Jednog avgustovskog petka Rahel Vunderlih brzo korača duž Ulice Pulsnicer prema Trgu Martina Lutera. Čitavim putem oseća se lako, gotovo kao da nema težinu, i poletno pretiče većinu prolaznika.
Pobrinula se za gomilu papira u ordinaciji, zalila je cveće i ostavila papirić s uputstvima za spremačicu. Po preporuci je u knjižari u koju uvek odlazi kupila i knjigu Elizabet Straut koju je već dugo planirala da uzme – priču o odnosu majke i ćerke s odličnim kritikama.
Peter će biti kod kuće za oko sat. Pisao joj je iz vinarije Radebojler, poslao fotografije različitih sivih i belih burgundaca i pitao slaže li se s njegovim izborom. Ona je zatražila i silvaner uz njih i dobila kratko OK kao odgovor.
U hodniku zgrade uzima poštu iz sandučeta i prelistava je: reklame za novu dostavu pice, račun od molera koji im je nedavno renovirao kuhinju, zvanično pismo od grada – kazna za prekoračenje brzine od pre par nedelja. Devedeset evra, plus dvadeset pet evra za troškove obrade, plus poen s vozačke dozvole. Moglo je biti i gore, prošla je barem kroz jedno crveno svetlo.
Rahel se penje stepenicama zgrade stare gradnje na drugi sprat i spušta pisma na komodu u predsoblju. Dok izuva cipele, telefon u njenoj sobi zazvoni. Na trenutak okleva. Morala bi do toaleta, ali čini joj se da u zvonjavi čuje hitnost koja ne dozvoljava odlaganje.
Tokom poziva mora da sedne.
Muškarac je isprekidanim glasom izveštava da je vikendica koju je Rahel rezervisala pre nekoliko meseci izgorela. Nakon gotovo čitavog veka u porodičnom vlasništvu, kuća u planini je zauvek uništena.
Rahel ne uspeva da oseti sažaljenje. Dok čovek nastavlja da govori, daje joj informacije o povraćaju uplate i predlaže alternativni smeštaj, ona ni na sekundu ne pomišlja na gubitak vlasnika, već samo na Petera i njegov pogled kada mu bude ispričala.
„Hoćete li, onda, uzeti vikendicu u selu?“, pita je muškarac, sada potpuno poslovnim tonom.
„Ne“, kaže Rahel. „Molim vas, vratite nam novac.“
Gotovo dva meseca je tragala za ovakvim smeštajem. Već početkom godine, kada su pristigle prve vesti o virusu, dogovorili su se da će leto provesti u zemlji.
Kuća je bila pravi pogodak: koliba u Gornjem Bajernu, na Amergauškim Alpima, sasvim usamljena na travnatom brežuljku, s bunarom na pumpu i kamenim umivaonikom ispred njega, do koje je bilo moguće stići samo neravnim krivudavim putem kroz šumu. Bez interneta, bez televizije, bez ometanja.
Peter već nedeljama proučava mape i bira puteve za planinarenje. Kupio je skupe planinarske čizme, ranac za dnevne izlete, majice i pantalone od lakog materijala otpornog na kišu koji se brzo suši, prvoklasnu jaknu švajcarskog proizvođača i specijalne čarape s potporom za stopala. I Rahel se opremila neophodnim stvarima i gotovo svakodnevno je vežbala kako bi se pripremila za planinarenje.
Trebalo je da otputuju za tri dana. Biće nemoguće na brzinu pronaći nešto slično, ne u ovoj godini, ne u trenutnim uslovima. Ne nadajući se previše, unosi svoje želje na sajtu za pretragu vikendica. Nula pogodaka. Pokušava i na drugom sa istim rezultatima.
Potom ulazi na sajt planinske kolibe. Klikće jednu sliku za drugom, sliku muškatli u balkonskim saksijama, pa sliku male verande s pogledom na planinski masiv, pa ponovo na sliku kuće, ovaj put iz drugačije perspektive. Onda na kameni umivaonik i šareno poljsko cveće na livadi i odjednom može da vidi požar kako bukti na planini. Vidi životinje u begu i stub dima koji se uzdiže ka noćnom zve-zdanom nebu i usred svega sebe i Petera – kao na lomači.
Da se sve to dogodilo pre deset godina, zajedno bi odmahnuli glavom. „Ko zna zašto je to dobro…“, rekao bi Peter verovatno, pa bi je tešio. Ali spokoj ga je napustio. Njegov fini humor često sklizne u cinizam, a njihove žive razgovore smenilo je dostojanstveno prijateljstvo. Ruku podruku s tim – što je bilo i najgore – prestao je da spava s njom.
Od poziva je prošlo pola sata. Rahel stoji na prozoru svoje sobe, propinje se na prste i spušta. Crnu kosu prošaranu sedima nosi podignutu. Život napolju, glasove omladine koja se skuplja na klupama ispred crkve, doživljava kao iz velike daljine. Razočaranje joj je oduzelo svu snagu. Kada telefon ponovo zazvoni, ne pomera se. Zatvorenih očiju čeka da prestane.
Ali ne prestaje.
Baca pogled na ekran: Rut. Rahel i protiv svoje volje ispravi ramena, pročisti grlo, popravi izraz lica u ogledalu pored radnog stola i javlja se.
Već pri pozdravu čuje promenu u Rutinom glasu – nedostaje joj uobičajeno žustro samopouzdanje. Ali ipak bez okolišanja prelazi na stvar: Viktor je pre nekoliko dana doživeo moždani udar. Za nju je sve to bilo previše i zato se tek sada javlja. Danas je primljen u Kliniku za rehabilitaciju Arenshop na šest nedelja. Tamo se nenadano oslobodilo jedno mesto. Želela bi da mu se nađe, našla je i smeštaj kod njihove zajedničke prijateljice Frauke, slikarke koja živi u Arenshopu. Sada je u potrazi za nekim ko bi vodio računa o kući i životinjama u Dorotenfeldeu. Inače nije u fazonu da moli, ali…
Prekida, pa ponovo počinje: Da li bi Rahel i Peter mogli da preuzmu na sebe prve dve nedelje. Viktor i ona bi bili veoma zahvalni.
Rahel umalo da kaže ne. Ne, to nažalost neće ići. Putujemo u planinu. Ali onda se priseti požara i odgovori: „Da naravno. Rado ćemo. A ako želiš, ostaćemo tri nedelje”.
Daniela Krien: Požar, s njemačkog prevela Ivana Nešić, Booka, 2022.
Knjigu možete nabaviti na: Booka