Vidio sam Jacka Hotela u maslinasto-zelenom trodjelnom odijelu, s plavom kosom počesljanom unazad i licem koje je sijalo i patilo. Ljudi koji su ga znali kupovaše mu ture pića jednu za drugom dole u “Lozi,” ljudi koji su ga tek tad upoznali, a i ljudi koji se nisu mogli sjetiti da li su ga znali ili ne. Biješe to tužna a i vesela prilika. Njega su tužili zbog oružane pljačke. Došao je pravo iz sudnice za vrijeme pauze za ručak. Pogledao je bio u oči svog advokata i shvatio da će sudski postupak biti vrlo kratak. Prema sudskoj matematici koju samo um osuđenog ima snage da prati on je procijenio da bi minimum u ovom slučaju morao biti dvadeset i pet godina.
To biješe tako stravično da je moralo biti zafrkancija. Ja nisam mogao da se sjetim da sam ikad upoznao ikog ko je toliko dugo živio na planeti zemlji. A što se Hotela tiče, njemu je bilo osamnaest ili devetnaest.
Čitavu ovu situaciju on je do tada držao u tajnosti kao neizlječivu bolest. Zavidio sam mu što je mogao čuvati takvu tajnu i bio uplašen da je neko tako slab kao Hotel bio nadaren nečim tako veličanstvenim da čak nije mogao sebe dovesti u situaciju da se time pohvali. Hotel me je jednom bio udario po ušima za sto dolara i ja sam ga uvijek iza leđa podmuklo tračao, al’ sam ga znao još odkad se prvi put pojavio, kad mu je bilo petnaest ili šesnaest. Bio sam iznenađen i uvrijeđen, čak nesretan što nije našao za shodno da se meni požali o svojim problemima. To izgleda predskazavaše da mi ovi ljudi nikad neće postati jarani.
Sad njegova kosa biješe, za promjenu, tako čista i plava da se činilo da je sunce sijalo na njega čak i u ovom podzemlju.
Pogledah niz duž “Loze.” Biješe to dugačka i uska birtija, kao vagon koji nikud nije išao. Svi su ljudi izgledali kao da su odnekle pobjegli – na nekolicini ručnih zglobova spazih plastične bolesničke narukvice. Pokušavali su da plate za svoja pića krivotvorenim novčanicama koje su sami isprintali u kopirnim mašinama.
“Ma to je davno bilo,” reče on.
“Šta ti uradi? Koga ti ono pokra?”
“To je bilo prošle godine. Prošle godine.” On se sam sebi nasmija što je na sebe nanio ovakvu vrstu kazne od koje se ni poslije toliko dugo nije moglo pobjeći.
“Koga si pokr’o, Hotel?”
“Ma nemoj me pitat. Sranje. Jebi se. Bože dragi.” On se okrenu i poče da priča s nekim drugim.
Svaki dan “Loza” biješe drugačija. Neke od najgorih stvari koje su mi se desile u životu desile su se ovdje. Al’, ko i ostali, ja nastavih da dolazim.
I sa svakim korakom moje se srce slamaše za osobom koju nikad ne nađoh, osobom koja bi me voljela. A onda bih se sjetio da sam imao ženu koja me je voljela, a kasnije da me je žena ostavila i da sam bio prestravljen, ili opet kasnije da sam imao prelijepu djevojku, alkoholičarku koja će me zauvijek usrećiti. Ali svaki put kad uđoh unutra tu bijehu mutna lica koja obećavaše sve, a onda se brzo razbistravaše u dosadno, u obično, gledajući u mene i praveći istu grešku.
Te noći sjedio sam za stolom preko puta Kid Williamsa, bivšeg boksera. Njegove crne ruke bijehu unakažene i pune čvoruga. Uvijek sam imao osjećaj da bi on iznenada mogao pružiti ruke i zadaviti me. Govorio je s dva različita glasa. Bio je u svojim pedesetim. Profućkao je bio čitav svoj zivot. Takvi su ljudi bili veoma dragi nama koji smo bili profućkali samo nekoliko godina. Sjedeći s Kid Williamsom preko puta bilo je lako razmotriti da li nastavljati s ovakvom vrstom života još mjesec il’ dva.
Ja nisam preuveličavao ono o bolesničkim narukvicama sa imenima pacijenata. Kid Williams je imao jednu oko ručnog zgloba. On je upravo bio preskočio preko zida klinike za alkoholičare i drogeraše. “Kupi mi jednu, kupi mi jednu,” reče svojim visokim glasom. Onda se namršti i svojim dubokim glasom reče, “Ovdje sam samo na kratko,” a onda razvedravajući se, visokim glasom: “Htio sam da vas sve vidim. De kupite mi jednu sad, jer nemam tašnice, novčanika, sve su mi pare oduzeli. Lopovi, to su.” On se uhvati šankerice k’o dijete igračke. Sve što imaše na sebi biješe noćna košulja utaknuta u hlače i bolničke papuče od zelenog papira.
Najednom, ja se sjetih da mi je sam Hotel, ili neko povezan s njim, prije nekoliko sedmica rekao da Hotel ima problema zbog oružane pljačke. On je s pištoljem oteo drogu i pare nekim univerzitetskim studentima koji su bili talili gute kokaina, i oni odlučiše da ga prijave. Zaboravio sam bio da sam čuo o tome.
A onda, da još više zavrnem stvari, ja skontah da, poslije svega, čitava proslava ovog popodneva ne biješe u čast Hotelovog odlaska u zatvor nego u znak dobrodošlice zbog povratka kući. Pustili su ga. Njegov ga je advokat uspio osloboditi na neobičnim osnovama da je pokušavao da brani zajednicu od uticaja ovih trgovaca drogom. Potpuno zbunjeni o tome ko je uistinu kriminalac u ovom slučaju, porota je glasala da od svih njih opere ruke i pustila ga kući. To je bila srž naše konverzacije tog popodneva, ali ja nisam imao ni pojma šta dogodilo.
Takvih momenata biješe puno u “Lozi” – gdje si mogao pomisliti da je danas moglo biti jučer, a da je jučer bilo sutra, i sve tako. Jer smo svi vjerovali da smo tragični i zbog toga pili. Osjećali smo se bespomoćno, da nam je tako suđeno. Umrli bi sa lisicama na rukama. Učinilo bi nam kraj a to ne bi bilo našom krivicom. Tako mi umišljasmo. A svaki bi nas put proglasili nevinim zbog smiješnih razloga.
Hotelu su vratili ostatak njegovog života, onih dvadest i pet godina i više. Murija mu je obećala, jer su bili ogorčeni njegovom dobrom srećom, da ako ne napusti grad da će zažaliti što je ostao. Izdržao je bio neko vrijeme, a onda se posvađao s djevojkom i otišao – radio je u Denveru, Reno-u, mjestima zapadno – a onda se u roku godine ponovo pojavio jer nije mogao bez nje.
Sad mu je bilo dvadeset, dvadeset i jedna.
“Lozu” bijehu sravnili sa zemljom. Gradska obnova je bila izmijenila sve ulice. A moja djevojka i ja smo bili prekinuli ali se nismo mogli odvojiti jedno od drugog.
Jedno večer smo se posvađali i ja sam lutao ulicama dok se birtije ne pootvaraše ujutro. Ušao sam u prvu na koju sam naišao.
Jack Hotel je bio do mene u ogledalu, cugajući. Bilo je i nekoliko drugih tu, istih kao i nas dvojca, što nas je tješilo.
Ponekad šta ne bih dao da nas imam sjedeći u birtiji opet u devet ujutro, lažući jedan drugom, daleko od Boga.
Hotel se također posvađao sa svojom djevojkom. Lutao je ulicama baš k’o i ja. Sad smo se natjecali, piće za piće, dok obojca nismo ostali bez para.
Znao sam stambenu zgradu gdje je već dugo mrtav stanar još uvijek dobivao čekove Socijalnog. Krao sam ih svakog mjeseca već pola godine, uvijek s uznemirenošću, uvijek odugovlačeći nekoliko dana od kad bi stigli, uvijek misleći da cu naći pošten način da zaradim nekoliko dolara, uvijek vjerujući da sam poštena osoba koja ne bi trebala da radi ovakve stvari, uvijek zatežući jer me je bilo strah da će me ovaj put uhvatiti.
Hotel je bio sa mnom kad sam ukrao taj ček. Krivotvorio sam potpis i potpisao ga njemu, pod njegovim pravim imenom, da bi ga on mogao unovčiti u supermarketu. Vjerujem da je njegovo pravo ime bilo George Hoddel. Njemačko. S tim parama mi smo kupili heroin i popolovili ga.
Onda je on otišao da nađe svoju djevojku, a ja svoju, znajući da se ona predavala kad smo imali droge. Ali ja sam bio u lošem stanju – pijan, besan čitavu noc. Čim mi je droga ušla u sistem, ja sam se onesvijestio. Dva su sata prošla bez da sam primjetio.
Činilo mi se da sam samo trepnuo očima, al’ kada sam ih otvorio moja djevojka i njen komšija Meksikanac su radili na meni, pokušavajući sve da me povrate u život. Meksikanac je govorio, ”Evo ga, dolazi sebi.”
Živili smo u majušnom, prljavom stanu. Kad sam shvatio koliko dugo sam bio u komi i kako blizu sam bio da ga napustim zauvijek, naš mali dom poče da mi se čini da sija kao bižuterija. Bio sam oduševljen što nisam umro. Najbliže što sam ikad do tad bio razmišljanju o smislu života bilo je uglavnom da sam smatrao da mora da sam žrtva neke šale. Nije bilo nikakvog doticanja ivice misterije, nikakvog momenta gdje je bilo ko od nas – ovdje valjda govorim samo za sebe – osjećao da su nam grudi bile prepunjene svjetlošću, ili išta slično. Doduše imao sam momenat otkrivenja te noći. Bio sam siguran da sam bio ovdje na ovom svijetu zato što nisam mogao tolerisati bilo kakav drugi.
A sto se Hotela tiče, koji je bio u tačno istom stanju kao i ja i nosio istu količinu heroina, ali koju nije morao da podijeli sa svojom djevojkom, jer je, tog dana, nije mogao da nađe: on se odvukao do komunalne spavaonice na kraju Avenije Iowa, i tu se, također, predozirao. Uronuo je u dubok san, i ostalim tu izgledao je prilično mrtav.
Ljudi koji su bili s njim, sve naši jarani, pazili su na njegovo disanje držeći tu i tamo džepno ogledalo ispod njegovih nozdrva, uvjeravajući se da su se tačke zamagljenja pojavljivale na staklu. Ali poslije nekog vremana oni su zaboravili na njega, i on je izdahnuo bez da je iko primjetio. Jednostavno je potonuo. Umro.
Ja sam još uvijek živ.
Preveo: Ismet Prcić
