Taj dan (i svu noć) proveli smo kod Čeče u kući. Stanovao je (tako mi je objasnio) nedaleko od Monika i da to nije bila 1993. i da nisam bio na štakama, začas bih bio kod njega, a ovako sam se vukao (čini mi se) satima, a Monika ni na vidiku, pa sam se premišljao da li da se vratim istim putem ili da nastavim, jer sam, možda, baš pred vratima cilja…
Oko podne nabasah na Monik – bio je pun, a moje gladne oči su na stolovima zamijetile sve ono o čemu sam protekle godine samo mogao sanjati: pune ovale meze, vruće đulbastije i ražnjiće, vrele tanjire čorbe, živopisne salate, hladne, orošene flaše graševine, na svakom stolu su se bezobrazno kurčile kutije Marlbora u tvrdom pakovanju…
Rekoše da nisam još daleko od Čečine kuće, čak mi pokazaše crveni krov od crijepa dvjestotinjak metara dalje… Već su se bili skupili Suljo, Tedi-boj i Zdravko Mandić Lav (valjda posljednji lav koji je ostao u gradu poslije onih iz Pionirske doline, koji su krepali od gladi kad su “pojeli svu srpsku decu”. Nikad mi nije bila jasna – niti sada – ta imbecilnost četničke propagande sa SRNE, jer kako to da mi nismo nastavili prehranjivati lavove odraslim Srbima – baš kao da lavovi prave razliku između konjetine, govedine i “ljudetine”?!).
Zdravko je dobio slobodan vikend; nisam ga vidio od početka rata, jer je stalno bio na liniji (s ponosom je isticao kako je sada “vodnik”, jer komanduje vodom, a jedva čeka da mu daju četu, pa da bude “četnik”), a stanovao je kod roditelja na Malti.
Jedva sam ga prepoznao: bio je ošišan na ćelavo, obrijao je i brkove.
Kasnije je došao i Bobo i on je bio zadužen za “mezu”, to jest za kuhanje supa iz kesice, a mi smo lokali neki odvratno slatki pelinkovac i pušili Opatiju.
Igrali smo remija cijeli bogovjetni dan i noć – isplata će, bezbeli, poslije rata, a Tedi-boj se nervirao kad god bi uletio u “dvije stoje”, ne shvatajući da je i to bolje nego da nam granata uleti kroz prozor ili kroz već načeti krov, gdje je već ostavila samo krš na gornjoj etaži.
U hodniku je stajalo nekoliko kartona cigareta i tog nazovi pića i Čečo ga je, kobajagi, bio namijenio za preprodaju, da se “zakopiti”, pa da krenu u još unosnije poslove, ali, poznavajući njegove sposobnosti manipulisanja novcem, znao sam da od toga neće biti nikakve fajde.
Pogotovo kad su sutradan ujutro u kuću uletjeli pripadnici nekakve policije; navodno su primili izjavu od Čečinog komšije da mu je ovaj ubio psa, vučjaka, i to iz “niklovanog magnuma”.
Da je Čečo ikad posjedovao “niklovani magnum”, taj bi davno otišao za par flaša viskija i sad se kočoperio za pasom nekog od gradskih “branitelja”, uz obavezne Ray-ban naočale i bandanu svezanu oko vrata ili glave.
Elem, policajci su pokupili sve kartone, i cigareta i pića, a pred svakim od nas je ostala načeta flaša pelinkovca i otvorena kutija Opatije, oni su nam, pri odlasku, nakon što su Čeči dali nekakvu potvrdu, dobacili još jednu šteku cigareta i Bobo je skuhao zadnju supu; Lav je obračunao bezbrojne partije koje smo odigrali, a Tedi-boj mu je ljutito istrgnuo papir iz ruke:
“Nemoguće da sam ovoliko izgubio od levata kao što ste vi!”
Slijedeći sat je proveo provjeravajući, dok smo mi dokusurivali naše flaše, ali smo se cigaretama malo stisli, jer je Čečina “Ali-babina” pećina nestala u sekundi.
Bio je ljetni (ili proljetni) dan, nedjelja, i valjalo nam se igrati razlaza.
Lav mi je stisnuo ruku i položio dlan druge ruke na moju nadlanicu: “Čuvaj se, Nosonja!”
Bilo mi je lakše vraćati se, jer sam sada, barem, imao predstavu koliko dugo mi se trebalo vući na štakama do kuće, a vladala je i neobična tišina: nijedne eksplozije bacača, nijednog reskog pucnja snajpera, nijednog rafala iz PAM-a…
Ljudi su izašli iz kuća i ispred zgrada (doduše zguza one strane okrenute Trebeviću); na komadima cigle i, pretpostavljam, marksističkim udžbenicima i knjigama kuhali tanku kafu…
Prolazio sam pored kuće svoje bivše djevojke i nisam mogao da ne upitam šta se dogodilo s njom i njenom familijom, ali mi niko nije znao dati odgovor: svi su bili “novi” u tom kraju.
A, onda je zapraštalo!
Bio sam samo korak od sigurnosti teškog kontejnera, a ne onih limenih sranja, koje su, ko džoja, radi sigurnosti postavljali po “vrućim tačkama” i raskrsnicama, a kroz koje je i malokalibarski metak prolazio kao kroz Oslobođenje.
U blistavom podnevnom suncu vidio sam čovjeka, oca zatečenog nasred ulice s djecom (od tri do pet godina starosti) koje je vodio za ruke.
Nekoliko vojnika, takođe sklonjenih iza kontejnera, vikalo mu je i mahalo da požuri, a on kao da je bio paralizovan od straha ili, prije će biti, nevjerovanja, prelazio je ulicu, baš kao da šeće Vilsonovim šetalištem.
Naravno da je to bio proizvod moje mašte, ali kao da sam jasno, u opštoj kakofoniji pucnjave i vike, razaznao, jasno razaznao samo dva hica i vidio kako su dječija tijela u očevim rukama omlitavjela, a on je i dalje stajao nasred ulice, pokušavao da ih digne na noge u kojima više nije bilo života…
Pustio im je ruke i sa životinjskim (zašto kažem “životinjskim”, kad je to bio sasvim ljudski krik bola) krikom poletio u pravcu odakle su ispaljeni pucnji, u pravcu sadističkog manijaka, koji će (ako je, ne daj Bože, preživio) imati šta pričati svojoj djeci: sva sranja o građanskom ratu, svetoj srpskoj zemlji, “ili mi – ili oni”…
Dvojica vojnika su potrčali za ocem, oborila ga na zemlju i odvukli iza kontejnera, a ja sam svojim očima vidio kako je njegova kosa, do prije minut gusta i tamna, sada bila sijeda, a tijelo mu se nekontrolisano trzalo i iz grla dopirali nerazumljivi glasovi…
*
Ne znam koliko sam vremena proveo zgrčen u svojoj lažnoj sigurnosti, ali mi je pred oči stalno izlazila Lavova slika: kako nonšalantno naručuje kile i kile janjetine, bokale rakije i lavore salate u bašti Tilave, mada ni dinara nije imao u džepu, kako zapanjenom konobaru s računom u rukama, baš kao da su u nekom talu, namiguje: “U dure je”, kako se krmeljav budi u mom stanu i poseže za flašom votke i pritom pjevuši neku izmišljenu “pjesmicu”: “Pijmo djeco alkohol, alkohol, samo djeco alkohol…”, njegovih nespretnih (ali često uspješnih) udvaranja curama u bifeu Filozofskog fakulteta; pogrbljenog hoda, specifičnog pokreta, kojim je, ruku zabijenih u džepove, podizao pantalone… njegovog stiska ruke: “Čuvaj se, Nosonja.”
I tad mi je užas sijevnuo kroz glavu! Takav stisak ruke mi je bio poznat: zadnjeg dana svog života, u bolnici, otac mi je na isti način stisnuo ruku i rekao: “Ne pravi budalaštine, sine.”
Potom moj djed, takođe u bolnici: “Sad pamet u glavu, nisi ti loš kao što izgledaš.”
Kad je moj prijatelj, Đoko, prošle godine izašao iz bolnice, posjetio sam ga kući, popili smo po viski, a on mi je rekao, stisnuvši mi ruku:
“Čuvaj mi Nevenicu (moju kćerku, njegovu ljubimicu).”
Sutra sam došao u Slogu, a neko me je s vrata pitao: “Jesi li čuo da je Lav poginuo?”
Samo sam klimnuo glavom, jer nisam čuo – znao sam.
(“Ako ti jave da sam pao…”, Buybook, Sarajevo, 2013.)