Ataraksija
ne mislim da je nicanje mladice
iz staroga panja bilo šta
drugo osim izvjesnosti i
neumoljivosti života
mislim da je to samo jasna i
smislena poruka neophodnosti
neželjenja i neočekivanja
dovoljno je samo biti
u svoj jednostavnoj punoći
i apsolutnosti postojanja
ako odigraš kako treba bit ćeš
nagrađen samoćom
koja je jedina istina
i jedini predah
zagrli je kao ženu, jer ona
je žena cijelim smislom tog pojma
ona savršena za kojom čezneš
i od/zbog koje umireš
ali koja dolazi samo kada od
nje odustaneš
da te spali i u svjetlosti
tvoje vlastite lomače
pokaže ti neophodnost
ataraksije
Horror vacui
kroz zube cijedim krvav okus
kajanja
dok me užasnuto vrištanje ptica
preplavljuje kao posljednjeg očaja plima
strah od praznog prostora
u srcima ljudi
tjera me
da tragam za onim što je bilo
/
iz te gline da gradim
ono što bi moglo biti
prepolovljen
u riječima
visina i blata
(gledaj: od puzanja i sluzi glasnik teških vijesti odvaja me dahom)
sakupljen
u prašini
poput perjanica pjesme u vrelim ljetnim danima
što treptajima žednim prelijeću kapije jeseni
tu spaljenu utjehu mnogostrukosti
i nema slugu
u mom gradu
sa devet kapija
samo svjetlost
neugasiva
prazninom,
strahom
što blista još samo žudnjom
da zapali plamen početka smisla
da se ugasi konačno u novoj krvi.
Metafora zvjezdana
spomen vječni, Branku M.
rječiti tvoj epitaf
u čelo si klešem
perom feniksovim
žari. peče. žeže.
osuđen da pjevam pokidanim glasom
odavno već i kad ne bude jutara
da ozračim ih sjajnim
suncem zakopane pjesme
rasprsnuti multiverzumi
dok kaplju sporim ovim satima
dugotrajno
poput smole
čeznući da oklope mušicu
bogolikim oklopom od jantara
znao si
da isto je
znao si
da neće umjeti
znao si
da postojanje je Ljubav je plamen je pjesma
Zastave crne nebeske
teorije dokolice
na staklenim nogama
odzvanjaju kristalnim
palačama sjećanja
puzim preko potoka vremena
okupan svjetlošću
dok je sunce zmija
vlastitog repa progutanog
dok trajem činjenicom
razbašuren u zelenilu
razapet svilom
jedino jedro vlastitog broda
čijim ću pramcem
na kojem sija Venera
da probijem skrivene kapije
izblijedjelih svjetova
i tako se predam
posljednjom idejom o slanoći srebra što blješti kroz rosu ozvjezdalih suza
vječnoj oluji kosmosa
kojom vijori poput razderane krpetine pune života kao polena
znamenje našeg konačišta
lucidnim snom astralnog viđenja protkani veo boginje-tvorca.