Gubitak harmonije sa okolinom, nemogućnost da se osjetimo kao kod kuće u ovom svijetu, tako opresivnom spram izgnanika, izbjeglice, imigranta, paradoksalno ga integrira u savremeno društvo i čini ga, ako je umjetnik, shvaćenim od strane sviju. Čak šta više, da bi se izrazila egzistencijalna situacija modernog čovjeka, mora se živjeti u nekoj vrsti egzila.
—Czeslaw Milosz, “O egzilu”
Dobitnik Nobelove nagrade Czeslaw Milosz, iako nije rođen u Poljskoj, niti je tamo živio već duže od pola stoljeća, sebe smatra poljskim pjesnikom, jer piše na svom „prirodnom materinjem jeziku“. Ipak, pjesme ovog senzualnog mistika su upisane u spomenike Gdanska ali i isprintane na plakatima u njujorškim podzemnim stanicama.
Rođen je 1911. u Szetejnie, Litvanija, na osiromašenom imanju svog djeda, farmera koji je imao plemićko porijeklo. Milosz ruralnu Litvaniju tog vremena pamti kao „zemlju mitova i poezije“. Svijet njegovog djetinjstva razrušio je Prvi svjetski rat kada su njegovog oca, Aleksandra, inženjera putova, regrutirali u Carsku armiju. Milosz i njegova majka su pratili oca na opasnim poslovima izgradnje mostova u blizini ruskih ratnih zona.
Porodica se vratila u Litvaniju 1918. Milosz je nekoliko godina uživao u dječačkoj slobodi sve dok nije započeo strogo formalno obrazovanje u Vilniusu, predstojnici poljske Litvanije. U ranim dvadesetim je objavio prvu zbirku poezije pod nazivom Poema o skrućenom vremenu. Tri zime, njegova druga zbirka, pojavila se 1936. Milosz je diplomirao pravo na univerzitetu u Vilniusu i proveo godinu dana u Parizu na stipendiji, gdje se susreo sa svojim dalekim rođakom Oscarom Miloszem, francuskim pjesnikom koji mu je postao mentor.
Vremenom je sovjetski režim u Vilniusu natjerao Milosza da napusti grad svoje mladosti i ode u nacistički okupiranu Varšavu, gdje se pridružio socijalističkom pokretu otpora. Miloszevu antologiju antinacističke poezije Nezavisna pjesma, objavila je varšavska ilegalna štampa, kao i Svijet (Naivne poeme) i ciklus Glasovi jadnih ljudi. Nakon razaranja Varšave jedno je vrijeme živio u blizini Krakova. Državna izdavačka kuća je objavila njegove sabrane pjesme u zbirci naziva Spas.
Kraj rata je doveo do nove promjene lokacije. Milosz je radio kao kulturni ataše poljske komunističke vlade, sa mandatima u New Yorku i Washingtonu tokom dugog niza godina. 1951. je raskrstio sa poljskom vladom i zatražio politički azil u Francuskoj, iako je to značilo doslovni prekid veze sa njegovim poljskim čitateljima. Tokom deset godina života u Francuskoj nije bio u baš dobrim odnosima sa izrazito prosocijalističkom i komunističkom intelektualnom zajednicom. Tokom tog perioda napisao je dva romana: Osvajanje vlasti i U dolini rijeke Isse, kao i njegovu najslavniju knjigu Zarobljeni um, studiju o opasnoj privlačnosti totalitarne misli, te portretima njegovih prijatelja koji su njome bili zavedeni. Bio je naklonjen Simone Weil i prevodio je njene eseje na poljski. Napisao je i dvije zbirke poezije i intelektualnu autobiografiju: Druga Evropa. Kako je bila zabranjena u Poljskoj, Miloszevu poeziju je objavljivao Instytut Literacki u Parizu.
Milosz je preselio još zapadnije 1961., kada je, u pedesetoj godini, započeo novu karijeru – postao je profesor slavenskih jezika i književnosti na Univerzitetu Kalifornija u Berkeleyu. Iako je bio nepoznati član malog odsjeka, vremenom je postao poznat po svojim predavanjima o Dostojevskom, a onima van univerziteta kao prevoditelj poezije Zbigniewa Herberta. Miloszeve Odabrane pjesme nisu objavljene na engleskom sve do 1973. 1978. se pojavila njegova zbirka Zvona u zimi i Milosz je dobio Nobelovu nagradu za književnost. 1981. je posjetio Poljsku prvi put nakon trideset godina, a 1992. i rodnu Litvaniju, iz koje je odsustvovao pedeset i dvije godine.
Od kako je dobio Nobelovu nagradu, Milosz je objavio mnogo knjiga proze i poezije. Njegove zbirke proze uključuju: Snoviđenja nad zalivom San Francisco, Počevši sa mojom ulicom, Zemlja Urlo, i njegova Charles Eliot Norton predavanja: Svjedok poezije. Njegove Sabrane pjesme su objavljene 1988. i uključuju dijelove Neobuhvatne zemlje. Nedavno je uslijedila još jedna zbirka, Provincije. Dnevnik iz 1988. godine, Godina lovca, objavljen je 1994., a još jedna zbirka poezije, Na obali rijeke, trebala bi izaći 1995. Milosz veći dio godine živi u Berkeleyu, a svakog ljeta neko vrijeme provede i u Krakovu.
Ovaj intervju je većim dijelom obavljen u Miloszevoj kući u Berkeley brdima, koja su se nadvila nad San Francisco luku, gdje živi sa svojom ženom Carol, i mačkom koja se zove Tiny. Ostali dijelovi razgovora su snimljeni pred publikom u Unterberg poetskom centru u 92nd ulici YMHA u New Yorku. Prvi dio razgovora u Berkeleyu je trajao četiri sata bez prekida, sve dok pjesnik nije pogledao na svoj sat, a onda, sa malo saosjećanja, i na svog izmorenog ispitivača, te zapitao: „Šest je sati, je li vrijeme za malo votke?“
PARIS REVIEW
Nedavno ste, nakon pedeset i dvije godine, prvi put ponovo bili u Litvaniji. Kako je bilo?
CZESLAW MILOSZ
Bilo je to vrlo dirljivo iskustvo. Primili su me jako srdačno, kao sina svoje zemlje. Dobio sam počasnu titulu Kaunas univerziteta. Onda sam posjetio moj okrug, gdje me je dočekala delegacija u narodnim nošnjama – bio je to veliki događaj za tu regiju. Imenovali su me počasnim građaninom i prisustvovao sam misi u drvenoj crkvi u kojoj sam bio kršten. Ali mnoga sela su nestala. Moram pretpostaviti da je ogroman broj njihovih stanovnika bio deportiran u Sibir. Na njihovim mjestima sada stoje uredni gradići od crvene cigle. Posjetio sam mjesto u kojem sam se rodio, ali nije bilo kuće, samo ogoljeni ostatci parka, i zagađena rijeka.
PARIS REVIEW
Koja književnost je oblikovala vašu maštu dok ste odrastali u Litvaniji?
MILOSZ
Zamislite svijet bez radija, bez televizije i bez filma. To je bilo moje djetinjstvo u provincijskom dijelu Evrope. U to vrijeme utjecaj knjiga je bio mnogo veći nego sada, i ja sam se koristio bibliotekom moga djeda, koja se uglavnom sastojala od knjiga iz devetnaestog vijeka. Jedini atlas kojeg je imao bio je toliko star, da je u sredini Afrike imao veliku bijelu tačku. Misteriju vremena mi nije otkrio Marcel Proust, nego James Fenimore Cooper. Autori poput Fenimore Coopera su bili veoma popularni u to vrijeme, ali u zbunjujućim i iskrivljenim verzijama za djecu. Naprimjer, svi tomovi epa Lovac na jelene su bili sažeti u jedan. Ipak, imao je ogroman utjecaj na mene, jer je to bila ustvari priča o mladom lovcu koji postepeno sazrijeva, a zatim stari dok polako putuje sa Istoka na Zapad. Njegova tragedija je u tome da je bio izgnanik, koji nije mogao pobjeći od civilizacije. Čitao sam također i pisce za koje se nikada nije čulo u Sjedinjenim državama, poput Thomasa Mayne Reida. On je bio Irac, koji je proveo neko vrijeme u Americi kao lovac, učitelj, a zatim je kasnije, kada je živio u Londonu, napravio karijeru pisca dječjih knjiga. U njegovim knjigama su se mogle naći sve vrste biljaka, životinja i ptica – i sve one su bile identificirane po svojim latinskim imenima. To je za mene bilo izuzetno bitno, jer sam u to vrijeme želio postati ornitolog. Znao sam imena svih ptica i njihove latinske ekvivalente. Čitao sam isto i Karla Maya, kojeg su obožavali dječaci diljem Evrope i koji je bio preveden na sve evropske jezike, ali nije poznat u Americi. On je bio Nijemac koji je pisao avanturističke romane dok je zbog dugova ležao u zatvorskoj ćeliji.
Kasnije, kada sam živio u Vilniusu, gledao sam filmove. Moje obrazovanje u tom pogledu je bilo kao kod savremene američke djece. Mary Pickford, Lillian Gish, Buster Keaton, Charlie Chaplin i kasnije Greta Garbo – svi oni su na mene ostavili dojam. Vrlo je teško povući liniju između „dječjeg čitanja“ i početka čitanja ozbiljnijih knjiga. Ali zbog mog ruralnog i provincijskog djetinjstva, kao i zbog onih knjiga iz devetnaestog vijeka, uvijek sam bio sklon knjigama o prirodi, pogotovo onim sa ilustracijama i obojenim rezbarijama u drvetu – Audubon, Alexander Wilson i tako dalje. Te knjige su odredile moj odnos prema prirodi.
PARIS REVIEW
Šta vas je fasciniralo u prirodi?
MILOSZ
Pa, za mene je Linnaeus bio veliki heroj; sviđala mi se ideja da je osmislio sistem za imenovanje stvorenja, da je na taj način uhvatio prirodu. Moje oduševljenje prirodom je velikim dijelom bilo fasciniranost imenima i imenovanjem. Ali isto sam bio i lovac. Kao i moj otac. Danas me je duboko stid što sam ubijao ptice i životinje. To sada nikada ne bih uradio, ali u ono vrijeme sam uživao. Bio sam čak i taksidermist. U srednjoj školi, kada mi je bilo trinaest ili četrnaest, otkrio sam Darwina i njegovu teoriju prirodne selekcije. Bio sam oduševljen i držao sam predavanja o Darwinu u našem prirodnjačkom klubu. Ali u isto vrijeme, usprkos tome što je to bila državna škola, sveštenici su bili jako važni. Tako da sam sa jedne strane učio o religiji, historiji crkve, dogmi i apologeticima; a s druge strane sam učio o nauci, koja ustvari potkopava religiju. Vremenom sam se odrekao darvinizma zbog njegove okrutnosti, iako sam ga isprva bio prigrlio. Po mom mišljenju priroda je puno ljepša na slikama.
PARIS REVIEW
Može li se povući veza između prirodnjačkog i poetskog cijenjenja prirode?
MILOSZ
David Wagoner je napisao pjesmu naziva „Autor Američke ornitologije crta pticu, sada izumrlu“. To je pjesma o Alexanderu Wilsonu, jednom od vodećih američkih ornitologa, koji je upucao i ranio bijelog djetlića, da bi ga mogao nacrtati jer je ta vrsta za njega bila nova. Ptica je sporo umirala u njegovoj kući. Wilson je objašnjavao da on mora ubijati ptice da bi one mogle da žive na stranicama njegovih knjiga. To je vrlo dramatična pjesma. Tako da je odnos nauke prema prirodi, i vjerujem kao i umjetnosti prema prirodi, neka vrsta susreta umova naučnika i umjetnika u kojem oba imaju strast da shvate svijet. Više me brine erozija religiozne mašte zbog utjecaja nauke. To ide u korijen jednog od ključnih pitanja našeg vremena – nemogućnosti modernog čovjeka da misli u religioznim terminima. Na mene je utjecao i Thomas Merton, sa kojim sam se dopisivao dugi niz godina. Uglavnom smo raspravljali o religiji i prirodi. Prigovarao sam mu zbog njegovog optimističnog i mahom američkog odnosa prema prirodi.
PARIS REVIEW
Znači katolička vjera u kojoj ste odgajani nadjačava utjecaj nauke?
MILOSZ
O, da. Ali problem je u tome da je u dvadesetom vijeku vrlo teško pisati religioznu poeziju. Mi smo u jednom post-religioznom svijetu. Razgovarao sam sa sadašnjim Papom, koji je komentarisao neke od mojih radova, naročito mojih „Šest lekcija u stihu“. Pa, rekao je on, vi idete jedan korak naprijed, jedan korak nazad. Odgovorio sam: Sveti oče, kako bi u dvadesetom vijeku neko mogao pisati religioznu poeziju drugačije?
PARIS REVIEW
I šta je Papa odgovorio?
MILOSZ
Nasmiješio se.
PARIS REVIEW
U knjizi Zemlja Ulro bavite se tim problemima kao i važnošću uloge vašeg starijeg rođaka Oscara Milosza u vašem životu. U kojoj mjeri je on utjecao na vaš rad?
MILOSZ
Što se tiče stila, bio sam svjestan da je njegov utjecaj opasan. Njegov stil je bio kasno-simbolički, i osjećao sam da ga ne treba slijediti u ovom vremenu. Ali suština njegovih mističnih tekstova „Épitre à Storge“ i „Ars Magna“— koji govore o tome da je svijet stvoren kroz transmutaciju nefizičkog svjetla u fizičko – bila mi je jako važna. On je intuitivno shvaćao, zaista prije Einsteina, kosmologiju relativnosti – trenutak kada nema prostora, materije, vremena; svo to troje je u njegovoj mašti ujedinjeno sa pokretom.
PARIS REVIEW
Jednom ste napisali pjesmu posvećenu Einsteinu.
MILOSZ
Poznavao sam Einsteina. Ustvari, obožavao sam ga. Moj rođak Oscar Milosz je vjerovao da je njegova teorija relativiteta otvorila novu eru za čovječanstvo – eru harmonije i pomirenja između nauke, religije i umjetnosti. Pozitivna posljedica Einsteinovih otkrića je bila eliminacija njutnovskog vremena i prostora kao beskonačnih, kao i upoznavanje sa relativnošću vremena i prostora, što je podloga naše kosmologije i njenog koncepta o velikom prasku. Prilazio sam Einsteinu sa ogromnim poštovanjem. Tako da sam o njemu napisao pjesmu. U to vrijeme je on bio uvjeren da se svijet kreće u pravcu svog uništenja zbog atomskog oružja, i da je jedino rješenje da se stvori svjetska vlada koja bi kontrolirala oružje. 1948. je napisao tekst u tom duhu i poslao ga Svjetskom kongresu intelektualaca u Wroclawu, u Poljskoj. Kongres je bio samo paravan za Staljinovu politiku naoružavanja, i Rusi su se usprotivili čitanju dopisa. Nekada u to vrijeme sam pitao Einsteina da li bih se trebao vratiti u Poljsku ili ostati u inostranstvu. On je mislio da se trebam vratiti, i bio je veoma iskren po tom pitanju.
PARIS REVIEW
U kakvim okolnostima ste ga sreli?
MILOSZ
Radio sam kako ataše poljske ambasade u Washingtonu. To je za mene bio težak period, jer sam razmišljao o odluci da raskinem odnose sa komunističkim režimom u Poljskoj. Einstein je, naravno, bio u egzilu u Americi, i ja sam ga potražio na osnovu autoriteta koji sam imao. Jednoga dana umjesto da vozim direktno iz New Yorka za Washington, okrenuo sam se i otišao u Princeton. Naravno, znao sam da Einstein tamo živi. Usprkos mom ironijskom stavu o životu, moja priroda je tražila da se nekome divi, da nekoga slavi. Einsteinova bijela kosa, njegova siva majica na koju je zakačeno naliv-pero, njegove meke ruke i glas, sve se to stopilo sa mojom potrebom za očinskom figurom, vođom. On je bio apsolutno šarmantna, dobrodušna osoba. Protivio se tome da postanem emigrant. Obratio mi se sa emocionalnog nivoa, rekavši: Ne možeš raskrstiti sa svojom zemljom; pjesnik se mora držati svoje domovine. Znam da je teško ali stvari se moraju promijeniti. Neće ostati ovako. Bio je optimističan i mislio je da će ovaj režim proći. Kao humanitarac je vjerovao da je čovjek razumno biće, iako je moja generacija vidjela čovjeka više kao igračku demonskih sila. Tako da sam se iz njegove kuće, u Mercer ulici, otišao sa osjećajem prilične otupjelosti. Svi mi žudimo višoj mudrosti, ali na kraju se moramo uzdati u sebe same.
PARIS REVIEW
Kada ste prvi put pomislili da postanete pisac?
MILOSZ
Počeo sam pisati u srednjoj školi, ali ne s namjerom da izrazim sebe – već je to ustvari bilo igranje sa formom, što mi je bilo jako fora, i mislim da sam bio pod utjecajem francuskih pjesnika iz škole La Pléiade iz šesnaestog vijeka, koje sam čitao u mojim udžbenicima francuskog – Joachim du Bellay, Remy Belleau, Pierre de Ronsard i drugi. Bilo bi natačno reći da sam želio biti pjesnik. Želio sam biti u konfliktu sa okruženjem, imati negativan stav, što je Flaubert nazivao mržnjom buržoazije. Želio sam da imam drugačiji stil, da živim drugačiju vrstu života.
PARIS REVIEW
Vilnius je grad vaše mladosti i često se pojavljuje u vašim tekstovima.
MILOSZ
On ima vrlo trajan utjecaj. Vidim ogromne prednosti odrastanja u provincijskom gradiću. To daje drugačiju – možda bolju – perspektivu. Kada sam došao u inostranstvo pokušao sam da upoznam zapadne čitatelje sa Vilniusom i Litvanijom, što je bilo teško, jer je taj grad prešao iz ruke u ruku trinaest puta tokom ovog stoljeća. Sa svojim različitim nacionalnostima, konfesijama, jezicima – bilo je poput Sarajeva. Duboko sam pogođen onim što se dešava u Bosni i Hercegovini, jer razumijem sve te etničke konflikte.
PARIS REVIEW
Ali posljednjih godina kao da je u vašoj poeziji sve manje interesa za historiju.
MILOSZ
Da, definitivno je tako. Za vrijeme Solidarnosti u Poljskoj, kada je proglašeno vanredno stanje, objavio sam članak pod nazivom „Ipak časni“, u kojem sam upozorio da je ujedinjeni otpor vanrednom stanju stvorio određeni pretenciozni, dobronamjerni ethos u književnosti i umjetnosti, što je opasno jer je gurnulo u stranu sve druge ljudske probleme i koncentrisalo se samo na aktuelni problem trenutka. U to vrijeme, postojala je neka vrsta pakta između intelektualaca i crkve, koja je davala utočište mnogim književnim i umjetničkim poduhvatima. Moj članak je postao pomalo proročki jer se to nacionalno ujedinjenje raspalo u nekoliko posljednjih godina. Mlađa generacija ne može podnijeti ideju naklonosti uzvišenim moralnim idealima. Ja simpatiziram idealiste, i svoju religioznu poziciju definiram kao katoličku. Ali nisam baš sklon crkvi kao političkoj instituciji.
PARIS REVIEW
Ranih godina ste bili dio književne grupe poznate kao Zagary, čiji je pogled na svijet i poetski izričaj postao poznat kao „katastrofizam“.
MILOSZ
Bio sam suosnivač te grupe. Nismo znali da smo katastrofičari. To ime su nam kasnije dali književni kritičari. Te godine – 1932-1933 – bile su godine očaja. Sada se pitam da li je naša mračna verzija historije rezultat lične sklonosti pesimizmu ili lični pesimizam reflektira auru historijskog perioda. Kako god, to je bio užasan period za Evropu. Književnost Weimarove Njemačke je bila nihilistička, sarkastična, puna mržnje. Književnost Sovjetskog saveza iz 1920. do dolaska socijalnog realizma je također bila izrazito okrutna i negativna. Bili su tu pisci poput Seifulinae i Ilya Ehrenburga, koji su u to vrijeme živjeli u Parizu. Ehrenburgovi nihilistički romani su se, tek što bi bili napisani, prevodili na poljski. Tako da je atmosfera u književnosti bila jako pesimistična, vrlo negativna; u isto vrijeme vijesti iz politike su bile užasne – staljinizam u Rusiji i dolazak Hitlera na vlast u Njemačkoj. Razumijevanje svega toga je, naravno, utjecalo na našu grupu. Jednako je nas imao utjecaja i rektor našeg univerziteta, jedan stari profesor, Marian Zdziechowski, koji je bio zadrti pesimista. On je napisao je knjigu koja se zvala Gledajući u kraj u kojoj je predvidio da će Evropa uskoro biti uništena od strane dvije sile: nacionalizma i komunizma. Srećom po njega, umro je 1939., malo prije nego što je rat počeo. Bilo je i drugih ekstremno pesimističnih poljskih autora, posebno Stanislaw Ignacy Witkiewicz, katastrofičar po ubjeđenju. Tako da je naša poezija izražavala zle slutnje – neku vrstu nadrealnog predskazanja užasa koji dolaze. To je bilo kao glas Kasandre. Zamislili smo kosmičku katastofu a ne jasno definisanu političku katastrofu. Kasnije, pod nacističkom opsadom Varšave, postojala je grupa vrlo mladih pjesnika, za koje je, naravno, kulminacija, apokalipsa, bila nacistička okupacija. Za nas ona nije bila to, već samo dio veće slike.
PARIS REVIEW
Bili ste u pokretu otpora u Varšavi. Objavili ste – ili doprinijeli objavljivanju – ilegalne antologije antinacističke poezije. Kakav su utjecaj na vašu poeziju imale ratne godine?
MILOSZ
Bio sam nesiguran kao pjesnik, jer sam shvatio da poezija ne može opisati svijet onakvim kakav on jeste – formalne konvencije su bile pogrešne. Tako da sam tragao za nečim drugačijim. Ali u isto vrijeme sam pisao veliko djelo, koje se sastojalo od kratkih pjesama, pod nazivom Svijet (Naivne poeme), to je bio jedan niz – iako toga u to vrijeme nisam bio svjestan – poput Blakeovih Pjesama nevinosti. Smatrao sam da je svijet toliko užasan da su te jednostavne pjesmice odgovor – svijet kakav treba biti, a ne kakav jeste. Napisana u svijetlu onoga što se dešavalo, Svijet je izrazito ironična pjesma.
PARIS REVIEW
U tome leži važnost podnaslova „Naivne poeme“.
MILOSZ
Ta pjesma je fikcija onoliko koliko su to dječje knjige o medvjedićima. Uznemiruje me kada kritičari i čitatelji uzmu te takozvane pozitivne pjesme o ljubavi, vjeri, nadi i stave ih u udžbenike u Poljskoj. Dobivam pisma od djece koja te pjesme čitaju u školama i uče ih napamet – pjesme koje su ustvari napisane ironično, u šali.
PARIS REVIEW
U jednoj od pjesama iz Svijeta napisali ste „Mi i cvjetovi bacamo naše sjene po zemlji. / Što bez sjene je snage za živjeti nema“.
MILOSZ
Ima malo od Tome Akvinskog u tim rečenicama. On brani vjerovanje u objektivno postojanje stvari. To je pomalo naivna pjesma – vjera u realnost cvijeta, rijeke i vrta. Moje pjesme iz tog doba sadrže neke dvostruke potrage: potragu za čarima nevinosti – naivne pjesme – i u ciklusu Glasovi jadnih ljudi potragu za sredstvima kojima bi se direktno nosila sa njemačkom okupacijom. Prisutan je tu i utjecaj kineske poezije koju sam u to vrijeme čitao, i koji je dodat samo zbog boje, čiste boje.
PARIS REVIEW
Kako ste naišli na kinesku poeziju?
MILOSZ
U Varšavi sam kupio antologiju Kineska flauta, koja nije bila prevedena sa kineskog nego sa francuskog. Poezija je odisala vrlo jasnim slikama i, naročito, jakim bojama koje sam mogao ubrizgati u mrak, crni i crveni svijet nacističke okupacije. Od tog vremena, dvobojna kombinacija crnog i crvenog je uvijek bila zloslutna za mene.
PARIS REVIEW
Koji vas je azijski pjesnik najviše zanimao?
MILOSZ
U to vrijeme nisam znao puno o pojedinačnim pjesnicima. To je došlo kasnije kroz moj interes za američku poeziju. Kao što znate, prijevodi iz stare kineske i japanske poezije su odigrali istaknutu ulogu u njenom razvoju. Ezra Pound je bio pionir u tom smislu: na imažiste je jako utjecala azijska književnost. Tako da je to bio postepen utjecaj koji je razvijen mahom zbog nekih filozofskih premisa u mom radu.
PARIS REVIEW
Kao naprimjer?
MILOSZ
Pa, ne želim previše zalaziti u teoriju, ali reagovao sam na neke tendencije u modernoj poeziji koje su išle prema potpunoj subjektivizaciji. U azijskoj poeziji postoji određen ekvilibrij između subjekta i objekta kakav se rijetko postiže na Zapadu. Ja dolazim iz poetske tradicije u kojoj historija igra značajnu ulogu, moja poezija u velikoj mjeri obuhvata transpoziciju određenih velikih događaja, historijskih tragedija. Tradicija Centralne Evrope je takva da je pojedinac slab, što je prilično drugačije nego na Zapadu gdje se akcenat stavlja na pojedinca. Kada sam prestao da se bavim velikim tragedijama dvadesetog vijeka, želio sam da pronađem ravnotežu. Nisam želio da pišem čisto lične opservacije, koje se teško tumače. Shvatio sam da slabost pojedinca nije toliko dobra u poeziji, i da je pretjerivanje u individualnosti također opasno.
PARIS REVIEW
Ipak, u Neobuhvatnoj Zemlji iskazujete divljenje prema Whitmanu, velikom egoisti, tako što ste uključili prijevode mnogih njegovih pjesama. Kakvo je vaše mišljenje o njegovom predstavljanju sebe?
MILOSZ
Whitman je poseban slučaj jer on stvara personu. Ta persona govori; ali postoji određena distanca između Whitmana i kompleksne persone koju predstavlja kroz svoju poeziju, što se razlikuje od pjesnika koji naivno vjeruje da sve što on osjeća ili opaža u danom trenutku zanima čitatelja. Naravno, Whitman je ekstremno kompleksan pjesnik, koji miješa dobro i loše, što je, kako je moj rođak Oscar Milosz običavao reći, recept za veliku poeziju. Kada danas čitamo Whitmana mi preskačemo mnoge naivnosti, pogotovo ona nabrajanja, dugačke liste. Za mene, Whitman je pjesnik od kojeg možete izvući mnogo odličnih kratkih pjesama – izuzetno plodan pjesnik.
PARIS REVIEW
Vi također cijenite i modernog nasljednika vitmanovske tradicije – Allena Ginsberga.
MILOSZ
Moja pjesma „Allenu Ginsbergu“ je škakljiva. Prišao mi je nakon svog čitanja i rekao: Pa, izgleda da ti i nisi takva konzerva kakvom se predstavljaš. Moj stav prema Ginsbergu je kontradiktoran. Njegov „Kaddish“ je na neki način užasan tekst, ali ipak jako smion. Govoriti o majčinom ludilu, opisivati njegove različite faze… to je nevjerovatno. Oduvijek sam se opirao takvoj vrsti lične indiskrecije. Tako da sam šokiran i pomalo zavidan Ginsbergovoj smjelosti, i to je ono o čemu sam govorio u mojoj pjesmi o njemu.
PARIS REVIEW
Primjetio sam da ste u Neobuhvatnu Zemlju uvrstili Whitmanovu pjesmu „Sparkles from the Wheel“. Whitman koristi prelijepu riječ u toj pjesmi „unminded“, koja znači i neprimijetno postojanje ali i lutanje misli. To je nešto što vi radite u vašoj poeziji.
MILOSZ
Da. To je pomalo ironično. Nazovimo to romantičnom ironijom. Čovjek učestvuje i posmatra u isto vrijeme: dok pada niz stepenice on tu situaciju vidi smiješnom. Mislim da kada pjesma postane previše općenita, i kada ide u pravcu neke vrste sentimentalne ispovijedi, želim da uvedem dodatne komentare – ne kao pomoćna sredstva nego kao potragu za iskrenošću. Takva vrsta ironije je sastavni dio mojih tekstova i jedva je mogu razdvojiti od procesa rada.
(zima, 1994.)
Prijevod: Senka Marić
Preuzeto sa: The Paris Review
