PARIS REVIEW
U vašoj pjesmi “Ars Poetica?” tvrdite da je svrha poezije da nas podsjeti kako je teško ostati samo jedna osoba.
MILOSZ
Moja poezija je bila nazivana polifonijskom, čime se želi reći da kod mene uvijek ima mnogo glasova koji govore; ja na neki način sebe doživljavam kao instrument, kao medij. Moja prijateljica Jeanne Hersch, koja me je upoznala sa egzistencijalizmom Karla Jaspersa, imala je običaj reći: „Nikada nisam vidjela tako instrumentalnu osobu“ želeći ustvari da kaže da mene posjećuju glasovi. U ovome nema ništa nadnaravno, već se radi o nečemu u meni samom. Jesam li sam u tome? Ne vjerujem. Dostojevski je bio jedan od prvih pisaca, zajedno sa Friedrichom Nietzscheom, koji su prepoznali krizu moderne civilizacije: sve nas posjećuju glasovi, kontradiktorni fizički nagoni. Pisao sam o tome kako je teško ostati ista osoba kada takvi gosti dođu i naprave od nas svoje instrumente. Ali moramo se nadati da ćemo biti inspirisani dobrim duhovima, a ne zlim.
PARIS REVIEW
Nazivali ste sebe medijem, ali nepovjerljivim medijem. Šta pod tim mislite? Čiji ste vi medij?
MILOSZ
Gledajući unazad, pretpostavljam, da mi je sve bilo izdiktirano, da sam ja bio samo alatka. Ne znam čega. Volio bih vjerovati da sam alatka Boga, ali to bi bilo arogantno. Šta god da je to, ja ga nazivam moj „demon“. … taj glas uključuje i moje pročišćavanje od prošlosti – vremenom i udaljenošću. On se upliće i sprječava me da o svom životu pišem previše realistično, previše prozaično. Omogućava mi prelaske u druge dimenzije.
PARIS REVIEW
Da se vratimo na vaše ranije godine, bili ste svjedok Varšavskog ustanka i Holokausta, ali o tome ste relativno malo pisali.
MILOSZ
Povremeno budem zamoljen da pročitam moju pjesmu “Campo dei Fiori”, koja govori o tim stradanjima. Nedavno sam odbio dati dopuštenje da se ponovo štampaju moje pjesme koje se bave tim događajima. Ne želim biti znan kao profesionalni ožalošćenik.
PARIS REVIEW
U Parizu ste živjeli kao emigrant. U pjesmi „Zaobilazeći ulicu Descartesa“ opisujete Pariz kao grad u kojem su mnogi prigrlili ono što nazivate „lijepim idejama“ – idealima koji su i naivni i okrutni.
MILOSZ
Pariz definitivno nije bio mjesto za nekoga ko dolazi iz Istočne Evrope. Moj život u Parizu je imao dvije faze. 1950. sam bio ataše Poljske ambasade i išao sam na zabave sa Paulom Éluardom i Pablom Nerudom. Naredne godine, nakon što sam raskrstio sa poljskim komunističkim režimom, došao sam tamo kao izbjeglica. U to vrijeme francuski intelektualci su bili ludi za komunizmom i Staljinom. Svako ko je bio nezadovoljan, i ko je poput mene došao sa Istoka, bio je smatran luđakom ili američkim špijunom. Francuzi su mislili da njihove takozvane ideés générales vrijede za cijelu planetu – lijepe ideje, ali teško da su realistične. U to je vrijeme politička klima u Evropi bila turobna; milioni ljudi su bili u gulazima; njihove patnje su kontaminirale auru, zrak Evrope. Znao sam šta se događa. Zapad je, da bi shvatio, morao sačekati da Solženjicin napiše Arhipelag gulag.
PARIS REVIEW
Da li ste upadali u neprilike zbog vaših stavova?
MILOSZ
To nije tajna. Kada sam se vratio u Varšavu vlada mi je uzela pasoš. Nisu željeli da se vratim u Pariz na moj diplomatski posao. Kasnije su mi ga vratili, ali onda sam raskrstio sa njima i otišao u egzil. Jedna Ruskinja, žena ministra vanjskih poslova, vrlo revna komunistkinja, mi je rekla: Po mom mišljenju pjesnik bi trebao ostati sa svojom zemljom, ali pošto ste vi odlučili drugačije, zapamtite da imate dužnost da se borite protiv njega. Protiv koga? Protiv Staljina, krvnika Rusije – rekla je. Reći takvo nešto u ono vrijeme bilo je jako opasno. Ali i ja sam se osjećao obaveznim da govorim. Bio sam u dobrim odnosima sa Albertom Camusom u vrijeme kada su Jean-Paul Sartre i njegova svita bili protiv njega, kada su pokušavali da ga unište jer je u Pobunjenom čovjeku, između ostalog, spomenuo da su i u Sovjetskom savezu postojali koncentracioni logori. Zbog mojih stavova, oni koji su me mogli prevoditi odbijali su to raditi. Govorili su da bi zbog toga biti bojkotirani. Tako da sam tada bio u teškoj poziciji.
PARIS REVIEW
Da li je poezija odgovarajuće kraljevstvo za filozofiju?
MILOSZ
Zavisi od vrste filozofije.
PARIS REVIEW
Koju vrstu ste vi našli pogodnom za vašu poeziju?
MILOSZ
Postoje neke vrste filozofije koje me podsjećaju na situaciju kada vozite noću i pred farove vam iskoči zec. Zec ne zna kako da pobjegne iz snopa svjetlosti i trči ravno prema njima. Zainteresovan sam za onu vrstu filozofije koja bi u tom trenutku bila korisna zecu.
PARIS REVIEW
Nema mnogo nade za zeca. Kada ste bili student u svom ruksaku ste nosili historiju crkve i čini se da ste bili posebno zainteresovani za manihejsku herezu.
MILOSZ
Pa, manihejstvo nije samo hereza. To je bila priznata religija tokom dugog vremenskog perioda. U osnovi, ona priznaje značajnu moć zla, i protivi se klasičnom, teološkom objašnjenju da je zlo nedostatak dobra. U ovo vrijeme moć zla je općenito prepoznata kao kolektivna kreacija ljudskog društva i element individualne ljudske duše. Argument savremenih ateista – da milosrdan bog nije mogao stvoriti ovakav svijet – je u osnovi neo-manihejstvo. Iako to nije nužno moj stav, držim da je to validan argument; u poeziji se mnogo bavim postojanjem zla. I Simone Weil, koja je bila zadrta deterministkinja, je isto prepoznavala moć zla, što je izvor mog velikog interesa za njena razmišljanja. Ona je otišla toliko daleko da je rekla da u čovjeku ima „milosti veličine sjemena gorušice“.
MILOSZ
U vašoj „Pjesmi“ žena žudi sa „sjemenom bez hrđe“. Čini se da i vi i Weil govorite o smjenu gorušice iz evanđelja po Marku.
MILOSZ
Da. Malo sjeme gorušice je uistinu kraljevstvo Boga, milosti i dobrote – maleno kada se usporedi sa zlom u svijetu. To je bilo vjerovanje Weilove. Drugi pisac koji me je privlačio u to vrijeme je bio Lev Shestov, koji je smatrao da je cijeli svijet vođen zakonima nužde. On se protivio stoicizmu. Stoik, bilo onaj iz davnina ili moderni, rekao bi: stisni zube i izdrži. Ali zašto bismo? Shestovovo mišljenje je bilo da se, naprotiv, trebamo buniti, vrištati: ne! Njegova snažna knjiga Atena i Jeruzalem opisuje Joba kako vrišti, što je kontrast grčkom stoicizmu.
PARIS REVIEW
Da li mislite da je dovoljno ono što je Bog, iz vihora, odgovorio Jobu?
MILOSZ
Nije dovoljno. Nije dovoljno.
PARIS REVIEW
Da li smatrate da su Jobov bog i bog iz Novog zavjeta dva različita boga?
MILOSZ
Ne znam. Mislim da smo sada ušli u polje gdje odgovora nema.
PARIS REVIEW
Gnosticizam se bavio kompleksnošću ranog kršćanstva stavljajući akcenat na spasenje koje dolazi kroz znanje više nego ono koje dolazi kroz vjeru. Kako je vaš interes za gnosticizam povezan sa vašom poezijom?
MILOSZ
U prvim stoljećima kršćanstva, nova religija se na mnogo načina pokazala nedovoljnom za obrazovane ljude, tako da je gnosticizam postao široko raširen. Gnosticizam je tada radio ono što poezija danas radi za obrazovane ljude. Ali poezija se ne bi trebala svoditi na čisti esteticizam. U svojim najznačajnijim primjerima poezija je istraživanje čovjekovog mjesta u kosmosu. Dobro i zlo su atributi čovjeka još od izgnanstva iz raja. Veliko pitanje glasi: Kako su Adam i Eva živjeli do tog trenutka? Prvobitni grijeh je ogroman i izuzetno težak filozofski problem. Lev Shestov je rekao, i ja se slažem, da je izuzetno, zaista jedva pojmljivo, da su primitivni pastiri bili u stanju da smisle tako enigmatičan mit da generacije, koje se do danas nad njim znoje, još nisu u stanju da ga razumiju.
PARIS REVIEW
U vašoj poeziji ste se borili sa pitanjem kako jedan dobar bog može dozvoliti zlo u svijetu. Da li Boga možemo opravdati kroz racionaliziranje, kroz poeziju?
MILOSZ
Shestov kaže da postoje pitanja koja ne treba postavljati jer na njih nemamo odgovore. Simone Weil brani kontradikciju onim što naziva „ kvaka transcendencije“. Ja sam sav i sam u kontradikciji; sastojim se od kontradikcija, i zato je poezija za mene bolja forma od filozofije.
PARIS REVIEW
Weil je bila skeptična spram lake utjehe koja se može naći u religiji.
MILOSZ
Ona je bila jako stroga osoba sa malo tolerancije za ljudske slabosti, posebno kada se radilo o njoj samoj. Na neki način je bila čisti asketa. Naprimjer, maštanja i iluzije terminalno bolesnih ljudi koji misle da će ozdraviti odbacivala je kao nešto dijabolično. Ali, vrlo je ljudski vjerovati u čudotvorno izlječenje. Zašto im to uskratiti? U svemu što je ljudsko trebamo dozvoliti takvu utjehu.
PARIS REVIEW
Vaš prijatelj Witold Gombrowicz jednom je u svoj dnevnik zapisao „Milosz prolazi kroz razdor, muke i sumnje koje su ranije bile potpuno nepoznate piscima“. Da li se slažete sa njim?
MILOSZ
Da, slažem se. On tu posebno misli na moju knjigu Zarobljeni um i moju borbu sa demonom ovog stoljeća – hegelovskim vjerovanjem u historijsku nužnost, vjerovanjem da se historija odvija po unaprijed zacrtanom putu. Napisao sam Zarobljeni um da bih se oslobodio, da bih pronašao argumente protiv te filozofije. On vjerovatno zato kaže da su muke koje sam ja imao piscima ranije bile nepoznate.
PARIS REVIEW
Šta mislite da je pomoglo tom oslobađanju?
MILOSZ
Moj roman U Dolini rijeke Isse, u kojem nema ništa politično. Radnja se odvija u litvanskom selu oko 1922. Radi se o svešteniku koji ima ljubavnicu koja izvrši samoubistvo i počne da proganja župljane. Nedavno sam posjetio tu župu, tokom mog prvog povratka u Litvaniju nakon više od pedeset godina. Djevojčin grob je na lokalnom groblju blizu crkve u kojoj sam i ja kršten i gdje su se mnoge od stvari koje opisujem u romanu odigrale. Ali roman nije prisjećanje djetinjstva, nego više jedan filozofski roman o đavolima i mojoj želji da se oslobodim historijske nužnosti i okrutnosti u prirodi.
PARIS REVIEW
Od tada niste bili zainteresovani za pisanje romana. Kao da ste se posvađali sa žanrom. Zašto?
MILOSZ
To je jedna nečista forma. Predavao sam Dostojevskog na Berkeleyu dvadeset godina. Rođeni romanopisac, on bi žrtvovao sve; on ne zna obaveze časti. Sve bi stavio u roman. Dostojevski je u Idiotu stvorio lik generala Ivolgina, lažova koji priča priče – kako je izgubio nogu u ratu, kako je sahranio svoju nogu, i onda šta je ispisao na nadgrobnom spomeniku. Natpis je uzet sa groba Dostojevskovljeve majke. To je istinski romanopisac. Ja to nisam mogao.
PARIS REVIEW
Iako vam žanr romana ne leži, divite se Thomasu Mannu, čak ste napisali i pjesmu koja se zove „Čarobni brijeg“.
MILOSZ
Kada sam bio student bio sam jako impresioniran Čarobnim brijegom. U njemu postoji lik, Naphta, koji je jezuitski sveštenik, totalitarist, neprijatelj prosvjetiteljstva. Bio sam fasciniran njime. I ja sam imao ljevičarske totalitarne tendencije i bio sam privučen Naphtinim skepticizmom prema prosvjetiteljstvu. Ipak, danas bi stao na stranu Naphtinog antagoniste u romanu, Settembrinija, koji predstavlja duh prosvjetiteljstva. Mada je moj pogled na čovječanstvo mnogo mračniji od Settembrinijevog.
PARIS REVIEW
Tokom okupacije preveli ste Eliota sa engleskog na poljski. Šta vas je privuklo da radite na tome?
MILOSZ
Pusta zemlja je prepuna elemenata katastrofe. U to vrijeme, u okupiranoj Varšavi, to je imalo određenu snagu, te slike gradova u nestajanju. Bilo je čudno to čitati dok su plamenovi gorućeg geta obasjavali nebo. Ipak to je jako satirična pjesma, čak sarkastična. To mi je bilo strano. Ali u Četiri kvarteta imamo izvanredan i rijedak primjer nekoga, ko nakon mnogo borbe, uspijeva povratiti vjeru u svoju umjetnost. Eliota sam sreo u Londonu, i on me je jako toplo primio. Kasnije sam ga viđao u Americi, a preveo sam i druge njegove pjesme na poljski.
PARIS REVIEW
Da li mislite, poput Eliota, da je poezija bijeg od sebe?
MILOSZ
To je za mene bio stalni problem. Književnost nastaje iz želje da se bude iskren – da se ništa ne krije i da se ne predstavljamo kao neko drugi. Ali ipak kada pišete postoje određene obaveze, koje nazivam zakonima forme. Ne možete reći sve. Naravno, istina je da ljudi puno pričaju i bez ikakvog ustezanja. Ali poezija nameće određena ustezanja. Ipak, uvijek je prisutan osjećaj da se niste dovoljno otkrili. Knjiga je gotova i ja se mislim: pa, idući put ću se otkriti. Ali onda kada dođe iduća knjiga, osjećam se isto. I onda se i vaš život završi, i to je to.
PARIS REVIEW
U mnogim vašim pjesmama prisutne su ispovijedi. Da li mislite da ispovijedanje vodi nečemu?
MILOSZ
Ne znam. Nikada nisam bio na psihoanalizi. Vrlo sam skeptičan po pitanju psihijatrije. Moj san je ležati na kauču i sve reći, ali ja to, vjerovatno, ne bih mogao, i pored toga, to ne bi vodilo ničemu.
PARIS REVIEW
Kako izgleda vaš proces pisanja?
MILOSZ
Pišem svako jutro, jednu rečenicu ili više, ali uvijek ujutro. Pišem u teke i onda prekucavam te prve verzije u kompjuter. Nikada ne pijem kafu, niti kada pišem koristim bilo kakve stimulative. Pijem umjereno, ali samo nakon što završim sa poslom. Ja se vjerovatno, iz tih razloga, ne mogu uklopiti u sliku neurotičnog modernog pisca, ali ko zna?
PARIS REVIEW
Da li mnogo prerađujete vašu poeziju?
MILOSZ
Nema pravila. Ponekad se pjesma napiše za pet minuta, ponekad to traje mjesecima. Nema pravila.
PARIS REVIEW
Da li prvo pišete na poljskom pa onda prevodite na engleski?
MILOSZ
Pišem samo na poljskom. Oduvijek sam pisao samo na poljskom, jer mislim da je moja vještina korištenja jezikom najbolja kada koristim jezik mog djetinjstva.
PARIS REVIEW
Da li mislite da se vaša poezija može dobro prevoditi?
MILOSZ
Prevodim i ja sam, a onda i moji prijatelji, a ovih dana te prijevode najviše prepravljaju Robert Hass ili Leonard Nathan. Ali ja određujem osnovne ritmove, jer oni ne poznaju poljski jezik. Nisam vjerovao da se moja poezija može prevoditi. Osjećam se jako privilegovanim što mogu komunicirati sa američkom publikom. Polovina njih su obično oni koji žele biti pjesnici. Oni me više cijene kao pjesnika. Za Poljake sam ja prvenstveno slavna ličnost.
PARIS REVIEW
Sebe ste nazvali hermetičnim pjesnikom. Ne zamišljate li publiku?
MILOSZ
Pišem za idealnu osobu koja je neka vrsta alter ega. Nije mi stalo da budem pristupačniji. Ja prosuđujem da li moje pjesme imaju ono što je potrebno, što im treba. Slijedim moj osjećaj za ritam i red, i moju borbu protiv haosa i ništavila, da bih što više aspekata realnosti preveo u formu.
PARIS REVIEW
U nedavno napisanoj pjesmi „Pauk“ o poeziji metaforično govorite kao o „izgradnji minijaturnih brodova / … za plovidbu nad granicom vremena“. Da li je to način na koji vidite svoj rad?
MILOSZ
Više volim koristiti metaforu kože koja se ljušti, što znači napuštanje starih formi i uvjerenja. Mislim da je to ono što pisanje čini uzbudljivim. Moja poezija je uvijek potraga za prostranijom formom. Oduvijek sam bio u konfliktu sa teorijama o poeziji koje se koncentrišu na estetiku predmeta. Ali mi je bilo drago, na neki način, kako neke od mojih starih pjesmama, stoje na svojim nogama, odvojene od mene i od čina njihovog stvaranja.
PARIS REVIEW
Zašto onda često izražavate strepnju kada se pjesniku ili umjetniku dive, i kada o njemu imaju visoko mišljenje?
MILOSZ
Problem je u tome što publika obično želi sliku savršenog umjetnika, koji je bez kontradikcija i monumentalniji od onoga što život dozvoljava. Nesklad između takve slike i stvarnosti može biti deprimirajući. Ako je pjesnikov renome limitiran na uski krug onda je vjerovatnije da se slika o njemu neće iskriviti. Što je krug veći to je veći i rizik od iskrivljavanja.
PARIS REVIEW
Koje vas iskrivljavanje vaše vlastite slike najviše uznemirava?
MILOSZ
Slika mene kao moraliste. Kada je u Poljskoj sa moje poezije skinuta zabrana, nakon što sam dobio Nobelovu nagradu, za mnoge ljude sam postao simbol slobode od cenzure, a time i moralna figura. Ne znam da li sam zadržao taj imidž, vjerovatno je već postao pomalo otrcan. Dozvolite da vam nešto pokažem. (Milosz prebire po džepovima i vadi mali medaljon.) Ovo je replika spomenika u Poljskoj. Ima četiri simbola: grb Pape Ivana Pavla II, mitru poljskog nadbiskupa, alat električara – to je Walesa – i knjigu, što predstavlja mene.
PARIS REVIEW
U dobrom ste društvu.
MILOSZ
Nimalo loše za pjesnika dvadesetog vijeka, posebno kada to sagledamo u svijetlu svih jadikovaka o poziciji poezije u ljudskom društvu. Ja sam po tom pitanju prilično skeptičan. Ne želim da se o meni misli kao o dijelu velikog moralnog pokreta u poljskoj historiji. Umjetnost nije zadovoljavajuća zamjena za problem vođenja moralnog života. Bojim se nositi kaput koji mi je prevelik.
PARIS REVIEW
Da li mislite da je za pjesnika bolje da je nepoznat?
MILOSZ
Mnogo godina sam bio potpuno nepoznat. Moje godine u Berkeleyu su bile vrijeme kada ovdje praktično nisam imao nikakvu publiku, i bilo je svega nekoliko ljudi u Americi na čiji sam se sud mogao osloniti. Imao sam nekoliko prijatelja u Parizu i Poljskoj, tako da je dopisivanje za mene igralo ogromnu ulogu: ono što me je održavala su bila pisma koja sam dobivao od nekoliko prijatelja. Zbirke poezije sam objavljivao na poljskom. Moralo ih se je krijumčariti u Poljsku, tako da nisam znao reakciju tamošnjih čitatelja.
Znao sam ko sam, znao sam svoju vrijednost, ali sam bio potpuno nepoznat skoro svim mojim kolegama na Berkeleyu, osim, naravno, profesorima slavenskih jezika. Bio sam nepoznat profesor na nepoznatom odsjeku. Studentima sam postao poznat tek kada sam počeo da držim predavanja o Dostojevskom. Postoji jedna priča koja jako dobro sumira te godine. Bio sam na književnoj večeri na Stanfordu sa Jerzyem Kosinskim i, naravno, on je tada već bio prilično poznat. Tamo je bila jedna žena, Kosinskijeva obožavateljka, koja je sjedila pored mene za stolom. Osjećala se obaveznom da bude ljubazna i upitala me je: Čime se vi bavite? A ja sam rekao: Pišem poeziju. Drsko je rekla: Svako piše poeziju. Nije mi to toliko smetalo ali je ipak zaboljelo. To ilustruje moju dugogodišnju patnju zbog neispunjenih ambicija.
PARIS REVIEW
Kako ste stekli vašu relativnu veliku publiku?
MILOSZ
Postojao je davno period kada sam bio obasut priznanjima zbog pisanja poezije koja se sviđala ljudima, ali taj period je davno prošao. Kada pišete političke pjesme, kao što sam to ja radio tokom rata, uvijek ćete imati klijentelu. Danas me priznanja koja dobivam čine začuđenim i uznemirenim jer bih volio znati da su iskrena i da ne dolaze zato što sam dobitnik Nobela. Sa druge strane, ne mislim da je Nobelova nagrada utjecala na mene i na moj rad.
PARIS REVIEW
Kako gledate na izjavu Wallace Stevensa da je moderna pjesma: „pjesma uma koji traži ono što će biti dovoljno“?
MILOSZ
Književnost i poezija su danas pod ogromnim pritiskom naučnog načina mišljenja, empirijskog načina mišljenja. Wallace Stevens ima pronicljiv, analitičan um, kojeg je, mislim, pogrešno primijeniti na poeziju. Ako uzmemo Stevensovu pjesmu „Studija dvije kruške“, ona izgleda kao pokušaj da se kruške objasne marsovcu, stvorenju sa druge planete. To je seciranje. Ja vjerujem da bi se o stvarima sa ovoga svijeta radije trebalo kontemplirati nego ih se secirati – mislim na onu vrstu distanciranog stava prema predmetima kakav nalazimo na mrtvim prirodama holandskih majstora. Schopenhauer njih smatra najvišim dometima umjetnosti. Takva kontemplacija se nalazi i u japanskim haiku pjesmama. Kao što je Basho rekao, da biste pisali o boru morate učiti od bora. To je potpuno drugačiji stav od seciranja svijeta. Schopenhauer je, vjerujem, zaista filozof umjetnika, pjesnika.
PARIS REVIEW
Zašto?
MILOSZ
Zato što je isticao potrebu za distancom. U silama koje upravljaju univerzumom, mi smo zahvaćeni u taj pakleni krug strasti – upinjemo se i mučimo. Na Schopenhauera su utjecali indijski religiozni spisi; za njega je oslobađanje značilo iskorak iz točka vječnog rađanja i umiranja. I umjetnost mora stajati izvan tog točka koji ne staje, tako da predmetu možemo prići bez strasti, bez želje, i sa određenom distancom. Životne strasti se mogu eliminisati kroz distancirano kontempliranje, što je dobra definicija umjetnosti: „distancirana kontemplacija“. Zato je za Schopenhauera ekstrakt umjetnosti bio mrtva priroda, holandska mrtva priroda.
PARIS REVIEW
U dvije pjesme: „Rađi Rao“, koja je odgovor na konverzaciju, i u nedavnoj pjesmi koja je naslovljena „Capri“ o pisanju govorite kao o „stvarnoj prisutnosti“, misteriji božanskog u ljudskom. Da li time želite reći da je poezija sakramentalni čin kroz koji možemo prizvati tu prisutnost?
MILOSZ
Da, ja lično vjerujem da je svijet koji mi poznajemo samo koža jedne dublje realnosti, i ta realnost postoji. Ona se ne može svesti na puke riječi, i to je moja glavna nesuglasica sa nekim piscima iz ovog stoljeća. Postoji razlika između čovjeka koji se fokusira na jezik, svoj unutarnji život, i lovca – poput mene – koji žali zato što se realnost ne može uhvatiti.
PARIS REVIEW
Šta mislite o Larkinovoj pjesmi „Aubade,” u kojoj on na religiju gleda kao na neku vrstu trika i naziva je „Tim širokim moljcima izjedenim muzičkim brokatom / Načinjenim da bismo se držali da umrijeti nikada nećemo“?
MILOSZ
Poznajem Larkinovu „Aubade“, i za mene je to pjesma ispunjena mržnjom. Ne volim Larkina. On je bio divan zanatlija, odličan zaista. Kao stilistu ga držim na vrlo visokom mjestu, jer on predstavlja upravo moj ideal – pisati čistu poeziju sa čistim značenjem, a ne samo nagomilavati subjektivne impresije; ali ne volim njegovu poeziju, smatram je previše simptomatičnom da bi je se moglo voljeti.
PARIS REVIEW
Simptomatičnom?
MILOSZ
Simptomatičnom današnjem, očajničkom gledanju na svijet ili weltanschauungu. Meni se čini da u njegovog poeziji nema otkrovljenja. Čak i njegova pisma plaše njegove prijatelje jer su puna mržnje, posebno rasističke mržnje prema crncima, Indijcima, Pakistancima i tako dalje. On je bio vrlo frustriran i vrlo nesretan, očajan čovjek. On predlaže neku vrstu želje za ništavilom umjesto želje za životom – to mu nije donijelo ništa. Bojim se da smo potpuno izgubili naviku stavljanja moralnih kriterija na umjetnost. Jer kada mi neko kaže da je Larkin odličan pjesnik, i da je dovoljno pisati odličnu poeziju zaboravljajući sve ljudske vrijednosti, skeptičan sam. To vjerovatno iz mene progovaraju moje obrazovanje i moji instinkti. Moj moto bi mogao biti onaj iz Issainog haikua: „Po krovu Pakla koračamo / zureći u cvijeće“. Prejeftino je predati se sarkazmu, ironiji. Ta praznina i okrutnost koja je u osnovi Larkinovog weltanschauunga, trebala bi prihvatiti kao baza iz koje trebamo ići prema svjetlosti.
PARIS REVIEW
Koliko jezik može uhvatiti svijet?
MILOSZ
Jezik ne obuhvata svijet, ali nije ni sasvim proizvoljan. Neke riječi imaju dublje značenje od njihove čisto konvencionalne upotrebe. Tako da odbijam nazivati jezik proizvoljnim, ali ne bih ni reducirao jezik na écriture, na pisanje u i o sebi.
PARIS REVIEW
U proznoj pjesmi u Provincijama pod nazivom „Dom filozofa“ pripisujete Bogu „strastveni žar foto-reportera“. Da li to opisuje vaš ideal Boga kao svjedoka, i da li je to ideal onoga što pjesnik može pokušavati da uradi?
MILOSZ
Da. Iako bih isto trebao i reći da je pjesnik kao miš u ogromnom siru uzbuđen zbog količine sira koju može pojesti. Kao što sam spomenuo, Whitman je bio pjesnik koji je imao jako veliki utjecaj na mene. Whitman je htio da sve zagrli, da sve stavi u svoju poeziju, i možemo mu oprostiti njegove beskonačne bujice riječi jer je težio obgrliti što je moguće više realnosti. Mislim da je to nekako povezano sa mojom slikom života nakon smrti, koji bi trebao biti – kao u Blakeovoj frazi – „beskonačni lov“.
PARIS REVIEW
Nazvali ste poeziju „strastvenom potragom za stvarnim“? Da li ste ikada u svom radu dosegli „stvarno“?
MILOSZ
Stvarno, pod čim smatram Boga, i dalje nastavlja biti neuhvatljivo.
(zima, 1994.)
Prijevod: Senka Marić
Preuzeto sa: The Paris Review
