PJESMA ZA ANNE SEXTON
Dijete iz zgrade
Našlo obješenog i pričalo s njim
I bivalo s njim i igralo se pod njim
Tako ih zatekli
Mala olovkom iskrižala ostavljeno pismo
Rashlađenih očiju punih
Zaostale vode
Kroz mliječnu krezubinu pušta slovo “s”
Da šušti cijelu rečenicu –
Malo je i sssaputao
KAD NE GLEDA
Djetetu oko vrata visi siperak, umrljan jučerašnjom kašicom. Otrgnutih krila angeo pokušava ustati, poput riječi koja se navikava bivati izgovorena.
Nebo isiše pticu u crnu mrlju, dva dječaka olovkom na vratnom štoku gledaju da li rastu.
Gospođa sa sedmog čuva sve kćerkine mliječne zube u teglici s čahurom iz sinove puške.
Grizu se kad ne gleda.
Tjera osu pokretom ruke s burmicama.
Mladi šegrt kod zlatara – svaki dan lemilicom spašava Isuse odvaljenih ruku sa križića. Kaže, svaki dan ga opet zakucam, ali ljudi stalno donose nove i nove.
Grad će biti pust.
Kao kad u ratovima pokapaju poginule oficire.
BAKA ANKA: STUDIJA LICA
Osjećanje koje temeljito i sporo obuzima bajke,
odmah po ispričanosti.
I boje imaju pauze; jedna takva kao pustinjak spava u grobu da se navikne na smrt:
ona joj prati blagu crtu lica, odmah iznad očiju, ka sljepoočnim udubinama.
Nebo je uvijek za tvoju visinu udaljeno od zemlje, kao da je tek rekla.
Umirene tanušne obrve.
Pa angeo zadrhtane brade, koji kao da je kod klauna šegrtovao – takve joj trepavice i bore s čela.
I još se skrivaju i kazuju da je sve naučeno šegrtujući klaunu bijeli puder za strah, i kosu.
Sjenke se zavlače jedna drugoj pod suknje, i modiljanijevski izvlače vratove, na svjetlo pored otvorenog prozora.
Miruje i ne govori.
Posivjele usne, kao rukavi preširoke pidžame, kriju izmršavjeli jezik.
PIONIR I TROJERUČICA
Uvučen rukav košulje namjesto lijeve ruke, do iznad lakta. Obogaljeni pedesetgodišnji starac, nišandžija iz rova broj šest. Oslonjen na zid desnim ramenom, prosi na ulazu u crkvu.
Išli smo u razred.
Zašto Shakespeareove komedije (danas) nisu smiješne?
Zato što je dječak iz Chaplinovih filmova ostario i umro, i ostavio Charliea da se tužno krevelji kroz povijest vrpce.
Samo prenuti barut, kao počasni meci, kao hranjen golub, kao star Boris Davidovič dok čeličnom vilicom šapće, mili, o mili, o baćuška, pa ništa, ništa ne razumiješ, rođeni.
U izborene samoće nitko ti više neće ulaziti, mili, ostat ćeš sam, zakašljan u svoje maramice, kao i svi čarobnobriježani, mili.
