Refael je imao petnaest godina kad mu je umrla majka i oslobodila ga svojih patnji. Kiša je padala na članove kibuca koji su se stiskali pod kišobranima na malom groblju. Tuvia, Refaelov otac, gorko je plakao. Godinama se predano brinuo za svoju ženu, a sada je izgledao izgubljen i napušten. Refael je stršao među ostalima, u kratkim hlačama, a glavu i oči zastro je kapuljačom. Da ga ne vide kako plače. Mislio je: sada kad je mrtva, može vidjeti sve što sam o njoj mislio.
Bilo je to zimi 1962. Godinu dana nakon toga njegov otac sreo je Veru Novak, koja je u Izrael došla iz Jugoslavije, i njih dvoje počeli su živjeti kao par. Vera je stigla u Izrael sa svojom kćeri jedinicom Ninom, visokom sedamnaestogodišnjom djevojkom svijetle kose, čije duguljasto lice, blijedo i izuzetno lijepo, gotovo da i nije imalo izražaja.
Momci iz Refaelova razreda Ninu su zvali “Sfinga”. Prikradali su joj se iza leđa i oponašali je kako hoda, rukama obgrlivši ramena, i zuri praznim pogledom. Jednom je ulovila dvojicu kako je oponašaju i razbila im njuške. U kibucu još nitko nije vidio takve batine. Teško je bilo povjerovati koliko snage i divljaštva ima u tim njenim tankim rukama i nogama. Počele su kružiti glasine. Govorilo se da su za vrijeme majčina političkog zatočeništva u gulagu Ninu, koja je tada bila djevojčica, izbacili na ulicu. Izgovarali su “na ulicu”, prateći riječi višeznačnim pogledom. Govorili su da se u Beogradu pridružila grupi raspuštene djece koja su otimala drugu djecu te za njih tražila otkupninu. Tako su govorili. Ljudi svašta pričaju.
Priča o batinama, kao ni ostali događaji i glasine nisu probili maglu u kojoj je Refael živio od majčine smrti. Čitava dva mjeseca proveo je utonuvši u neku unutarnju obamrlost. Dvaput dnevno,
ujutro i navečer, gutao je snažne tablete za spavanje koje je bio uzeo iz majčina ormarića s lijekovima. Nije ni primjećivao Ninu kad bi je s vremena na vrijeme sreo u kibucu.
No jedne večeri, otprilike pola godine nakon majčine smrti, krenuo je prečacem preko nasada avokada u smjeru sportske dvorane, i Nina mu je dolazila ususret. Hodala je pognute glave obgrlivši ramena rukama kao da je oko nje smrzavica. Refael je zastao, iznenada sav napet, a da ni sam nije razumio zašto. Nina je bila udubljena u svoj svijet, i nije ga ni primijetila. Vidio je kako se kreće. To je bio njegov prvi dojam, te štedljive, tihe kretnje. Visoko, jasno čelo i jednostavna, tanka plava haljina koja je poigravala oko njenih bedara.
Izraz njegova lica dok je to pričao –
Tek kad mu se približila, Refael je vidio da plače, tihim plačem koji je gušila. A onda je i ona njega primijetila i zastala, te se nakostriješila. Pogledi su im se isprepleli na nekoliko sekundi i, može se s tugom reći, nepovratno. “Nebo, zemlja, drveće”, govorio je Refael. “Ne znam… osjećao sam kao da se priroda onesvijestila.”
Nina se prva pribrala. Bijesno je puhnula i hitro se udaljila. Uspio je još jednom baciti pogled na njeno lice, koje je u trenu postalo potpuno bezizražajno, i nešto u vezi s njom duboko ga je dirnulo. Pružio je za njom ruku –
Točno ga mogu vidjeti kako tamo stoji s ispruženom rukom.
A tako je i ostao, s ispruženom rukom, četrdeset pet godina.
No onda, u nasadu avokada, bez razmišljanja i prije oklijevanja i kompliciranja stvari, jurnuo je za njom, potrčao da joj kaže što je shvatio u trenu kad ju je ugledao. U njemu je sve oživjelo, rekao mi je. Sav zbunjen, promrmljao je nešto o svemu što je bilo uspavano svih godina majčine bolesti, a i poslije, nakon njene smrti. Sad mu se odjednom sve činilo neodgodivo i sudbonosno, i nije imao nijedne sumnje da će se ona smjesta odazvati.
Nina je čula njegove korake iza leđa, stala i promotrila ga sporim pogledom. “Što je?” zalajala mu je u facu. Ustuknuo je preneražen njenom ljepotom, a možda i grubošću – meni se čini da je to bio taj spoj ljepote i grubosti. Zadržao je to do dan-danas, slabost prema ženama u kojima ima tračak muške agresivnosti, čak i grubosti, taj posebni začin, Refael, Rafi – Nina je položila ruke na bokove, iz nje je provirio žilavi djevojčurak s ulice, divlja životinja. Nosnice su joj se raširile i ona ga je onjušila, Refael je gledao pulsiranje nježne plavičaste žile na njezinu vratu i usne su ga odjednom zaboljele, baš mi je tako rekao, pekle od žeđi.
“Ok, kapiram”, pomislila sam. “Ne moraš baš skroz ulazitiu detalje.”
Na Nininim obrazima još su uvijek blistale suze, no oči su joj bile hladne i nepokolebljive. “Odi kući, klinjo”, rekla je, a on je zavrtio glavom, ne, ne, a ona je sporo približila svoje čelo njegovoj glavi, primaknula se i odmaknula kao da na njemu traži posebnu točku, on je zatvorio oči, a ona ga je nabila tako da je odletio unazad i pao preko mladice avokada.
“Sorte etinger”, bio je detaljan kad mi je pričao, da ne bih, ne daj Bože, smetnula s uma koliko je ta pojedinost važna za čitavu scenu, jer tako se gradi mitologija.
Ležao je u šoku, ispružen preko mladice, pipajući čvrgu koja mu je počela bubriti na čelu, a zatim se klimavo podignuo na noge. Otkad mu je umrla majka, Refael nije dodirnuo nijedno živo biće, osim onih s kojima se znao potući. No ovdje se radilo o nečem drugom, osjećao je, ona je došla da mu napokon otvori glavu i izbavi ga od mučenja. U slijepom bolu izderao se na nju, izgovorivši sve što mu se ukazalo prije, u trenu kad ju je spazio, te je i sam pretrnuo zbog prostote i grubosti riječi koje su mu izlazile iz usta. “Riječi krkana”, rekao mi je. “Daj da te nategnem, i tome slično”, koje su bile toliko različite od njegove čiste i tankoćutne misli. “No u jednom djeliću sekunde vidio sam na njenom licu da me, usprkos svoj toj grubosti, dobro razumije.”
Možda se to stvarno tako i dogodilo, otkud da ja to znam. Zašto ne bih malo stala na njenu stranu i vjerovala da je ta djevojka rođena u Jugoslaviji zaista bila – kako će poslije i izaći na vidjelo – napuštena djevojčica bez oca i majke, da je ta djevojka, usprkos mom uvodnom tonu, ili možda baš zbog njega, u trenutku milosti pogledala u oči mladića iz izraelskoga kibuca, introvertiranog, jer tako ga ja zamišljam kao šesnaestogodišnjaka, osamljenog, punog tajni, nesigurnih misli i velikih gesta, za koje nije znao nitko na svijetu. Tužnog i ozbiljnog mladića, no lijepog do boli.
Refaela, mog oca.
Ima jedan poznati film, ne mogu se trenutačno sjetiti kako se zove (a ne pada mi na pamet sad traćiti vrijeme na Googleu), u kojem se junak vraća u prošlost da bi nešto ispravio, ili spriječio neki rat, uglavnom, tako nešto. Sve bih dala da se prošlost može vratiti, samo da se njih dvoje nikada ne sretnu.
(David Grossman, “Kad je Nina znala”, Fraktura, 2020., prijevod: Andrea Weiss Sadeh)
Knjigu možete kupiti na: Fraktura