Kapo je čista umjetnost. Iz nje se rađa korov i cvijeće.
Kapo zna da svaka trgovina ima svoj početak, sredinu i kraj. Baš svaka, bez obzira gdje, ni kada ni koliko košta, i bez obzira da li u tome ima varanja.
Početak je dogovor sa sobom.
Sredina je grozničava, to je vrsta iskušenja.
Kraj je kada se broje novci.
Kapo je dušu prodao a da ne zna kome, niti se sjeća kada je to bilo ni gdje se sve to dešava. Prije nekoliko godina ili čak dvadeset, bez pravog znanja o tome, u nekom događaju ili sasvim skrajnuto, možda pred svedocima a može biti i bez njih. Ne traži odgovor ni objašnjenje, i uvjeren je da se dogodilo samo njemu, dakle u tišini, bez cjenjkanja jer je sve bilo po nekom prećutnom dogovoru. Kapo je skamenjen, nema što, ravnodušan ili krišom razdragan. Ne umije on trgovati ni ponuditi poštenu razmjenu, ne pomaže iskustvo ni vještine. Kapova svijest o tom događaju je nepouzdana. U tome nema ničega – mirisa ni ukusa, ni trenutka sumnje, ni kolebanja. Taj posao je završen sramnom trgovinom i time se zatvara krug izbora.
Nijesam ja ni mogao da biram, već samo da prihvatim, priznaje.
Moguće je da niko od njegovih najboljih prijatelja to ne primijećuje jer Kapo umije da glumi, da zabavlja i da sve oko sebe mijenja pa to onda poprimi drugačije svojstvo. Izgleda kao prava promjena nastala iz dubokih ljudskih poriva i snage. Čak i kao dobra promjena kada se proturi neka sitna laž ili stiče prednost pred drugima. Pa svako zna da čovjek kroz život usavrši čarobne tehnike prevare, one bezobzirne ali i pristojne. Čovjek usavrši vještine laganja, čuva svoje poroke i potrebu da iznova traži drugu priliku iako je već propustio nekoliko. Ko to ne vidi – slijep je kod očiju!
Pa ipak, Kapo je počeo da živi po novim pravilima, i dalje računajući na svoju genijalnost koju je na hiljade maštovitih načina podržavao u sebi. Samo tako može postati besmrtan, a to je svih, da se ne lažemo, konačni cilj. Veličanstveni metafizički trenutak običnog čovjeka. Najbolje namjere.
Ono što je posebno jeste preobražaj koji se desio a ti ga kriješ.
Ali ne ide to tako i nije baš tako.
Počeo je da obmanjuje ljude sa rezonom, pa i osjećanjem da im ništa ne treba objašnjavati. Ako si dušu razmijenio za izvjesnost, onda je red da počneš da pobjeđuješ, zar ne? Istovremeno, Kapo nema namjeru da se pred bilo kim opravda. Pa zašto i zbog čega, ko da povjeruje, dokle bi sve to otišlo? Loši postupci o kojima Kapo ima potpunu svijest da su to zaista njegovi loši postupci, prijatelji posmatraju kao greške koje čini u životu. Kao previde i nejasne procjene. Stvari koje ne čini a trebalo je, prijatelji shvataju kao rasijanost. A jedan drugom ništa ne govore o tome, primijetio je. Kao da su skovali zavjeru ćutanja o Kapovim greškama kako bi spasili jednu dušu. E, kada bi znali!
Kapo je postao onaj koji pozajmljuje pare i otima ih.
Ali nije postao Robin Hud, bez obzira na želje.
Kroz melanholiju života uskrsne ono najbolje i ono najgore, kako se kome zalomi. Kapo diše punim plućima, samouvjeren je i ponosit do te mjere da će ljudi pomisliti da takvima pripada carstvo nebesko. A on zapisuje na list dužnika da je Sreten kreten. Igor je obični tvor. Nikša je ništa, podsjeti se. Granica je tu gdje je ti postaviš. Nema potonje pameti. Ako vjeruješ, onda gubiš. Pare za ljubav su bačene pare.
Zar će neko da pomisli da može drugačije?
Istina je, Kapo nikoga nije primorao da uzdigne prijateljstvo i lako mu vjeruje. Ali potajno želi da ga drugi vole, bar prijatelji, da ga ohrabre i da u sebi nose planinu opraštanja. I to prolazi kao život, obični dani, okupljanja, pjesme, nakaradna zbilja i pišanje niz vjetar.
Kapo je čovjek-mašina.
Zato što duša u novim uslovima stvarnost vidi kao okean mučnine. Vjerujte Kapu ako on tako misli, to je ispovijest koju je izgovorio samo jednom, pred prijateljem koji je bolji, viši i jači od njega. Učenje o grijehu i samilosti u tom ledenom okeanu nema poseban značaj, i toga je Kapo potpuno svjestan. Oni što još uvijek dušu svoju čuvaju, u istom učenju vide sve što je Kapo vidio prije. Tako zna da su nesrećni, a nesrećnim ljudima treba malo nade i nešto mnogo veličanstvenije od podjele na dobro i loše, svijetlo i tamno, pobjedu i nulu. Postoji jedan tačno definisan svijet i Kapo zna, živi ga do kosti i osjeća, pa nije drugačiji nego čudesan.
Kapo je izgradio dvorac u pijesku.
U dvorcu, kažu hronike iz tih vremena, žive ljudi sačinjeni od vazduha i amuleta, od munje i vina, pa čak i bića sa srebrnim krilima. Te nepouzdane vijesti uzmite kako hoćete, ali dvorac nastaje iz praha, kule niču i zvona u njemu zvone. Nikome tu nije vječnost zagarantovana, ni ruka ispružena za spas. Kapo, kurvin sine, jednom da se okreneš!
Kako god, Kapo živi za jedan korak ispred drugih ljudi. Dva koraka. Nepotkupljiv je, nosi ga genijalni um i čist račun iz trgovine dušom. Taknuto- maknuto, kao u šahu. A istovremeno, u naponu njegove životne snage iznikla je sumnja u sve i svakoga.
Ipak, postaće otac, očinstvo poništava sumnje i nagoni na borbu, a Kapo je u borbi premazan svim bojama. Marijin stomak raste, uljepšava je i čini zanosnom, mijenja se ka nekom neuporedivom idealu ljepote. Zato što postoje čuda za koja ljudi vjeruju da su za svakoga i da svakome treba da se dogode. Ali beba počinje da pati u majčinom trbuhu, bori se nedjeljama za život, vrišti bez glasa i upozorenja. U tamnoj bezdanoj vodi žene, u krvi i sekretima koji lutaju tijelom. Kada prolaze kroz topli bolnički vazduh mogu da osjete eterične mirise i čuju samo šum koraka medicinskih sestara.
Za Kapa će očinstvo biti uzdizanje iz mulja, pročišćenje, eutanazija svih lomova i nastalih dvojnika. Radost zbog djevojčice koja će se ispiliti iz komore materinstva ide u korak sa strahom, udvojeni su nekako za sva vremena. Suočio se sa saznanjem da ni kupljena duša nije neuništiva.
Sve će biti dobro na kraju, rekao je najuvjerljivije što umije i smije – Pobijedićemo, biće nas troje.
Plašim se, odgovorila je Marija, a bori se sa onim što ne poznaje i naslućuje samo kao neku nepoznatu silu iz pozadine. Kapo stoji u toj pozadini, podijeljen tačno po sredini, stvaran a ipak nestvaran. To što je imao san u kojem jedna djevojčica trči ulicom, samo je delikatna obmana. Ali zar Kapo do sada nije razumio da obmane počinju kada su ljudi spremni da prihvate neistinu?
To se moralo dogoditi, neće nestati košmari.
Djevojčicu su izgubili poslije nekoliko dana od Marijinog odlaska u bolnicu. Prestala da se razvija, srce sporo udara i vazduh više ne ulazi u tu malenu dušu. Umro je jedan potpuni svijet za kojim Kapo ne može da pati i ne može da ga podnese.
Gubi svijest pokušavajući da zaspi noću. Mrzi sve ono što je učinio u životu. Ustaje iz kreveta žedan drugačije istine, posmatra noćno nebo i pije neumjereno. Vodku ili absint, vino, bilo što. Postaje preosjetljiv, traži da sa vragom pregovara, bez uspjeha.
Ali kao u ogledalu i velikim romanima, Kapo vidi kako nestaje onaj čovjek bez duše i gubi se do samog kraja saznanja. U toj misterioznoj istini je neko osvješćenje. I uvjeren je da saznanje razara ljudsko tijelo a ne bol, saznanje je nepodnošljivi dio tjelesnih lučenja, možda krv a možda mokraća ili sluz.
Voliim te, ti stvaraš život, rekao je Mariji kada je došla kući. Zagrlio ju je, još više mrzi sve što je učinio u životu. Uzima vazduh da preživi.
A vrag mu reče – Dogovorili smo se.
Kada su čovjeka pitali da li bi prihvatio da svoju dušu proda za najljepše darove ovoga svijeta, on je rekao da bi.
