Lidija se ne seća kada se poslednji put tako loše osećala. Ne veruje da će još dugo izdržati ovako. I što je najgore ne izgleda da će se ova situacija u skorije vreme promeniti. Isti su svi dani, isto je svake godine. Skoro sve njene drugarice su se odavno udale, odavno imaju decu. One će odmah reći da je nezadovoljna zbog toga što nije još uvek uspela da se ostvari u porodici, ili da nađe svoj porodični mir. Ne radi se o tome iako zna da je mnogi sažaljevaju upravo zbog toga. Prijateljice njene majke joj upućuju onaj pogled koji govori: Šta više čekaš? Vreme ti je. Ipak, kod žena biologija čini svoje, govorile su pogledi gospođa. Ne krivi ih. Sigurna je da bi joj i majka, da je kojim slučajem živa, isto govorila i to ne samo pogledom. Seća se da je još dok je bila mala pričala da je osnovna uloga žene da izrodi, baš je tu reč upotrebila, decu i da uživa sa porodicom. Matoroj to očigledno nikad nije pošlo za rukom, jer ju je muškarac njenog života ostavio čim je čuo da je ostala trudna. Danas ponekad, u iznajmljenom stanu, pogleda stare fotografije. Nekad, ali veoma retko, joj bude žao što nema ni jednu zajedničku sa majkom. Ni dok je bila sasvim mala nije volela da se slika. Njena se fotografija nikada nije našla na tablou, ona se nikad na kasnijim proslavama godišnjice mature nije našla na fotografiji sa svojim drugovima iz razreda. U početku su je mnogi, pre svega Radmila i Vesna, njene najbolje drugarice, pokušavale nagovoriti da se slika bar sa njima ako ne želi sa celim razredom, ali je ona to uporno odbijala. Uglavnom, često je sama pokušavala da nađe razlog svoje nesreće. Brinula se čak da se njeno psihičko stanje moglo pogoršati. Seća se kako joj je majka davno govorila o nekim ženama iz porodice koje su patile od depresije i čije se stanje sa godinama pogoršavalo. Nije želela da završi kao one. U sledećem momentu Lidija pomisli da je majka možda izmislila sve te priče kako bi svojoj devojčici vratila kakav-takav osmeh na lice i tad se oseti, na kratko, malo bolje. Onda je posmatrala sa terase kako sunce, sa druge strane grada, zalazi i pomisli da zna u čemu je problem i šta je zapravo uzrok njenog psihičkog stanja. Nasmejala se u tom trenutku. Umalo se nije počela glasno smejati. Da li je moguće, zapitala se. Zar nije sve više nego jasno od samog početka. Naravno problem je u novcu, odnosno u njegovom hroničnom nedostatku već godinama. Kao diplomirani pravnik koji radi u osiguravajućem društvu ima tek toliko da isplati kiriju i pokrije osnovne troškove. I nije to tako čudno. Mislim, govorila je sebi, strašno jeste, ali nije čudno. Zar ne živi većina ljudi u ovoj zemlji upravo tako. Krpe se od prvog do prvog. Da, dobro poznata stvar. Puko preživljavanje. More joj nedostaje, zaključila je dok je ulazila u sobu. More, letovanje. Uzela je cigarete sa pisaćeg stola, zapalila i ponovo izađe na terasu. Sunce je se spremalo da zađe a ona povuče gusti dim plavog besta. To mi treba, rekla je glasno. Mir, odmor. Daleko od ovih ljudi, od ovog grada. Pusti snovi, pomisli. To mi treba, ali toga nije bilo prethodnih godina, neće biti ni ove, a po svemu sudeći letovanje će izostati i narednih godina. Jebem ti život, opsova Lidija glasno. Da li su možda ispravno postupile one što su se na vreme udale pa sad im muževi zarađuju, upitala se. Ipak, to ima svoju cenu: deca, usrane pelene, cmizdrenje po čitav dan, nije to za mene. Proletela je kroz stare fotografije. Dopala joj se činjenica da putuje kroz sopstvenu prošlost, ali da u njoj ne vidi samu sebe. Zabavljala ju je misao da je u svakom vremenu, u prošlom, sadašnjem i budućem, bila prisutna, ali uvek nevidljiva i nečujna poput kakvog duha, poput nemog svedoka tuđih života. Volela je da škljoca maminim aparatom, ali da objektiv bude uperen u nju, to nikako. Radmila i Vesna su na moru. I to baš sad, dok Lidija sedi na terasi, one ispijaju kapućino u nekom kafiću u Marmarisu. Pozvale su i nju. Rekla im je da ima puno posla i da ne može da ide. Nije to sasvim tačno. Sebi bar može da prizna da je novac jedini pravi razlog. Dobro, uz to mrzi i činjenicu da njih dve nikuda ne idu bez porodica. Ona dva dosadna idiota sa odvratnim pivskim stomacima i gomila razmažene dece, kakav bi to godišnji odmor bio? Neka, hvala. Društvene mreže su joj, u međuvremenu, postale nova zanimacija. Dopalo joj se da zaviruje u tuđe živote. Ponekad bi se upitala da li aplikacija Ko ti gleda profil stvarno funkcioniše. Nije se preterano razumela u sve to. Nije volela da ljudi znaju kad i koliko često posećuje njihove profile. Ono što je nekad u gradu bio kibicfenster sada je fejsbuk. Kibicuj sa bezbedne distance, do mile volje, kroz virtuelni prozor kojeg je izmislio neki američki klinac. Lidijina stranica bila je specifična po tome što nije imala profilnu sliku. Ipak, kada je je otvorila pre par godina, izostala su sva ona pitanja prijatelja: Zašto ne staviš profilnu? Komentari u stilu: Hajde da te vidimo i slično. Njeni prijatelji, znajući za njen iracionalni strah od objektiva, bili su srećni što se uopšte pojavila na društvenoj mreži. Lidija, posle svih godina, ni sama ne zna koji je uzrok tog straha. Nekad joj se činilo da aparat ima tu moć da zaseče njenu dušu poput oštrog sečiva na daljinu koji se aktivira onim groznim škljoc i da tada svi mogu videti tamnu sluzavu tečnost koja curi iz nje negde u predelu grudnog koša. Kako god, sve je više vremena provodila u virtuelnom svetu. Nije imala problem da bilo koga pozove za prijatelja. Neki od njih bili su joj stari drugovi, rođaci, neki samo poznanici, kolege, neke je praktično jedva poznavala. Redovno je svima čestitala rođendan preko mreže. Verovala je da time čini da se drugi na trenutak osete dobro. U poslednje vreme, čim bi se ulogovala na svoj profil, viđala bi sve više slika sa letovanja. Svi ti nasmejani ljudi. Sva ta mesta koja u životu nikada neće videti. Gde i šta svi ti ljudi rade? Kako je moguće da svi osim nje, ali baš svi, mogu priuštiti letovanje? Užas. Turska, Grčka, Egipat, Tunis pa onda Španija pa Hrvatska. Eno ga i Milenković. Proveo je vikend sa suprugom u Pragu. Kako se samo kezi na Karlovom mostu i na slici pored naše ambasade. U gimnaziji nije imao pas za šta da ga ujede, a vidi ga sad. Narednim klikom našla se na profilu rođene sestre. Da, Ivane. Ona je sasvim druga priča. Ili prva, pošto je starija. Danas zna da je, za razliku od nje, pametno postupila. Kao diplomirani dizajner otišla je u Ameriku sa dečkom. Ubrzo su se venčali. Danas oboje žive na Menhetnu. On je oduvek želeo da postane japi. Radi u Bank of America, ispunila mu se želja. Ivana drži kreativne radionice na nekom Institutu za savremenu evropsku umetnost negde u Sohou. Ona kao da nikada nije ni bila deo ove porodice od početka osuđene na propast. A i šta bi tu radila? U ovoj zemlji. Njen talenat bi ovde svakako propao. Ma da, pametno je postupila. Njih dvoje vole da putuju, a i može im se. Bili su u Grčkoj prošlog leta. Ne može se reći da su u dobrim odnosima. Nikad nisu ni bile. Jednom, pre mnogo godina, pocepala je sve njene porodične slike, nakon jedne dečje svađe. Danas joj ponekad padne na pamet da je to uradila samo iz ljubomore. Ona je uvek bila hrabrija. Usuđivala se da stane pred objektiv. Tog časa, skačući pomalo nervozno sa jednog fejsbuk profila na drugi, pade joj na pamet savršena ideja. Naravno, nije mogla dobiti potvrdu od bilo kog drugog da je ideja savršena, jer je bila sama, ali je sigurna da se ničeg boljeg nije mogla setiti. Sve je tako prosto. Kliknuće na neku lokaciju, bilo koju. U redu, ne baš bilo koju. Hajde, neka bude Grčka. Halkidiki, Sitonija, Sarti. Softver registrije da se korisnik nalazi na označem mestu. Odlično, nasmeja se zadovoljno. Kako mogu znati da sam zapravo ovde, a ne u Grčkoj. Ovo je novo doba. Zaista se dogodilo samo ono što se dogodi na društvenoj mreži. Stvarnost je odista postala virtuelna. Ono što smo do skoro verovali da je naša stvarnost nije ništa do obična laž. To je iluzija, izvor svih naših frustracija. Posle jednog klika na njenoj stranici pojavi se sledeće:
Lidija is in Sarti, Greece. Feeling happy 🙂
Sedela je nepomično par trenutaka za računarom i gledala u svoju najnoviju objavu. Dopalo joj se kako to zvuči. Ponovila je na glas: Lidija je u Sartiju, oseća se srećnom. Zureći u tekst primeti promenu. Podignut maleni palac poruči joj da se njena objava nekome sviđa. Petar Milenković, drug iz gimnazije. Sada i drugi znaju da je na letovanju. Kako joj je samo prijao taj osećaj. Posle Milenkovića, u narednih pola sata, više od deset ljudi je lajkovalo objavu. Kako se samo sve lepo poklopilo, pomisli Lidija. Od ponedeljka je na odmoru, nikome nije govorila da ostaje u gradu, da će vreme uglavnom provesti sama u iznajmljenom stanu, što se ispostavilo kao ispravno. Samim tim svi će poverovati da je otišla na letovanje u Grčku. Izvor zadovoljstva ne predsavlja samo vreme koje se provede ma moru. Sunce, voda, ceđeno voće. Nije to bitno. Osim toga, traje suviše kratko. Izgleda da je zadovoljstvo potpunije onog časa kada drugi saznaju za to. Ako se pojavi neko ko je ljubomoran, a među brojnim prijateljima će neko sigurno biti, eto još veće sreće. Počela je da uživa u novoj ulozi sajber putnika. U stvari, zapitala se kako je moguće da joj to ranije nije palo na pamet. Ivana je prošle godine bila sa mužem na letovanju baš na Sitoniji. Nije slučajno da je baš to mesto obeležila kao svoju novu lokaciju. Dakle, Ivana ima otvoren fejsbuk profil, ima svega par prijatelja, i od toga nemaju ni jednog zajedničkog. Zašto je to bitno? Ona ne kači svoje fotografije. Jednostavno, to ne voli da čini. Ipak, više od stotinu fotografija iz Grčke ostavila je baš na njenom usb-u dok je prebacivala fotografije prošle godine kad su na kratko posle odmora došli da je posete. Tako uvek biva. Od kad je mama umrla viđaju se jednom u dve godine. Ona smatra da je red da dođe iz Amerike da vidi mlađu sestru. Lidiju ne zanimaju sve te japijevske priče o uspehu. Naslušala se toga, dovoljno. Kako god, njihove slike sa letovanja su kod nje. Plan je sledeći: Najpre onemogućiće Ivani da vidi objave na njenom profilu. Bilo bi malo previše sumnjivo da je odjavi iz svoje grupe prijatelja. Dobra stvar je što Ivana veoma retko otvara svoju fejsbuk stranicu, možda jednom u dva meseca. Do tada će slike moći da ukloni sa svog profila. Cilj će tada već biti ostvaren i posle više neće biti važno. Uzela je usb napravila izbor lepih predela, starih kamenih kuća, plaže. Ima tu i predivnih slika svitanja iznad Atosa, pa onda desetak slika sa krstarenja. Mnogo se toga može iskoristiti. Sledećag dana na njenom profilu iskoči sledeće:
Uživam u obilasku prelepe Sitonije. Feeling excited 🙂
Ubrzo su usledile nove lokacije. Neos Marmaras, Plaža Kalamitsi, Nikiti, Vurvuru. Okačila je fotografiju zalaska sunca u Toroniju. Pažljivo je birala one na kojima nije bilo sestre i zeta, a Vikipedija je naravno odličan izvor informacija koje je iskoristila da se bolje upozna sa mestima ukoliko neko zatraži više informacija. Ispod objava i fotografija, uskoro se pojaviše i prvi lajkovi i komentari:
Radmila Mitrović: Hej, draga, divno što si se konačno odlučila da kreneš na odmor.
Vesna Jelić: Uživaj! Sitonoja je predivna. Bili smo prošle godine.
Lidija Stošić: Hvala! Super je, vreme je predivno. Baš mi je ovo bilo potrebno.
Onda sačeka malo dok ne kliknu post. Razmišljala se da li da to učini ili ne. Razmišljala je vrlo kratko. Konačno, baš joj je ovo i bilo potrebno.
Sledećeg jutra popila je kafu u sobi. Roletne behu spuštene. Tek je malo sunčevih zraka uspelo da se probije kroz majušne otvore i ostavi tragove na njenom golom telu u vidu svetlećih crtica i tačaka poput svetlosne morzeove azbuke na njenim grudima i butinama. Roletne su morale čitavog dana ostati spuštene. Zar to ne čine svi kada odu na odmor? Telefon je dvaputa zazvonio, ali se nije javila. Malo kasnije neko zakuca na vratima. Nije bitno ko je. Lidija narednih deset dana nije kod kuće. Svakog dana postavljala bi par novih fotografija. Niko ništa nije posumnjao. Devojka dugo nije bila na odmoru, zaslužila je da uživa. Tek poneko od novih kontakata bi ostavio komentar u vidu pitanja zašto je nema na slikama. Armija starih prijatelja na čelu sa Vesnom i Radmilom odmah bi se zaštitnički oglasila da se takva pitanja Lidiji ne postavljaju. Sećala se dobro Ivaninih utisaka iz Grčke i u komentarima ih je iznosila kao svoje: Drugari, preporučujem vam da, ako neko od vas bude išao na izlete brodićem Robinzon po Sitoniji obavezno probajte oradu na plaži. Nema puno kostiju i jako je ukusna! Dani su prolazili, a Lidija se srodila sa mrakom dnevne sobe. Vodila je računa da ništa ne objavljuje između deset sati prepodne do šest sati popodne, jer je u to vreme na plaži. Vodila je računa o svemu. Odmor polako prolazi, reče sebi jedne večeri. Povukla je dim cigarete. U sobi je bilo zagušljivo. Dvoumila se da li da objavi još nešto.
Nažalost, sutra se završava ovo predivno letovanje. Feeling sad 🙁
Ipak, ovaj status odluči da ne objavi. Zašto bi bilo ko znao da se oseća tužno? Lidija se uputi ka spavaćoj sobi. Temperatura unutra bila je skoro trideset stepeni. Bilo joj je vruće. U iznajmljenom stanu nema klime. I da je ima ovih dana nikog nema, a ako nikog nema ni klima se ne uključuje. Nije odmah mogla da zaspi od vrućine. Okrete se na bok i par trenutaka ostade u tom položaju. Njeno oznojano telo lepilo se za posteljinu. Potom se okrete na leđa, udahnu duboko pa ispusti vazduh. Onda još jednom zamisli sebe kao lelujavu prikazu koja se stapa sa pozadinom neuslikanih fotografija i nakon te misli lagano utonu u san.