa stola nož i posjekla me po ruci. Još i sad imam taj ožiljak. Zatim je, pet-šest godina kasnije, došao neki dečko iz Amerike i zatražio Ancinu ruku od njezine majke. U Dolini se održao velik pir, a sutradan su se ukrcali u auto i odvezli se prema oceanu. To je bio posljednji put da sam vidio Ancu i jedan od najtužnijih dana mojeg života. Bio sam već velik, znao sam kako izgleda pica, iako nisam još nijednu bio vidio uživo, a Anca i njezina čarobna pica otišle su u Ameriku.
4.
Morao sam brzo okupiti posadu za svoj gusarski brod. Bilo je još nekoliko dana do našeg polaska za Ameriku. Pronašao sam u Constanți nekolicinu čistih Rumunja, mornara plaćenika koji su dobro znali rukovati i handžarom, ali nije mi to bilo dovoljno. Netko mi je spomenuo rakijašnicu u kojoj ću pronaći šačicu raspoloživih Francuza. A što sam drugo mogao? Trebala mi je koliko-toliko potpuna posada, pa makar i ne bila najbolja. Moraju li biti Francuzi, bit će Francuzi. Onda mi je vrag rekao da povedem s nama i njegovu kćer. Ona će se brinuti da se Francuzi ne pobune i bit će vrlo, vrlo poslušna, rekao mi je. Bio je hladan jesenski dan i vjetar nam je puhao ravno u lice, mrseći nam duge, masne kose.
5.
Prošlo je bilo već nekoliko mjeseci otkako je deda umro, a ja se nikako još nisam navikao na novi, četvrti razred gradske škole. Na početku zime popio sam opake batine od sedmorice dječaka iz drugog razreda kojima je u pomoć pritekla još i neka cura iz petog. Smijala mi se cijela škola, bio sam onaj slabić kojeg su pretukli Snjeguljica i sedam patuljaka. Počeo sam donositi jabuke i sendviče jednom batinašu iz osmog razreda i na neko su se vrijeme stvari smirile. Pod odmorima nastajalo bi sveopće grudanje. Ne znam zašto se za mene zakačila cura iz sedmog razreda kojoj sam u glavu odašiljao grude s nevjerojatnom spretnošću. Jednog dana ta me cura ščepala dok sam izlazio s tjelesnog i odgurala me u skriveni hodnik koji je vodio u školski staklenik. Očekivao sam da će mi prilijepiti par šamara, no umjesto toga prilijepila me uza zid i strastveno poljubila. Imala je velike grudi za sedmašicu i pritiskala me njima uza zid. Njezin je poljubac bio vlažan i ljepljiv, a ruke mi je privlačila k svojim bedrima i grudima. Zatim se naglo odvojila od mene i pobjegla. Trebalo mi je nekoliko minuta da dođem k sebi. Sutradan je već cijela škola znala da je ona cura iz sedmog razreda dobila mjesečnicu na satu matematike. Nisam nikome ispričao što se dogodilo, ali zato sam se uplašeno ogledao oko sebe: na neki način bio sam uvjeren da je to što se dogodilo bilo mojom krivnjom, kao i onda u šumi, i da ću biti kažnjen.
6.
Nisam mogao snimiti ozbiljan film s jednim jedinim likom, tako da sam još prikupio nekoliko grana, nataknuo im šešire i čizme i razmjestio ih strateški po gustišu. Napadačka nacistička vojska neće prijeći preko mene i mojih vojnika. Imali smo čak i tri aviona, malo zastarjela, doduše, iz Prvog svjetskog rata, ali predanost i vještina pilota nadomještale su to. Mi smo pružali otpor u planinama. Samo neka dođu. Sve je bilo spremno, ali nije bilo nikog da snima. Na obzoru su se ukazali kišni oblaci i vjetar je počeo pomalo otpuhivati lišće s mojih vojnika, kad se pojavila vražja kći i rekla mi da ona, ako želim, može sve snimiti. Ne, nisam htio, bilo je previše oblačno, snima se samo po svjetlu, rekao sam joj, pokupio šešire i čizme i sišao s brijega.
7.
Sjeti se uvijek da je naša obitelj sačinjena od iznimnih ljudi, govorila mi je majka. Naša obiteljska povijest protezala se unatrag sve do 16. stoljeća – ona poznata povijest. Trag predaka s majčine strane zabilježen je prvi put 1530., bili su seosko plemstvo, neustrašivi ratnici, borili su se bez štita, s kratkom sabljom u ljevici i bojnom sjekirom u desnici. Preci s očeve strane pojavljuju se nešto kasnije, oko 1570.: grofovska obitelj poznata po daru za vojnu taktiku i preciznosti u rukovanju vatrenim oružjem. Otac je čak nešto i naslijedio od njih, bio je prvoklasni strijelac, govorio mi je da je bio takav još od vojske. Grb očeve obitelji, teško mukom spašen iz magle povijesti, visio je iznad sofe u garsonijeri – jahač s kremenjačom u ruci i s dva psa, u podnožju pošumljena brijega. No sve je to bilo u 16. stoljeću, dok smo mi sad bili u devedesetima. Iliescu[1] je bio u drugom mandatu, grb je kičast i depresivan visio iznad izlizane sofe, a ja se i dalje nisam mogao naviknuti na novu školu. Nisam više baš svakodnevno dolazio kući sa šljivama na očima, pa čak sam uspio nekoga i pošteno natući. Ne, nije se to dogodilo zato što sam ja to htio, već zato što su me prisilili, čak i taj put. Veći dečki rekli su mi da ga prebijem, a ako ne, ja ću biti taj koji će izvući deblji kraj. Namlati ga, namlati ga dobro, rekla mi je tada vražja kći, pa sam ga i namlatio. Prvih par zamaha šakama prema njemu bilo je još suzdržano i strašljivo, a zatim, kako mi je bijesno uzvraćao udarce, počeli smo se više nekako valjati po podu i kidati jedan drugom odjeću, sve dok ga sretno usmjerenim udarcem nisam grunuo nogom u prsa i odbacio ga na hrpu smeća iza škole. Pljeskali su mi i čestitali, na trenutak osjetio sam se prihvaćenim. Ne, nisam ni na trenutak pomislio da sam se preobrazio u čudovište, da sam postao nalik njima, nije mi bilo žao vršnjaka uvaljenog u smeće, osjećao sam se, majčinim riječima, iznimnim – prvi put otkako sam se preselio u grad.
8.
Utrpali su nas u autobus i odvezli na bazen na tjelesni odgoj. Svih tridesetero otjerali su nas u vodu i rekli nam da plivamo. Ja plivati nisam znao. Stajao sam uz rub i uranjao glavu pod vodu. Voda je bila žućkasta i uljasta, otvorio sam oči pod njom i tada sam ih ugledao. Na raspucalom dnu bazena rasle su trave i mnogo, mnogo gljiva – divovskih gljiva, kakve dotad još nisam vidio. Izronio sam i povikao: ima gljiva, ima gljiva! Svi su nahrupili prema izlazu, učiteljica je urlala na mene da dižem paniku, profesor tjelesnog kratko me opsovao, kako si dopuštam reći da u njegovu bazenu ima gljiva?! Ti si jedno malo govno, ništarija jedna, rekao mi je. Vidjet ćemo za deset godina, rekao sam mu. Na povratku, u autobusu, posjeli su me samog straga, meni gotovo da su krenule suze, zatim je pored mene sjela vražja kći i rekla mi da ne budem ozlojeđen, da je bolje da zajedno učimo francuski. Bila je lijepa ta vražja kći, tako da sam se prihvatio slovkanja za njom: les-en-fants-courent-dans-la-cour-sans-soucis[2].
[1] Ion Iliescu (1930.), prvi predsjednik Rumunjske nakon Ceauşescua (jedan od vođa pobune protiv njega), biran u dva mandata (1989. – 1996., 2000. – 2004.). (Sve su bilješke u tekstu prevoditeljeve.)
[2] »Djeca bezbrižno trče dvorištem.«
Cosmin Perța, “Za mnom ne ostaje ništa”, s rumunjskoj preveo Goran Čolakhodžić, Durieux, 2021.
Knjigu možete nabaviti na: Durieux
