ZARAZA
Nema dublje tuge od putovanja Slavonijom
u subotnje poslijepodne.
Jer tuga, tih nekih sat i pol puta,
upravo tu, baš meni, ne pokazuje
niti jedan trag svojega porijekla.
Vidi se, posve jasno, tek površan rez
koji se liječi komadićem vate
pronađenim u tuđim riječima,
u nečijem tuđem telefonskom podsjetniku,
u prepunoj pepeljari kupea
koji je ostao prazan
kao bod nekog prljavoga šila.
Poznavao sam dijete
željelo je biti kostimograf,
bez razloga samo je jednom ostalo sjediti u rosi
koju si je u strahu
razmazalo po kosi.
Ja doista želim oboljeti.
Taj kult. Ta tuga.
Taj satir od sviba, pepela i praha.
Piti tu rosu zlatnom slamkom usred umrloga
vihora.
Izgovoriti uskršnju molitvu s rukama punim
potamnjeloga srebra.
PIDŽAME NA ODJELU ZA RAK
stricu Andriji
To što u njima ishlapjelo je
to što u njima požderano je
sada gleda me svakoga trena
iz mojih vlastitih očiju.
Pokraj svake od tih pidžama
nevidljive, rekao si, ostale su sanjke
noć i lavež u tim dalekim selima
stigli su me zauvijek.
RAYMOND CARVER I JA
Prvih mjeseci 2003. godine
skupa sa svojom suprugom
poprilično sam mukotrpno urednički radio
na jednoj knjizi prijevoda proza
Raymonda Carvera.
Mrzio sam više no ikada
svoj svakodnevni posao
mrzio sam tada
pomisao na bilo što
izvan sigurne udaljenosti
svoje i tuđih prošlosti.
Prestajala je zima
moje najdraže godišnje doba.
Negdje na sjeveru
daleko od ljudskih očiju
teški nanosi snijega
su padali s grana smreke.
Polako sam postajao svjestan
da postajem
možda s razlogom
možda i ne
panični kancerofob.
Nije mi to morala kazati
jer bilo je to tako očito
usamljene jutarnje kave prije posla
u polupraznim gradskim restoranima
postajale su najsretniji dio dana
u životu moje supruge.
Sve pozornije slušao sam priče
o jeftinim avanturama
s ukrajinskim i inim prostitutkama
za dvjesto hrvatskih kuna
u obližnjim mađarskim
polujavnim bordelima uz granicu
ali sam se iskreno bojao
nekoga čudnoga
mogućega prepoznavanja
i snježne prašine
u njihovim očima.
Jednoga jutra
rutinski sam upitao
svoju petogodišnju kćer
što je noćas sanjala
a ona je odgovorila
- nešto ružno, sanjala
sam nešto ružno
da su poružnjele
sve naše stvari...
Nisam joj
naravno rekao
da to i nije bio san.
Nekoliko mjeseci kasnije
vidio sam nakon dugo
vremena
morsku pučinu
i bove kako se mreškaju
na noćnim valovima.
Plutale su na vodi
kao lažljive rečenice
u ustima onih
koji više nikada
neće zašutjeti
niti prestati govoriti o ljubavi.
Drugom stranom: antologija suvremene hrvatske stvarnosne poezije, Damir Šodan, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
