Juče sam, nakon dužeg vremena, ponovo prošetao do mastriškog naselja Dausberh (Dousberg). Tu je, devedesetih godina, postojao jedan raskošni akva-park, prekrasni rekreativni kompleks koji je imao nekoliko otvorenih i zatvorenih bazena, džakuzi, tobogane, raznovrsnu zabavu za veliku i malu djecu, fantastičnu zelenu površinu, pogodnu i za pasivni i za aktivni odmor, tribinu za gledanje plivačkih i vaterpolo nadmetanja, restorane, barove…… Sada se, na mjestu gdje su se nekad nalazili velika zgrada i olimpijski, pedesetmetarski bazen, nalazi ogromna gomila zemlje, a iza nje, na nekad neodoljivoj zelenoj površini kompleksa, tereni za golf.
Početkom 21. vijeka, opština Mastriht je ovu rekreativnu akomodaciju ustupila lokalnom golf klubu koji su tada osnovali gradski i regionalni moćnici i milioneri u saradnji sa svojim (bjelo)svjetskim pajdašima. Uz ovo, oni su dobili na korištenje i nekoliko hektara okolnog, uglavnom šumskog zemljišta koje se najvećim dijelom takođe masovno koristilo za rekreaciju – šetanje i trčanje u prirodi. U trenutku ustupanja, bilo je najavljeno da će se šuma, doduše, posijeći, ali da će šetači (koji ne pripadaju golf klubu) slobodno moći da koriste sve staze i stazice, namijenjene golferima.
Juče mi, eto, pade na pamet da provjerim koliko u svemu ovome ima istine, pa se, sa mjesta gdje se nalazi ogromna hrpa zemlje, popeh još stotinjak metara uzbrdo, do jednog od ulaza na terene za golf. Tamo su me dočekala sljedeća upozorenja:
”1. Pristup terenima je slobodan, ali je na vlastitu odgovornost.
- Svakako se držite glavne staze. Svako skretanje s nje povećava vaš rizik.
- Strogo se zabranjuje skupljanje loptica po terenu.”
Ubrzo sam se uvjerio u značenje ovih poruka. Nakon par minuta, kad sam se već nalazio duboko na terenima, negdje na pola puta od jednog do drugog ulaza/izlaza, oko mene su počele da fijuču loptice za golf koje su iznad i pored moje glave letjele velikom brzinom. ”Dobio je što je zaslužio! Đe ga je đavo i nosio!”, sjetih se trenutno mudrog rezonovanja Savete Mićević, očeve tetke, kada bi se, u njenom prisustvu, poveo razgovor o ljudima koji bi stradali tokom neke glupe, nepotrebne avanture. Naravno, nije mi palo na pamet da se saginjem i skupljam loptice po terenu, gledao sam da se što prije i sa što manje gubitaka izgubim sa brisanog prostora.
Na kraju sam još i dobro prošao. Jedna loptica me okrznula po laktu, a druga po ramenu, no, srećom, ozbiljnijih posljedica od ovih bliskih dodira nisam imao.
U povratku, bacih još jednom pogled na ogromnu hrpu zemlje na mjestu na kojem su se nekad nalazili bazeni. Nevjerovatno, izgleda kao humka, kao posljednje počivalište prošlosti stotina hiljada ljudi koji su devedesetih godina i ranije uživali na ovom prostoru, prije nego što su ga morali ustupiti nekolicini probranih i privilegovanih! I ne htijući, te moćne, samosebidovoljne spodobe, svojim nemarom i prezirom prema svemu što ih se ne tiče, odale su počast nekome i nečemu!